Ima nečeg terapijskog u razmjeni generacijskih iskustava. Vrijedni su i potrebni otvoreni razgovori, zajedničko osvještavanje problema i progovaranje o traumama koje su nas, u manjoj ili većoj mjeri, oblikovale. Taj procjep između nestajanja jednog socijalnog konteksta i uspostavljanja novih ideja i pravila u poslijeratnoj Hrvatskoj, po mom skromnom sudu, najpreciznije osjećaju mladi koji i dalje pokušavaju živjeti ovdje. Rođeni na zalasku socijalizma ili mnogo, mnogo kasnije – po uspostavi mirovnih sporazuma i bataljenja oružja – svi smo mi opterećeni (idiličnom) prošlošću svojih roditelja s jedne strane i novonastalim podjelama s druge. I čini se kao da živimo zaglavljeni u nekakvoj igrici.

Baš sam o ovome razmišljala dok sam, početkom juna, boravila u Belom Manastiru, nekad perspektivnom baranjskom gradiću. Premlada da se sjećam prosperitetnog razdoblja bilo kad i bilo gdje, danas obilazim samo ostatke industrije, kulturne baštine i kućnih pragova. Zadovoljstva ni u natruhama, ali živim svjedocima prošlih vremena vjerujem na riječ kad se hvale.

No što od svega toga ima Baranjac Nikola Popović? Živo diskutiramo na kavi. Netko bi rekao, žalimo se i jadikujemo. Da nas čuju oni biznis motivacijski stručnjaci, davež s Instagrama, proglasili bi nas za lezileboviće. Kako god bilo, moj sugovornik je nakon 12 godina izbivanja odlučio dati šansu svom Belom Manastiru. Točno toliko ima odrađenih turističkih sezona u ugostiteljstvu. Radio je svuda, od Cresa do Austrije. U stalnom seljenju i u nestabilnim, a iscrpnim poslovima, 35-godišnjak je teško pronalazio smisao na duže staze. Kaže da mu je dosta povlačenja kojekuda. Zato sada radi u jednom restoranu u gradu i to mu odgovara.

Nikola je jedan od rijetkih iz svoje generacije koji živi u Baranji. Većina njegovih prijatelja i poznanika, pet godina stariji i mlađi, otišli su za Njemačku, Irsku ili Englesku. Oni koji su ostali, imali su sreću da nađu ili osmisle dobar posao. Ipak, slabo se viđa i s njima jer su uglavnom svi u porodičnim obavezama.

Nezaposlenost je i dalje veliki problem u Baranji. Radna mjesta se lakše popunjavaju, ali je to ranije, objašnjava Nikola, više dolazilo do izražaja jer taj rad nije bio adekvatno plaćen. Tko je radio, primao je minimalac, čak i manje od toga. Recimo, konobarska plaća je oko 2007. godine u Belom iznosila 2500 kuna, dok se na Cresu u isto vreme nudilo 4000 do 5000 kuna. Dovoljna razlika da se mladi upute na more. U prošlosti, prije Nikolinog rođenja, sve je vrvjelo od radnih mjesta. Bilo je tvornica i poljoprivrednih zadruga. Ljudski rad zamijenila je mehanizacija. Beli je svakako najpoznatiji po PIK-u Belje. Zadnjih godina najveći poslodavac je tvornica koja se bavi proizvodnji automobilskih felgi. Imaju oko 500 radnih mjesta. Jedna firma je radila za Benetton – zapošljavali su hiljadu ljudi, a danas možda 15 ili 20.

- Bio sam i ja u inostranstvu. U Irskoj sam bio kratko i nije mi se svidjelo. Otišao sam na blef pa šta bude. Vratio sam se nakon šest mjeseci. Ali u Austriji sam bio par godina. Tamo sam imao stalni posao, adresu, organizirao život, ali nakon četiri godine me puklo da se vratim. Bilo mi je u redu što se tiče uslova rada, ali nisam se vidio tamo nikako. Mentalitet je drugačiji. Jedva sam čekao da se vratim kući, u ove naše krajeve. Nisam htio tako živjeti, tamo da radim, pa da jedva čekam tih 15 dana godišnjeg - govori on.

