U tri godine koliko je aktivno prisutna na književnoj sceni regije, makedonska spisateljica Rumena Bužarovska sa svoje posljednje dvije knjige priča ‘Osmica’ i ‘Moj muž’ zaokupila je pažnju čitatelja i kritike. Nakon što ju je međunarodna književna platforma Literature Across Frontiers 2016. godine proglasila jednim od najzanimljivijih književnih glasova Europe, posve je izvjesno kako je riječ o autorici koja će uskoro imati priliku prijeći granice postjugoslavenskog kulturnog prostora.
Često ste prisutni u Hrvatskoj, Srbiji i BiH kao gošća literarnih festivala. Može se reći da ste u njima doživjeli posebno dobru recepciju, urednici i kritičari vas hvale, mediji ne zaobilaze. Što je, po vama, bilo presudno za takvu afirmaciju?
Iskreno, nisam očekivala takvu recepciju kad mi je zbirka priča ‘Osmica’ bila objavljena u Hrvatskoj, a nakon toga uslijedila je još bolja reakcija publike i kritičara kad je izašla zbirka ‘Moj muž’. Pretpostavljam da se radi o prepoznavanju sličnog senzibiliteta kroz promatranje tema koje se bave posttranzicijskom stvarnošću stavljenom u mikrosvijet obitelji. Možda je čitaocima lakše kritički promatrati probleme svog društva putem usporedbe sa makedonskim društvom koje je uglavnom prepoznatljivo u mojim pričama. Ne isključujem ni ulogu jugonostalgije i možda male prisutnosti stranih, a ipak domaćih autora na hrvatskoj, bosanskohercegovačkoj i srpskoj književnoj sceni. Postoji i neka romantična predodžba o Makedoniji koja mi nekad pomaže, kao vid reklame, a nekad i banalizira ono što pišem – autorica sam iz zemlje gdje sunce uvijek sija, svi pjevaju i jedu gravče na tavče. Konačno, bitno je za jednog pisca biti fizički prisutan i promovirati svoje djelo, biti u kontaktu sa čitateljima i odgovarati na pitanja – imam sreću što mogu putovati i gostovati na književnim festivalima i promocijama, jer puno spisateljica to sebi ne može priuštiti zbog obiteljskih ili poslovnih razloga.
Profesorica ste američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skoplju, aktivno prevodite s engleskog na makedonski jezik, no što je ono što vas najviše gura naprijed: pisanje, predavanje na fakultetu, gostovanja i putovanja izvan regije?
Hoću se izraziti, i to radim u svim tim sferama koji ste nabrojali: pisanje, predavanje, putovanje, a i lokalni aktivizam. Nekad je teško balansirati sve te obaveze, pa sam i zato manje produktivna u pisanju nego što bih htjela biti, ali volim i sve ono drugo što radim u međuvremenu; bez svega toga – iskustva akademskog rada, kontakta sa studentima, putovanja i izazova aktivizma – ne bih uopće mogla stvarati nove priče.
Položaj žena u bračnoj i obiteljskoj sferi vaša je centralna tema u knjizi ‘Moj muž’. U svojim pričama prikazujete specifičnu dinamiku odnosa među članovima obitelji, te najosnovnije jedinice patrijarhalnog društva na Balkanu, no i globalno. Je li, po vama, tipična makedonska obitelj patrijarhalnija od onih u ostalim zemljama postjugoslavenskog prostora?
Nemam statističke informacije kojima bih mogla da potvrdim koja obitelj je najpatrijarhalnija u regiji, ali čini mi se da je svuda manje-više slično. Nedavno sam pročitala zapanjujuću statistiku o tome da u Hrvatskoj 83 posto kućnih poslova obavljaju samo žene. Prije neki dan je jedna kaštelanska udruga zapalila LGBT slikovnicu da bi djeci pokazala tko je kriv za sve loše u protekloj godini. Koliko znam, hrvatska vlada je također odbila ratificirati Istanbulsku konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i porodičnog nasilja. Naša nova vlada je to napravila, a nekoliko ministarstva i premijer su podržali makedonsku verziju #metoo kampanje koja se zove #sadakažem (#сегакажувам), koja je samo potvrdila to što smo statistički, empirijski, ali i intuitivno znali: da nam je društvo agresivno šovinističko. Vjerujem da se taj primitivni šovinizam uči i potiče u obitelji, i zato se time i bavim u svojim pričama.
Na čemu trenutno radite i kako se to naslanja ili odmiče od vašeg dosadašnjeg književnog rada, u formalnom i tematskom smislu?
Formalno, opet se bavim pričama, i hvala što me niste pitali kad ću napisati roman, jer to me trenutno ne zanima. Volim čitati priče, divim se suvremenim sjevernoameričkim kratkopričašicama, predajem i takav kurs na fakultetu – tako da još sam u toj formi. Strukturno pokušavam izbjegavati neke forme koje mi se više ne sviđaju, recimo u zbirci ‘Moj muž’, kao što su one kratke priče nalik vinjetama. Tematski ostajem u hiperrealističkom prikazu posttranzicijske bolesti našeg društva, ali sad se više bavim našim kulturnim, identitetskim, historijskim i ekonomskim kompleksom inferiornosti.
Je li vam dosadilo da u regiji stalno odgovarate na ista pitanja o nužnosti feminizma i retradicionalizaciji društava?
Malo da, jer odgovor je jasan i kroz to što pišem i kroz to što radim, ali ništa mi nije tako dosadno kao odgovaranje na pitanje o autobiografskim elementima u mojim pričama.
Zašto se u knjizi ‘Moj muž’ dominantno bavite ženama i muškarcima iz više srednje klase?
Prvi razlog je vjerojatno moje iskustvo odrastanja u srednjoj klasi. To su mi neki čitaoci jedanput zamjerili, ali nisam ja odabrala klasu u kojom sam odgojena i ne vidim razlog osjećati se krivom zbog toga. Čini mi se, isto tako, da je prirodno pisati, a time i kritizirati ono što bolje poznajemo. Na primjer, to radi F. Scott Fitzgerald kad opisuje američku aristokraciju, John Steinbeck kad se bavi radničkom klasom za vrijeme Velike depresije u Americi, Flannery О’Connor kad opisuje good country people sa američkog Juga.
Kritičarka Nađa Bobičić u jednom kritičkom tekstu prigovorila vam je poetički mainstream, napisavši kako je mana vaše knjige ‘Moj muž’ što se ‘ženski identitet zadržava u okvirima patrijarhalnih uloga supruge, majke i kćerke’. Kako biste to komentirali?
Da, to mi je bio zanimljiv kritički tekst: s jedne strane drži vodu, a s druge mi se čini da propušta hiperrealističku poziciju u mojim pričama, čiji je cilj kritizirati taj ograničeni ženski identitet koji nam patrijarhat nameće.
