U blizini glavne gradske šetnice, Korza, Koblerovim trgom noću odjekuje smjesa jeftine elektronike i balkanskih melodija. Kroz prozore popularnih barova Charlie i Garçon nazire se gibanje tijela, nešto gostiju bleji na terasama, dvije djevojke sjede na tlu. Oštar miris širi se iz grčkog street fooda Hestia: čeka se red unatoč cijeni od 6,70 eura za giros-sendviče. Ulicom se muva grupica mladih, možda na putu za nedaleki klub Indigo, uporište narodne muzike. Atmosfera je opuštena i odiše memlom, akcija se doima više kao pokušaj bijega od dosade. Općenito se u gradovima kvalitetan provod uglavnom ne nudi u samom centru. Pritom je naš majski posjet koincidirao s Eurovizijom, čije je napeto praćenje otelo prostor drugačijoj razonodi. Stanovnici Rijeke potvrđuju te slučajne impresije.

- Ovamo sam se preselila 2017. i tada je to bio mnogo življi i dinamičniji grad. Vjerojatno najviše zato što se pripremao projekt Europske prijestolnice kulture (EPK), u sklopu kojeg se već mnogo toga odvijalo. Osjećao se entuzijazam. EPK je trebao unaprijediti kompletan društveni život. Međutim, sjajna prilika uvelike je urušena pandemijom koronavirusa, sve se odvilo u bitno manjem opsegu.

Ljudima je čak zanimljivo i lijepo da sam iz Srbije. Nikada nisam imala osjećaj da to moram skrivati ili biti oprezna, kao u Benkovcu, gdje to definitivno osjećam. Dapače, više me prilikom selidbe osuđivala okolina u Srbiji, gotovo kao da sam izdajica – kaže Katarina Kožul

Danas je Rijeka dobrim dijelom zamrla, definitivno nedostaje sadržaja. Glazbom uglavnom dominiraju narodnjaci. Što se alternative ili tehna tiče, nedavno je opet otvoren Palach (kultni gradski rok klub osnovan još 1968. godine; posljednjih godina uglavnom nije radio, op. a.), tu su klubovi Nemo, Manual i Pogon kulture. Često su poluprazni, dijelom zato što je ponuda skromna, stalno se vrti ista muzika - govori Katarina Kožul.

Dvadesetšestogodišnja umjetnica u Rijeku je došla iz Beograda i na ovdašnjoj Akademiji primijenjenih umjetnosti završila studij kiparstva. U gradu postoje, dodaje, institucije koje iznimno doprinose kulturnoj sceni, poput Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Art-kina Croatia, galerijâ Studentskog kulturnog centra (SKC) i Kortil te nezavisnih organizacija kao što su Drugo more, Urbani separe i Filmaktiv. Živa je aktivistička scena: Udruga PaRiter se putem Festivala menstruacije bavi reproduktivnim pravima, održavaju se Hod za slobodu i Noćni marš.

- Rijeka ima jako kvalitetne pojedince. Sveučilište se razvija i otvara nove programe, ali u postojeće institucije ne uključuju mlade. Statične su – ne otvaraju se nova radna mjesta, nema protoka ljudi. Vlada monotonija - nastavlja Kožul.

Radeći u jednoj sveučilišnoj galeriji čiji je prostor trebalo obnoviti uvjerila se u nezainteresiranost gradskih vlasti: "Ovdje se nije lako izboriti za nešto."

Po njenom je mišljenju Rijeka bolja za one koji se žele skrasiti, "no ne bih rekla da je dobra za mlade. Brojni nastoje otići čim završe studij. Osim studentskog života, mladima grad ne nudi mnogo – u smislu poslova, događanja, klubova, energije".

Damir Radović stanje vidi drugačije. On je 45-godišnjak, ali odavno je aktivan sudionik kulturne scene mladih, poznat kao organizator nastupa demo bendova. Po njegovom mišljenju, Trst, Ljubljana ili Zagreb sigurno nude više, ali "od kazališta do klubova, dijapazon mogućnosti u Rijeci je širok, naročito s obzirom na hrvatski prosjek".

