Ima nečeg terapijskog u razmjeni generacijskih iskustava. Vrijedni su i potrebni otvoreni razgovori, zajedničko osvještavanje problema i progovaranje o traumama koje su nas, u manjoj ili većoj mjeri, oblikovale. Taj procjep između nestajanja jednog socijalnog konteksta i uspostavljanja novih ideja i pravila u poslijeratnoj Hrvatskoj, po mom skromnom sudu, najpreciznije osjećaju mladi koji i dalje pokušavaju živjeti ovdje. Rođeni na zalasku socijalizma ili mnogo, mnogo kasnije – po uspostavi mirovnih sporazuma i bataljenja oružja – svi smo mi opterećeni (idiličnom) prošlošću naših roditelja s jedne strane i novonastalim podjelama s druge. I čini se kao da živimo zaglavljeni u nekakvoj igrici.

Baš sam o ovome razmišljala dok sam, početkom juna, boravila u Belom Manastiru, nekad perspektivnom baranjskom gradiću. Premlada da se sjećam prosperitetnog razdoblja bilo kad i bilo gdje, danas obilazim samo ostatke industrije, kulturne baštine i kućnih pragova. Zadovoljstva ni u natruhama, ali živim svjedocima prošlih vremena vjerujem na riječ kad se hvale.

No, što od svega toga imaju mladi Baranjci? Mnogi i ne žive u Baranji, otišli su u Njemačku, Irsku, Englesku. Oni koji su ostali imali su sreću da nađu ili osmisle dobar posao. Nezaposlenost je i dalje veliki problem u Baranji. Radna mjesta se lakše popunjavaju, ali to je ranije više dolazilo do izražaja jer taj rad nije bio adekvatno plaćen. Tko je radio, primao je minimalac, čak i manje od toga. Recimo, konobarska plaća je oko 2007. godine u Belom iznosila 2500 kuna, dok se na Jadranu u isto vrijeme nudilo 4000 do 5000 kuna. Dovoljna razlika da se mladi upute na more. U prošlosti, prije nego što su današnji mladi i rođeni, sve je vrvjelo od radnih mjesta. Beli je svakako najpoznatiji po PIK-u Belje. Zadnjih godina najveći poslodavac je tvornica koja se bavi proizvodnjom automobilskih felgi, zapošljava oko 500 ljudi. Jedna firma je radila za Benetton – zapošljavali su hiljadu ljudi, a danas možda 15 ili 20.

U Hrvatskoj jedva da i ima kuće iz koje netko nije otišao pokušati pronaći sreću negdje vani. Migracije nisu nikakva novina, dobro je da uopće postoji prilika za tako nešto, ali tužno je kad netko ne želi, a okolnosti ga sile na odlazak. To su glavne teme među našim ljudima na privremenom radu u inozemstvu, većina žali za kućom jer gdje god da jesu, uvijek su stranci.

Beli Manastir je grad nacionalnih manjina, u njemu ih živi dvadesetak, najbrojnije su srpska i mađarska. Na popisu stanovništva 1991. godine najbrojniji stanovnici bili su Srbi, a danas su na 20 posto. Prema zadnjem popisu, u Belom Manastiru živi 8.000 stanovnika. Odnos prema nacionalnoj pripadnosti donekle ovisi i o generacijskoj pripadnosti. Stariji više gledaju na to tko je tko, mlađi baš i ne. Na međunacionalne ljubavi većina gleda blagonaklono, uglavnom su stariji oni koji imaju zlurade komentare, poput "Što ćeš s njom? Ona je Mađarica, Hrvatica...". Takav stav, čujemo, nije prevladavajući, ali nije ni iskorijenjen.