Nikola Popović rođen je i odrastao u Belom Manastiru, ali je stranac zato što je Srbin (Foto: Sandro Lendler)

Komentiram kako, vjerovatno, nema kuće u Hrvatskoj iz koje netko nije otišao pokušati negdje vani. Migracije nisu nikakva novina, dobro je da uopće postoji prilika za tako nešto, ali tužno je kad ne želiš, a moraš otići. Nikola mi kaže da su to glavne teme među našim ljudima na privremenom radu izvan države. Svi žale za kućom. On se, doduše, namjerno izolirao od tog kruga. Imao je dobru ekipu Austrijanaca i Švicaraca, ali je shvatio da to nije to. Naprosto – uvijek ćeš biti stranac. U istom momentu dodaje da je i u Belom bio stranac, zato je i otišao. Što te čini strancem, pitam ga.

- Svakako to što sam Srbin. S druge strane, ja nisam stranac jer sam tu rođen i odrastao, ali sam na margini. Ja se sam sa sobom ne osjećam kao stranac, ali me drugi posmatraju kao stranca. Sad je puno drugačije, prije je to bilo naglašenije, gledalo se na to. Stariji više gledaju na to ko je ko, mlađi baš i ne. Ali ako se potegne to pitanje, uvijek ispliva. Ja sam iz te generacije koja se koliko-toliko sjeća rata i prošla je tu poslijeratnu integraciju. Pamtim da je svaki dan bila neka situacija. Pamtim, ali ne želim se prisjećati. Svaki dan u školi nešto, svaki izlazak, koncert, sportsko dešavanje... Nije se moglo izbjeći. Samo se gledalo ko je Srbin, a ko Hrvat. Bilo kakva glupa situacija, tuča zbog cure u izlasku, uvijek se isticalo pitanje nacionalnosti - priča Nikola.

Kad je došlo vrijeme za mali maturalac, Nikolin srpski razred je bio manji pa je bilo teško organizirati putovanje samo za njih. Iz škole su, priča, pozvali roditelje na sastanak da kažu da li se slažu da svi razredi, i srpski i hrvatski, idu zajedno na ekskurziju. Stariji se nisu složili...

U Belom Manastiru živi dvadesetak nacionalnih manjina, od kojih su najbrojnije srpska i mađarska. Najbrojnije stanovništvo na popisu 1991. bilo je srpsko, no danas ova nacionalna manjina čini 20 posto stanovništva. Prema zadnjem popisu, Beli Manastir ima 8000 stanovnika.

Da li ljudi lako stupaju u ljubavne odnose i brakove s osobom druge nacionalnosti, bez osude okoline? Sugovornik mi govori da većina to posmatra blagonaklono, ali da stariji uglavnom to isprate sa zluradim komentarima, na primjer šta ćeš s njom, ona je Mađarica, Hrvatica... Sumanuto je, pogotovo ako se uzme u obzir, kaže, da su ljudi u Baranji gusto isprepleteni stotinama godina. Koliko je trauma kompleksna, najbolje se vidi po tome da ljudi koji su prije rata sklapali mješovite brakove danas svoju djecu dočekuju komentarima "nemoj s njim, on je..." Srećom, govori Nikola, taj stav nije prevladavajući, ali nije ni iskorijenjen.

On je pohađao nastavu na srpskom jeziku. Dva odjeljenja, srpsko i hrvatsko, dijelila su se u svemu. Djeca su se, ipak, među sobom družila na školskim hodnicima. Kad je došlo vrijeme da se ide na mali maturalac u osnovnoj školi, Nikolin srpski razred je bio manji pa je bilo teško organizirati putovanje samo za njih. Bilo je, naravno, jednostavnije da se svi spoje. Iz škole su, priča, pozvali roditelje na sastanak da kažu da li se slažu da svi razredi, i srpski i hrvatski, idu zajedno na ekskurziju. Stariji se nisu složili i djeca iz tog srpskog razreda tako nisu otišla na izlet na kraju osnovne škole. Jesu, ali sami, bez veze, u neke toplice. Zanimljivo, dodaje, većina onih koji su se bunili bili su Srbi. O razlozima takve odluke možemo samo nagađati. Radilo se o kraju 1990-ih. Sada više nije tako, napominje on.