- Otvaranje Palacha kao središnjeg mjesta alternativnog života znači mnogo. SKC i udruga Distune redovito organiziraju muzički festival Impulse, bogatog programa okrenutog studentima. Unazad desetak godina sagrađen je kampus, riječki fakulteti su na dobrom glasu. Mnogi ciljano dolaze studirati ovdje. Samo udruga međimurskih studenata ima stotine članova - kaže Radović, dodajući da bi ipak moglo i bolje.

Katarina Kožul (Foto: Sandro Lendler)

- Neki gradovi, poput Šibenika, uradili su bitno više po pitanju ulaganja u infrastrukturu za glazbena događanja.

Vijećnica stranke Možemo! u Gradskom vijeću i koordinatorica edukativno-preventivnih programa u udruzi SOS Rijeka – centru za nenasilje i ljudska prava, 33-godišnja Iva Davorija, ističe kako su "problemi ovdašnjih mladih isti kao u cijeloj Hrvatskoj, pa i Europskoj uniji. To su temeljna egzistencijalna pitanja – obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje i pristup kulturnim sadržajima".

- Velika je prednost to što je u pitanju treći najveći grad u zemlji, pa postoji znatna fluktuacija ljudi i protok informacija. Veliko sveučilište s više od petnaest tisuća studenata privlači mlade iz drugih krajeva. Udruga hrvatskih gradova Rijeci je nedavno ponovno dodijelila certifikat "Grad za mlade". On se daje gradovima koji sustavno ulažu u kvalitetu života mladih. Istovremeno, prosječna plaća u Primorsko-goranskoj županiji iznosi 1.194 eura, dok u Rijeci samo najam stana košta oko 700 eura mjesečno. Mladi često ne mogu riješiti ni najosnovnije životne probleme. Posljedično, velik broj onih koji u Rijeci studiraju ovdje ne ostaju. Vraćaju se u matične sredine ili odlaze u Zagreb. Ne znamo i ne možemo ih zadržati - navodi Davorija.

Članovi Prosvjete porijeklom iz Srbije, a neki su ovdje desetljećima, ne skrivaju ekavicu, niti osjećaju nelagodu. Ali Rijeka nije otok, na nju se prelijeva klima iz ostatka države. Stigma i pritisak postoje i ovdje – govori Damir Radović

Do raspada Jugoslavije Rijeka je bila industrijski kolos, a danas sve veću ulogu igra turizam. Svake godine dolazi sve više domaćih i stranih gostiju, u blizini gradske rive privatni koncesionar gradi marinu za luksuzne jahte. U pretjeranoj turistifikaciji Rijeka slijedi destruktivan uzor Splita, ističe sugovornica – "održivost grada i zadržavanje mladih nije moguće postići pretvaranjem u apartmansko naselje, jer se time neodrživo podižu cijene nekretnina". Gradsku vlast decenijama primarno čini SDP. U sklopu posebnog Programa za mlade od 2023. do 2030. razmatra se formiranje liste stanova namijenjenih mladima. No još uvijek se nije poduzelo ništa konkretno, osim toga gradski stanovi čine manje od dva posto ukupnog stambenog fonda, pa dugoročnog rješenja nema "bez otkupa privatnih stanova i izgradnje javnih. Brojne probleme nije moguće riješiti na lokalnoj razini, ali ovaj bi se mogao".

Prema popisu iz 2021. godine, u Rijeci je živjelo približno 108 tisuća stanovnika. Od toga je mladih u dobnoj skupini od 15 do 29 godina bilo oko 14,3 tisuće, nešto više od 13 posto. O migracijskim trendovima govori i fakt da je 2011. pripadnika te dobne skupine u Rijeci bilo 17 posto. Grad vjerojatno nerijetko posjećuje i značajan broj mladih iz drugih krajeva županije, u kojoj ukupno živi oko 35 tisuća stanovnika iz spomenute dobne kohorte. Broj postaje značajno veći ako se pribroje i oni do 35 godina starosti. Pojedinim manjinskim skupinama život otežavaju dodatne okolnosti. Građana srpske nacionalnosti je 2021. popisano 5,13 posto, odnosno više od pet i pol tisuća. Ta brojka Rijeku čini sredinom s jednom od najvećih koncentracija Srba u Hrvatskoj. U ostatku županije ih je približno još pet tisuća. Sveukupno, moguće je procijeniti da je Rijeka dom za oko tisuću mladih Srba, dok još barem nekoliko stotina u nju navraća. Grad je od 1991. pretrpio solidan demografski slom: tada je u današnjim granicama imao 165, a danas tek 108 tisuća stanovnika, ili 35 posto manje. Pad srpske zajednice, prisutne u Rijeci stoljećima, bitno je oštriji: prije tri desetljeća Srba je bilo gotovo 19 tisuća ili 11,25 posto. Njihov udio opao je više od polovice, a apsolutni broj više od dvije trećine.