Djetinjstvo stanovnika Belog Manastira koji su danas u tridesetim godinama bilo je obilježeno podjelama, koje su za njihovog odrastanja bile snažnije nego danas. Nekad su u gradu kafići bili podijeljeni – u jedne su zalazili Srbi, u druge Hrvati, dok su sada stanovnici pomiješani. Istiskivanju nacionalnih podjela svoj je doprinos dala i užasna ekonomska situacija jer ona je sve dovela u isti sos. Nacionalizam više ne pije vodu, čujemo od nekih sugovornika. Prije svega, treba živjeti i raditi.

Usprkos problemima, mladi nastoje ne otići (Foto: Sandro Lendler)

Ono što je danas lošije u Belom Manastiru je ponuda za izlaske. Nekad su postojala dvije diskoteke, Kleopatra i Faraon. Potonji i danas povremeno radi, ali više je zatvoren nego otvoren, povremeno u njemu bude neki koncert. Ima nekoliko kafića i to je sve. Živost se u gradu osjeti od katoličkog do pravoslavnog Božića. Tada ima ljudi, dolaze oni iz inozemstva na odmor. Od kraja januara pa do maja sve je prazno. Prije petnaestak godina i u Beli Manastir su dolazili poznati i popularni izvođači. Nastupali su Prljavo kazalište, Colonia, Vesna Pisarović... Danas mladi, kad se zažele kina ili hoće na koncert, putuju u Osijek, malo se toga održava u Belom, a i to su većinom manifestacije za starije poput Jeseni u Baranji. Postoje i oazice, poput Jagodnjaka. U njemu je nastupala Dara Bubamara, u obližnjem Bolmanu je za Petrovdan pjevala Stoja, žena zapaljivog glasa.

Ako je prije petnaestak godina bilo bolje za izlaske, nije bilo bolje za zapošljavanje. Opet se vraćamo na temu nacionalne pripadnosti. Mladi ljudi srpske nacionalnosti slali bi poslije završene srednje škole sto molbi za posao, a odgovor bi dobili tek ponekad. Premda manje, na nacionalnu pripadnost se, govore nam, prilikom zapošljavanja još uvijek gleda, dok se danas više gleda na pripadnost političkoj stranci.

"Nakon dva-tri meseca zabavljanja, momku sam rekla da mi doda hleb. To mu je bilo čudno. Ja sam mu rekla: Tebi to treba biti znak da moj mozak tebe sad smatra svojim, da se osećam opušteno kraj tebe", ispričala nam je jedna sudionica fokus-grupe

I Dragana Brnjevarac slično razmišlja. Muka je dobiti posao, ne samo Srbima, nego svima. Baš taj dan kad smo se upoznale Dragana je potpisala ugovor za posao u jednom supermarketu. Diplomirana ekonomistica od 27 godina radila je u udruzi Oaza. Projektno financiranje je presušilo i valjalo je nastaviti dalje. Ali što, kuda? Dragana tvrdi – za sve ti treba veza.

- Može se naći posao u voćnjaku, to možemo svi. Ali zašto sam se školovala? Ja sam završila Ekonomski fakultet u Osijeku, smjer trgovina i logistika. Krenula sam u potragu za poslom u struci, ali ništa. Jednostavno nemam taj luksuz da mogu birati posao, bez obzira na svoju diplomu. Imam tešku situaciju kod kuće. Za sve pozicije za koje je potrebna viša ili visoka stručna sprema, svi potežu vezu. A na neke poslove me ne žele primiti jer sam prekvalifikovana. Isto mi kažu da nemam radnog iskustva. A kako da ga steknem kad me nitko ne želi zaposliti? Sada ovdje imam šansu za napredak, to su mi rekli i to mi je jako bitno. To mi je motivacija da se trudim. U Osijeku sam isto tražila posao. Poslala sam upit i za voditelja jedne poslovnice, ali nisu me primili jer nemam iskustva. Njima ne vredi moje iskustvo od dvije godine na mjestu koordinatora projekta - govori Dragana.

No kako god bilo, ona je čvrsto odlučila da ostane u Belom Manastiru. Daje mi do znanja da nikad ne bi otišla preko, bilo kamo.