U gradu živi dvadesetak nacionalnih manjina, najbrojnije su srpska i mađarska (Foto: Sandro Lendler)

Njegovo djetinjstvo obilježeno je i podijeljenim kafićima. U dio lokala zalazili su Srbi, u druge Hrvati. U sadašnjosti toga nema, svi su pomiješani, a i ti, nazovimo ih, srpski kafići su zatvoreni zbog neisplativosti. On je, kao klinac, išao svuda. Čak mu je, kaže, bilo primamljivije ići tamo gdje je napeto, gdje, kao, nisi smio biti. Besmisleno je to, uviđa, jer je godinama nakon shvatio da su u inostranstvu svi najbolji prijatelji, da nema raskola zbog nečije nacionalnosti. Pa da, užasna ekonomska situacija je uspjela istisnuti prijašnje podjele. Sad su svi u istom sosu. Nikola dodaje da nacionalizam više ne pije vodu i da od toga nema ništa. Treba, prije svega, živjeti i raditi.

A kakva je trenutno ponuda za izlaske u Belom Manastiru?

- Puno gora. Bile su dvije diskoteke, Kleopatra i Faraon. Faraon povremeno radi, više je zatvoren nego otvoren, budu neki koncerti. Par kafića i to je sve. Oko katoličkog Božića pa do pravoslavnog ima ljudi, svi dođu. Ali zato mimo te sezone, recimo od kraja januara pa do maja, sve je prazno. Nigdje nikog. U kafiću troje ljudi. I dalje se potegne do Sombora ili Osijeka u izlazak. U mlađim danima bili smo redovni u Somboru. Super nam je bilo tamo, našli smo dobru ekipu. Ja sam i živio u Somboru godinu i po dana, imao sam takav posao da sam mogao ići. Bio sam po tri-četiri dana nedjeljno tamo. Ja dosta radim i glavna zabava mi je da odem s kumom i društvom na neku vikendicu, roštiljamo i pecamo. Meni to više treba jer mi je na poslu previše ljudi. Prije sam lutao svuda, sad mi više paše nešto laganije. To dolazi s godinama. Kad sam bio mlađi, bili su koncerti na bazenima. Dolazili su popularni bendovi u to vreme. To je 2004., 2006. Colonia, Prljavo kazalište, Vesna Pisarović - prisjeća se Nikola.

"Nakon dva-tri meseca zabavljanja, momku sam rekla da mi doda hleb. To mu je bilo čudno. Ja sam mu rekla: Tebi to treba biti znak da moj mozak tebe sad smatra svojim, da se osećam opušteno kraj tebe", ispričala nam je jedna sudionica fokus-grupe

Kad se zaželi koncerta ili kina, ide u Osijek. Sve je u Osijeku, centralizacija je to. Nije nešto upućen u događanja, ali malo se toga održava u Belom. Kaže, to su većinom neki sadržaji za starije, kao što je ona manifestacija Jesen u Baranji. Ali zato ima nekih oazica. U selima, kao što je Jagodnjak, ima koncerata koje pohode i mlađi. Dva tjedna poslije mog dolaska u Baranju, u Jagodnjaku je nastupala Dara Bubamara. U obližnjem Bolmanu, za Petrovdan 12. jula, pjevala je žena zapaljivog glasa – Stoja.

Pričamo, tako, malo o zabavi i dogodovštinama iz izlazaka, ali razgovor nas opet vuče na pitanje o zapošljavanju. Nikola mi otkriva da je iskusio i diskriminaciju na nacionalnoj osnovi pri zapošljavanju. Nema konkretan dokaz, ali imao je jasan osjećaj da je takav odnos prema njemu na tržištu rada.