Damir Radović (Foto: Sandro Lendler)

Prilikom posjeta proveli smo – u suradnji sa sociologinjom Dorom Levačić, koja je obavila daleko najveći dio tog posla – fokus-grupu sastavljenu od mladih srpske nacionalnosti, od 24 do 34 godine starosti. U suštini, njihovi odgovori potvrđuju ispravnost prevladavajućeg imidža Rijeke kao tolerantnog grada. "U petnaest godina radnog staža promijenila sam četiri posla. Nikada nisam imala problema prilikom zapošljavanja ili tretmana na radnom mjestu", odgovara ispitanica. "Tri godine radim u državnoj firmi, nikada se nisam osjetila manje vrijedna ili naletjela na negativne komentare. Mislim da se ovdje to (nacionalna pripadnost, op. a.) toliko ne gleda", kaže druga. Indikativno je sljedeće iskustvo: "Grad je mnogo otvoreniji nego onaj u kojem sam prije živjela. U njemu sam doživjela velik broj nacionalnih ispada, puno više nego tijekom četrnaest godina života u Rijeci."

Znatan je stupanj zadovoljstva ponudom aktivnosti. "Mislim da Rijeka nudi mnogo toga. Moja djeca idu na sto aktivnosti – košarku, nogomet, mažoretkinje, folklor, strane jezike. Ima mogućnosti i što se ostalog tiče, kazališta i kina." Sudionici nisu mogli navesti ništa čime bi se htjeli baviti, a da Rijeka ne omogućava. I ovdje ističu punu ravnopravnost: "Moja je sestra jako dugo trenirala rukomet. Nitko ne radi nikakve razlike", odnosno, reći će druga osoba, "nije bitno tko si, nego koliko si talentiran".

Međunacionalna idila nije potpuna. Sudionici fokus-grupe navode dva nedavna slučaja. Prvi su koncerti Aleksandre Prijović praćeni nizom negativnih komentara, a govor mržnje izazvalo je i polaganje kamena temeljca za Srpski kulturni centar

Etnička diskriminacija danas ne postoji, suglasni su: "Znam ljude koji imaju negativna iskustva, ali isključivo u godinama nakon rata. Moje iskustvo je najpozitivnije moguće. Moj muž je Hrvat. Nikakvih problema nemamo, sve slavimo. Hrvati i Srbi u Rijeci imaju dobar suživot – što se tiče mješovitih brakova, prijateljstava, svega." U gradu ne postoje lokacije – barovi, četvrti, pa i stadion – u kojima bi se kao Srpkinje odnosno Srbi osjećali nepoželjno.

Ipak, idila nije potpuna. Sudionici navode dvije prilike u kojima redovito dolazi do javnih izljeva netrpeljivosti. Prva su narodnjački koncerti: Aleksandra Prijović u travnju je tri dana zaredom rasprodala sportsku dvoranu Zamet, što je na društvenim mrežama izazvalo lavinu negativnih komentara. Upadljiva je bila, kažu, ogorčenost masovnošću posjetitelja – matematički se većinski nije moglo raditi o Srbima – i faktom da je turbofolk zavladao gradom čiji se identitet uobičajeno percipira drugačije. "To su bili rokerski klubovi, i moji roditelji su tu izlazili. Njima je to bilo top. Sada toga više nema, a mladi idu u klubove gdje se puštaju narodnjaci", kaže rođena Riječanka iz fokus-grupe.

Nedavno je objavljena sociološka studija naslovljena "Klasika, punk, cajke: kulturni kapital i vrijednosti mladih u gradovima na jadranskoj obali". Istraživanje je obuhvatilo preko 550 riječkih srednjoškolaca te pokazalo da najviše slušaju narodnu muziku koju, iznenađujuće, konzumiraju više nego mladi Splićani. Danas je, dodajmo, uvelike popularan i trep. O smjeni glazbenih ukusa ipak treba zaključivati oprezno. Rijeka 1980-ih jest imala iznimno prominentnu punk i novovalnu scenu, no teško da su bendovi poput Parafa, Termita ili Mrtvog kanala i među mladima bili mejnstrim. Scena je živa i danas, a uz nedavno ponovno otvoren Palach punk svirke se održavaju i u klubu Beertija i u jednom skvotiranom prostoru.

