Jedna je od najčešćih pritužbi koje čujem o današnjoj mladeži ona da se više ne čita. Djeca i mladi ne čitaju, zaključuju stariji, žaleći se kako je prije, u njihovo vrijeme, bilo drugačije i kako su se njegovale prave vrijednosti. Ono što je meni smiješno u ovakvim razgovorima jest da su oni koji se danas žale kako se ne čita, isti oni koji i sami nikada ne čitaju. Ne, oni misle da čitaju jer su prije 25 godina pročitali "Stepskog vuka", "Siddharthu" ili "Galeba Jonathana Livingstona", u srednjoj je netko možda za lektiru pročitao "Zločin i kaznu", a nekad su se dohvatili i nešto od Bukowskog.
Razumije se, ne tvrdim da tehnološka era u kojoj živimo nema utjecaja na čitanje. Pogledate li analize koje je objavio Publisher's Weekly, vidjet ćete da zaista postoji pad u prodaji tiskanih knjiga (u SAD-u). Isto tako, Guardian izvještava da je među djecom čitanje knjiga u padu (4,4 posto u Velikoj Britaniji i Irskoj 2024.) i da prevladava čitanje manje zahtjevnih knjiga. Nažalost, mi ne možemo dobiti uvid u stanje kod nas (u Republici Sjevernoj Makedoniji) jer nismo proveli istraživanja, a nemamo ni uvid u stanje koliko se zaista čitalo "u naše vrijeme" (jugoslavensko) za razliku od danas. Nisam upoznata s postojanjem sličnih statistika u drugim ex-Yu državama, ali kao profesorica književnosti, pa i spisateljica, mogu iznijeti nekoliko osobnih zaključaka.
Primjećujem pad u interesu za čitanjem knjiga, a vjerujem da na to utječe i obrazovni sustav, odnosno lektira. Ona ne samo da je zastarjela nego je uopće oduvijek bila nezanimljiva. Oduvijek smo morali čitati knjige neprimjerene našem uzrastu. Naime, proces čitanja bio je – i još uvijek jest – dijakronijski postavljen pa smo tako već u prvom razredu srednje škole počinjali s čitanjem preteških djela kao što su "Ilijada" i "Božanstvena komedija", djela za koja ni sami nastavnici nisu bili pripremljeni i to je, nažalost, stvaralo odbojnosti prema čitanju. Tko zna zašto, uspostavila se poželjna "analiza" lektira koja je još uvijek u upotrebi: bilješka o autoru, prepričavanje djela, i nešto što nazivamo "temom" i "idejom" (sasvim je moguće da smo mi ovo preuzeli iz neke druge jugoslavenske zemlje). Ove "analize" samo su se prepisivale iz generacije u generaciju, a isto se radi i danas, uz to da postojanje umjetne inteligencije samo olakšava ovaj proces. Nije bilo mjesta kritičkom razmišljanju, a nema ga ni danas, tako da postojeći sustav kod mladih posve ubija znatiželju i želju za čitanjem.
Ako želimo da mladi čitaju, potrebno je izmijeniti nastavne programe, a time promijeniti i kanon. Dosta je bilo debelih knjiga starih bijelih muškaraca iz prošlosti koji su dosadni i meni, a kako ne bi bili šesnaestogodišnjacima. Dosta je bilo i knjiga "naših" autora koji dosadno veličaju patnje naših nacija. Ako želimo da djeca čitaju, vrijeme je da im damo nešto novo, zanimljivo i svjetsko, i svakako – da krenemo od sadašnjosti, a ne od prošlosti.
(S makedonskog preveo Ivica Baković.)