- Kad sam završio srednju školu, nisam upisivao fakultet. Isto tako i moj kolega, prijatelj iz razreda, isto Srbin. Dijelili smo zamolbe za posao. U šest mjeseci smo na sto mjesta poslali. Dobili smo samo dva odgovora. Išli smo na jedan razgovor, tu su nam čak uzeli broj cipela i radnog odjela. I ništa. Drugi su nas nazvali i rekli da smo odbijeni. To je bilo 2008. i 2009. Što se tiče zaposlenja i nacionalnosti, gledalo se na to. I dandanas se gleda. Danas, doduše, možda više gledaju pripadnost političkoj stranci. Dobit ćeš posao ako si u stranci, na nacionalnost se može i zažmuriti - objašnjava.

Beznadežna je to situacija. Prije svega, govorim, zato što svatko tko je stekao početni kapital, na ovaj ili onaj način, može biti poslodavac, otvoriti neku birtiju i nametati svoja pravila. Za početak, pitanje je što nekoga čini (dobrim) poslodavcem, što ga kvalificira za odgovornost za tuđi život. Pare, složili smo se.

- Nažalost, takvih je danas sve više. To je kapitalizam. Imam pare i mogu šta hoću. Poslodavci često ne poštuju zakone. Po tim sezonama sam to doživio. Ti si sezonac i radit ćeš 12 sati dnevno bez dana odmora. Ako nećeš, doviđenja. Dobiješ otkaz bez obrazloženja, bez naknade. O smještaju da ne pričam. Nemaš osnovne uslove za boravak. Imao sam situaciju da sam jedno jutro morao da se iselim iz smještaja. Kažu, izlazi van, dolaze turisti. Jedne sezone sam se pet puta selio. A i van toga, ljudi rade po tri posla. Tako par godina i to ti postane normalno, više se ne buniš da nemaš svoj život. Sve ti se vrti oko posla - govori Nikola.

Dragana Brnjevarac nema luksuz da može birati posao (Foto: Sandro Lendler)

I Dragana Brnjevarac isto razmišlja. Muka je dobiti posao, ne samo Srbima, nego svima. Baš taj dan kad smo se upoznale Dragana je potpisala ugovor za posao u jednom supermarketu. Diplomirana ekonomistica od 27 godina radila je u udruzi Oaza. Projektno financiranje je presušilo i valjalo je nastaviti dalje. Ali što, kuda? Dragana tvrdi – za sve ti treba veza.

- Može se naći posao u voćnjaku, to možemo svi. Ali zašto sam se školovala? Ja sam završila Ekonomski fakultet u Osijeku, smjer trgovina i logistika. Krenula sam u potragu za poslom u struci, ali ništa. Jednostavno nemam taj luksuz da mogu birati posao, bez obzira na svoju diplomu. Imam tešku situaciju kod kuće. Za sve pozicije za koje je potrebna viša ili visoka stručna sprema, svi potežu vezu. A na neke poslove me ne žele primiti jer sam prekvalifikovana. Isto mi kažu da nemam radnog iskustva. A kako da ga steknem kad me niko ne želi zaposliti? Sada ovdje imam šansu za napredak, to su mi rekli i to mi je jako bitno. To mi je motivacija da se trudim. U Osijeku sam isto tražila posao. Poslala sam upit i za voditelja jedne poslovnice, ali nisu me primili jer nemam iskustva. Njima ne vredi moje iskustvo od dvije godine na mjestu koordinatora projekta - govori Dragana.

Danas više nema ekskluzivno srpskih ili hrvatskih kafića. Dragana ističe da postoje neke nove podjele, one unutar njene zajednice, prije svega političke. Srbi se u Belom Manastiru dijele na SDP i SDSS, a mladi osjećaju taj animozitet

No kako god bilo, ona je čvrsto odlučila da ostane u Belom Manastiru. Daje mi do znanja da nikad ne bi otišla preko, bilo gdje.