Iva Davorija (Foto: Sandro Lendler)

Kod animoziteta prema narodnjacima velikim se dijelom ne radi o estetskom jazu. "To apsolutno nema veze s muzikom, stav je 'to je neko iz Srbije i šta će nama to'", objašnjava sudionica. Govor mržnje izazvalo je i aprilsko polaganje kamena temeljca za Srpski kulturni centar: "Komentari na društvenim mrežama su bili užasni", odnosno, "neki su to osjetili kao atak na hrvatski narod i nacionalni identitet. Mada u Rijeci postoje češki, slovenski i ostali domovi nacionalnih manjina." U oba slučaja netrpeljivost je, dakle, izazvana javnim iskazom srpskog identiteta – ili onim što je tako percipirano. Naši se sugovornici slažu da takve reakcije nisu odraz većinskog stava u gradu, nego djelo glasne manjine. Osim toga, one ostaju na društvenim mrežama – ne prenose se na ulice, dodaju.

U ratnom i poratnom periodu bilo je više slučajeva prikrivanja nacionalnog identiteta nego danas: tako su se u školama "djeca upisivala kao nešto što nisu. To je dolazilo možda iz straha. Za moje roditelje nije dolazilo u obzir", kaže sudionica. Danas za etnomimikriju nema razloga – "Možda je opravdano u nekim drugim mjestima, u Rijeci definitivno više nije tako" – no sudionice navode da se ona još uvijek događa, vjerojatno iz straha od reakcije okoline.

Damir Radović ukazuje da se "Srbe desetljećima spominje isključivo u kontekstu agresije, što naravno ostavlja posljedice".

"Osobno bi me moglo motivirati to da se manjinske stranke ne bave isključivo temama vezanim za nacionalne manjine. Tim se problemima svakako treba baviti, ali i spektrom tema koje se tiču svih građana, poput obrazovanja, pobačaja, eutanazije", čuli smo na fokus-grupi

- Vidimo da u politici i nakon trideset godina antisrpska priča još uvijek nosi ozbiljan broj glasova. Domovinski pokret jest više vezan za istok zemlje, a situacija ovdje nije ista kao u krajevima koji su prošli razaranja. Primjerice, članovi Prosvjete porijeklom iz Srbije – neki su ovdje desetljećima – ne skrivaju ekavicu, niti osjećaju nelagodu. Velika većina ovdašnjeg stanovništva ne iskazuje nikakvu etničku distancu. Ali Rijeka nije otok, na nju se prelijeva klima iz ostatka države. Stigma i pritisak postoje i ovdje. Neki pojedinci ne osjećaju se dovoljno slobodni da na društvenim mrežama čestitaju vjerske praznike. Kao član biračkog odbora vidio sam i da je ljudima neugodno zatražiti manjinski listić, radije bi da mogu glasati u tajnosti, odnosno da mogu biti Srbi daleko od očiju javnosti. Nije isto biti Srbin i Čeh - nastavlja Radović, inače od marta voditelj riječke podružnice Srpskog kulturnog društva Prosvjeta.

Transgeneracijsko prenošenje ratne traume pridonijelo je promjeni obrasca identifikacije današnjih tinejdžera. Rokerski imidž Rijeke relikvija je iz prošlosti, slaže se naš sugovornik.

- Sada odgajamo sasvim drugačije generacije – danas među mladima dominiraju nogomet i navijačka supkultura. Njen folklor praćen je isticanjem nacionalnih simbola poput šahovnice, ali i ekstremističkih poput ustaškog pozdrava - kaže i dodaje da je "klincima uzbudljivije biti desničarski huligan nego panker ili metalac".

Dok razgovaramo na terasi kafića ispred željezničkog kolodvora, blizu nas prolazi grupa upadljivo odjevenih mladića.

- Više nisu ni u bojama NK Rijeke, nego u crnom - komentira voditelj Prosvjete.