Dragana Brnjevarac nema luksuz da može birati posao

- Odlazak iz Baranje mi nije opcija, čak ni na more na sezonu. Veliki sam lokalpatriota. Najviše me zadržava ovdje porodica. Ja u Belom znam sve, svaki ćošak, ovo je moja komfor zona, tu su mi prijatelji i dečko. Nije mi problem otići raditi u Osijek, Valpovo ili Belišće, ali ako mogu naći posao u Belom, tu sam. Radije ću ovdje raditi u Plodinama nego ići u neki ured dalje od kuće. Možda glupo razmišljam, ali baš sam vezana. Ma ne znam više gdje pripadam. Ovdje si stranac, tamo si stranac - kaže Dragana.

Doista se trudi ostati. Ne samo ona nego i njeni prijatelji, govori mi. Većina ih radi na svakakvim poslovima van struke samo da ostanu u svojoj zajednici. Komentiram kako je otužno što je to takvo stanje normalizirano. Prije nekoliko decenija u ovakvim mjestima bi se otimali za mlade i obrazovane ljude, a danas ih se žele riješiti. Za Draganu je stvar jasna – ne bi mogla podnijeti odlazak jer u tuđini ne poznaje nikog. Siguran prostor i krug ljudi joj mnogo znače. U Njemačkoj bi, kaže, živjela u malom stanu, cijeli dan radila i ne bi imala s kim popiti kavu. Život bez kave s prijateljima i proba na folkloru joj je nezamisliv.

- Kako bih ja živjela da dva puta nedjeljno nemam probu na folkloru? Evo, sad smo imali pauzu dvije sedmice i meni nije dobro, fali mi! Tu mi je sve, kažem vam. Koliko god nije moje, moje je, ne znam da li me razumijete. To je zbog moje nacionalnosti, osjeća se kad progovorim. Stari Baranjci su pričali ijekavicu, a ja živim s bakom i djedom koji su stari Baranjci, zato govorim tako. Miješam jako. Moj tata priča samo na ekavici, to je ludilo kod nas u kući. I kad me neko krene ispravljati, ja samo kažem: ajde šuti! - veli Dragana i odmahuje rukom.

Tema jezika zastupljena je u Belom Manastiru. I jedna sudionica naše anonimizirane fokus-grupe mladih iz Belog Manastira imala je potrebu podijeliti s nama svoj primjer. Za razliku od Dragane, ona govori na ekavici. Tako se priča u njenoj kući. Kako napusti obiteljsku sferu, prebaci se na ijekavicu i hrvatski jezik. I to joj je, kaže, potpuno prirodno.

- Kad sam upoznala momka, nakon dva-tri meseca zabavljanja, rekla sam mu da mi doda hleb. To mu je bilo čudno. Ja sam mu rekla: "Tebi to treba biti znak da moj mozak tebe sad smatra svojim, da se osećam opušteno kraj tebe." Na ijekavicu i hrvatski se prebacujem kad je neka službena komunikacija - govori Baranjka koji živi i radi u jednom hrvatskom gradu.

Danas više nema ekskluzivno srpskih ili hrvatskih kafića. Dragana ističe da postoje neke nove podjele, one unutar njene zajednice, prije svega političke. Srbi se u Belom Manastiru dijele na SDP i SDSS, a mladi osjećaju taj animozitet

Posao u struci nije pronašla kod kuće. Prisjetila se da je na prvoj godini fakulteta predala prijavu za gradsku stipendiju. Bila je izvrsna učenica, a osim toga, zadovoljila je i socijalni kriterij za dobivanje stipendije. Na kraju su tu novčanu potporu dobili, kaže, studenti kojima su roditelji zaposleni. Kasnije je saznala da je koverta s njenim dokumentima ostala u nečijoj ladici, da njen zahtjev uopće nije razmatran. Na pitanje o neugodnim sjećanjima iz djetinjstva, naša sugovornica je spomenula da se plašila jednog kafića.