- Odlazak iz Baranje mi nije opcija, čak ni na more na sezonu. Veliki sam lokalpatriota. Najviše me zadržava ovdje porodica. Ja u Belom znam sve, svaki ćošak, ovo je moja komfor zona, tu su mi prijatelji i dečko. Nije mi problem otići raditi u Osijek, Valpovo ili Belišće, ali ako mogu naći posao u Belom, tu sam. Radije ću ovdje raditi u Plodinama nego ići u neki ured dalje od kuće. Možda glupo razmišljam, ali baš sam vezana. Ma ne znam više gdje pripadam. Ovdje si stranac, tamo si stranac - kaže Dragana.

Doista se trudi ostati. Ne samo ona nego i njeni prijatelji, govori mi. Većina ih radi na svakakvim poslovima van struke samo da ostanu u svojoj zajednici. Komentiram kako je otužno što je to takvo stanje normalizirano. Prije nekoliko decenija u ovakvim mjestima bi se otimali za mlade i obrazovane ljude, a danas ih se žele riješiti. Za Draganu je stvar jasna – ne bi mogla podnijeti odlazak jer u tuđini ne poznaje nikog. Siguran prostor i krug ljudi joj mnogo znače. U Njemačkoj bi, kaže, živjela u malom stanu, cijeli dan radila i ne bi imala s kim popiti kavu. Život bez kave s prijateljima i proba na folkloru joj je nezamisliv.

- Kako bih ja živjela da dva puta nedjeljno nemam probu na folkloru? Evo, sad smo imali pauzu dvije sedmice i meni nije dobro, fali mi! Tu mi je sve, kažem vam. Koliko god nije moje, moje je, ne znam da li me razumijete. To je zbog moje nacionalnosti, osjeća se kad progovorim. Stari Baranjci su pričali ijekavicu, a ja živim s bakom i djedom koji su stari Baranjci, zato govorim tako. Miješam jako. Moj tata priča samo na ekavici, to je ludilo kod nas u kući. I kad me neko krene ispravljati, ja samo kažem: ajde šuti! - veli Dragana i odmahuje rukom.

Tema jezika zastupljena je u Belom Manastiru. I jedna sudionica naše anonimizirane fokus-grupe mladih iz Belog Manastira imala je potrebu podijeliti s nama svoj primjer. Za razliku od Dragane, ona govori na ekavici. Tako se priča u njenoj kući. Kako napusti obiteljsku sferu, prebaci se na ijekavicu i hrvatski jezik. I to joj je, kaže, potpuno prirodno.

- Kad sam upoznala momka, nakon dva-tri meseca zabavljanja, rekla sam mu da mi doda hleb. To mu je bilo čudno. Ja sam mu rekla: "Tebi to treba biti znak da moj mozak tebe sad smatra svojim, da se osećam opušteno kraj tebe." Na ijekavicu i hrvatski se prebacujem kad je neka službena komunikacija - govori Baranjka koji živi i radi u jednom hrvatskom gradu.

Posao u struci nije pronašla kod kuće. Prisjetila se da je na prvoj godini fakulteta predala prijavu za gradsku stipendiju. Bila je izvrsna učenica, a osim toga, zadovoljila je i socijalni kriterij za dobivanje stipendije. Na kraju su tu novčanu potporu dobili, kaže, studenti kojima su roditelji zaposleni. Kasnije je saznala da je koverta s njenim dokumentima ostala u nečijoj ladici, da njen zahtjev uopće nije razmatran. Na pitanje o neugodnim sjećanjima iz djetinjstva, naša sugovornica je spomenula da se plašila jednog kafića.

- Ja sam stanovala blizu tog kafića, plašila sam ga se. I danas se znam zatresti kad čujem sirene. Podsvesno je u meni ostao strah još od 1998. kad je bilo fudbalsko prvenstvo, tamo su se okupljali navijači. Bilo je neugodnih pesama i povika. Sećam se da sam kao dete odlazila dublje u baštu, samo da ne čujem. Bilo me je strah proći pored tog mesta - prepričava.

Beli Manastir danas ima oko 8.000 stanovnika (Foto: Sandro Lendler)

Kao što je i Nikola Popović rekao, danas tih ekskluzivno srpskih ili hrvatskih kafića više nema. Dragana Brnjevarac pak ističe da postoje neke nove podjele, one unutar njene zajednice, prije svega političke. Srbi se ovdje dijele na SDP i SDSS, govori, a mladi osjećaju taj animozitet.

Ona nema pretjerano dobro mišljenje ni o kvaliteti obrazovanja u Belom. Kaže – osnovna katastrofa, srednja škola malo bolje. To vidi i po svom stečenom znanju. Naprosto, u maloj sredini se svi znaju i nastavnici su popustljivi. Starija garda profesora, pred penziju, bila je malo čvršća. U tom slučaju, govori Dragana, nema druge nego se sam zainteresirati za gradivo, neku oblast koja ti je važna i – udri.

Ona smatra da u Belom ima kulturnog sadržaja, ali da mladi ne prate dešavanja.

- Za većinu sadržaja sam saznala tek kad sam počela raditi u udruzi. To mogu malo i za sebe reći, svi smo samo po društvenim mrežama i internetu. Što se tiče izlazaka, ide se u Osijek. U Belom više nemamo to. Mislim da više ne rade ni Kleopatra ni Faraon. Imamo, ja kažem, jedan i po kafić. Dvije konobarice i četiri stola. Ja se od prvog osnovne bavim folklorom i volim to. Sve što je vezano za folklor, evo me, tu sam! Aktivna sam u našem KUD-u. Folklor mi je ispušni ventil - priča Dragana.

Sve je to super, ali kako doći u Beli Manastir a ne pričati o pjevačici Aleksandri Prijović, trenutno najpoznatijoj Srpkinji iz Hrvatske? Dragana je, naravno, poznaje. Išle su zajedno u školu, s tim što je Aleksandra godinu dana starija. Bila je na njenom koncertu u Zagrebu, na jednom od pet. Kaže, morala je ići vidjeti to čudo. Dok je bila na počecima, dok se natjecala u "Zvezdama Granda", u Belom je bila predmet izrugivanja, priča Dragana. Osjetila je svu brutalnost odrastanja u ovom malom mjestu. U nju su vjerovali samo mama i djed, bivši radnik mljekare koji je krajem 1990-ih ostao bez posla, poput mnogih. Govore, on je jako pazio na svoju unuku. Uspješna pjevačica je i u intervjuima govorila da nije imala podršku okoline. Ali sad, sad je svima dobra, kaže Dragana. Nekad su bili ljubomorni, a danas vole naglasiti da je Prija iz Belog Manastira.

Raspitivali smo se i šire o Aleksandri. Povela se priča u jednoj kafani u bivšoj Lenjinovoj ulici. Čuli smo da je pjevala u domaćem kulturno-umjetničkom društvu i da je putovala s folklorašima po Hrvatskoj. Legenda ide ovako: 12-godišnja Aleksandra bila je sa svojom grupom u Dramlju. Izvodila je pjesmu, a u publici je bila neka gospođa koja se kasnije predstavila kao operna pjevačica iz riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca. Pohvalila ju je, rekla joj je da ima veliki potencijal, ali da čuje u njenom glasu nešto čudno, kao da joj netko blizak pjeva u kafani. Baš poput proročice, operna diva je znala da Aleksandrina mama Borka zarađuje pjevajući narodnjake! Ostalo je, što se kaže, istorija.

 

Ovo je peti tekst posvećen mladim Srbima u Hrvatskoj. Tekst o Pakracu možete pročitati ovdje, o Rijeci pročitajte ovdje, o Petrinji ovdje, a o Donjem Lapcu ovdje.