- Ja sam stanovala blizu tog kafića, plašila sam ga se. I danas se znam zatresti kad čujem sirene. Podsvesno je u meni ostao strah još od 1998. kad je bilo fudbalsko prvenstvo, tamo su se okupljali navijači. Bilo je neugodnih pesama i povika. Sećam se da sam kao dete odlazila dublje u baštu, samo da ne čujem. Bilo me je strah proći pored tog mesta - prepričava.

Danas tih ekskluzivno srpskih ili hrvatskih kafića više nema. Dragana Brnjevarac pak ističe da postoje neke nove podjele, one unutar njene zajednice, prije svega političke. Srbi se ovdje dijele na SDP i SDSS, govori, a mladi osjećaju taj animozitet.

Ona nema pretjerano dobro mišljenje ni o kvaliteti obrazovanja u Belom. Kaže – osnovna katastrofa, srednja škola malo bolje. To vidi i po svom stečenom znanju. Naprosto, u maloj sredini se svi znaju i nastavnici su popustljivi. Starija garda profesora, pred penziju, bila je malo čvršća. U tom slučaju, govori Dragana, nema druge nego se sam zainteresirati za gradivo, neku oblast koja ti je važna i – udri.

U Belom Manastiru živi dvadesetak nacionalnih manjina, najbrojnije su srpska i mađarska

Ona smatra da u Belom ima kulturnog sadržaja, ali da mladi ne prate dešavanja.

- Za većinu sadržaja sam saznala tek kad sam počela raditi u udruzi. To mogu malo i za sebe reći, svi smo samo po društvenim mrežama i internetu. Što se tiče izlazaka, ide se u Osijek. U Belom više nemamo to. Mislim da više ne rade ni Kleopatra ni Faraon. Imamo, ja kažem, jedan i po kafić. Dvije konobarice i četiri stola. Ja se od prvog osnovne bavim folklorom i volim to. Sve što je vezano za folklor, evo me, tu sam! Aktivna sam u našem KUD-u. Folklor mi je ispušni ventil - priča Dragana.

Sve je to super, ali kako doći u Beli Manastir a ne pričati o pjevačici Aleksandri Prijović, trenutno najpoznatijoj Srpkinji iz Hrvatske? Dragana je, naravno, poznaje. Išle su zajedno u školu, s tim što je Aleksandra godinu dana starija. Bila je na njenom koncertu u Zagrebu, na jednom od pet. Kaže, morala je ići vidjeti to čudo. Dok je bila na počecima, dok se natjecala u "Zvezdama Granda", u Belom je bila predmet izrugivanja, priča Dragana. Osjetila je svu brutalnost odrastanja u ovom malom mjestu. U nju su vjerovali samo mama i djed, bivši radnik mljekare koji je krajem 1990-ih ostao bez posla, poput mnogih. Govore, on je jako pazio na svoju unuku. Uspješna pjevačica je i u intervjuima govorila da nije imala podršku okoline. Ali sad, sad je svima dobra, kaže Dragana. Nekad su bili ljubomorni, a danas vole naglasiti da je Prija iz Belog Manastira.

Raspitivali smo se i šire o Aleksandri. Povela se priča u jednoj kafani u bivšoj Lenjinovoj ulici. Čuli smo da je pjevala u domaćem kulturno-umjetničkom društvu i da je putovala s folklorašima po Hrvatskoj. Legenda ide ovako: 12-godišnja Aleksandra bila je sa svojom grupom u Dramlju. Izvodila je pjesmu, a u publici je bila neka gospođa koja se kasnije predstavila kao operna pjevačica iz riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca. Pohvalila ju je, rekla joj je da ima veliki potencijal, ali da čuje u njenom glasu nešto čudno, kao da joj netko blizak pjeva u kafani. Baš poput proročice, operna diva je znala da Aleksandrina mama Borka zarađuje pjevajući narodnjake! Ostalo je, što se kaže, istorija.