Po pitanju etnički motiviranih incidenata situacija je bitno bolja nego u Vukovaru ili Splitu – "ipak ovo nije grad u kojem se živi u strahu". Svejedno, strasti su eskalirale 2019., kada je u obližnjem Viškovu pripadnik Armade optužen za napad na srpskog povratnika, a navijačka skupina je organizirala skup solidarnosti sa svojim članom, koji je privukao nekoliko tisuća ljudi.

- Bilo je dosta nabrijano. Atipično za Rijeku, ali očito se ta iskra može zapaliti - zaključuje Radović.

Unatoč progresivnom nasljeđu i klimi liberalnijoj nego u brojnim drugim sredinama, u Rijeci je itekako prisutna ratna trauma, i to prilično specifična.

Istraživačica Dora Levačić na fokus-grupi (Foto: Sandro Lendler)

- Gotovo da smo frustrirani izostankom ratnog iskustva, pa se u svrhu dokazivanja forsira nacionalistički narativ. Zapravo, mnogo je Riječana sudjelovalo u ratu - ističe Davorija.

Na dan proslave Oluje 2015. u ovdašnjem je HNK-u – tada je intendant bio Oliver Frljić – održana tribina na kojoj su govorile prognanice raznih nacionalnosti. Okupljeni pripadnici Armade, braniteljskih organizacija i ekstremističkih stranaka fizički su napali aktiviste i novinare.

- Bila sam pred kazalištem – bilo je strašno. Mladi rođeni 1990-ih urlali su poruke mržnje, jedan dečko me pitao: Gdje si bila '91.? Mladima je važno pripadati grupi, a dominantna politika ih iskorištava serviranjem nacionalizma - objašnjava gradska zastupnica.

Ukupan postotak glasova koji ovdje dobiva desnica – HDZ, Most, Domovinski pokret i druge, marginalne stranke – u zadnja je dva izborna ciklusa prilično konstantan i kreće se oko 37-39 posto. No retorika postaje sve agresivnija.

- Neke Armadine frakcije su vrlo desno usmjerene – šahovnice u njihovim naljepnicama sada imaju prvo bijelo polje. Jednom je antifašistički grafit prešaran natpisima "Živio 10. travnja", a pojavljivali su se i oni s porukom "Srbe na vrbe". Aktivistkinje udruge Lori nedavno su na radionici o ljudskim pravima u jednoj srednjoj školi čule izjavu kako su LGBT osobe "bolesne osobe koje trebaju završiti u logorima", što je prije bilo nezamislivo. Drugom prilikom su im već ispred škole upućivane prijetnje - kaže gradska vijećnica.

Ona vidi dva uzroka takvog razvoja. U socijalizaciji mladih znatnu ulogu igraju društvene mreže i onlajn-forumi, na kojima je rašireno ocrnjivanje ljudskih prava i socijalne pravde. Nadalje, u Hrvatskoj općenito normalizirana je ekstremna desnica oličena u DP-u.

- Oni skloni takvim stavovima sada su ohrabreni. Kao pripadnica LGBT zajednice, ne osjećam se ugodno pred grupama u crno odjevenih mladića, a sigurna sam da se tako osjećaju i druge pripadnice odnosno pripadnici manjina - nastavlja Davorija.

Koncert u ponovno otvorenom Palachu (Foto: Sandro Lendler)

Govoreći o javnim iskazima nacionalizma, klerikalizma i mizoginije u Rijeci – odnedavno se i ovdje održavaju javni molitveni skupovi "Muževni budite" – treba spomenuti ulogu Marina Miletića. Saborski zastupnik Mosta, pripadnik Armade i nekadašnji vjeroučitelj utjecajan je među mladima, zahvaljujući i pokretanju organizacije Katolički skauti ili svom podkastu. Naši sugovornici ističu da je Miletić više simptom nego uzrok opisanih tendencija. No njegovo djelovanje nesumnjivo katalizira stvaranje netrpeljive društvene klime.

U ovdašnjem gradskom vijeću je i zastupnik SDSS-a. Što se fokus-grupe tiče, većina decidirano odbija politički angažman, uglavnom iz manjka sklonosti i vremena: "Ni u jednom pogledu me to ne interesira. Imam toliko obaveza i drugih stvari kojima se želim baviti, da je to vjerojatno zadnja stvar kojoj bih posvetila svoje vrijeme." Iva Davorija upozorava da je "u situaciji u kojoj si mnogi mladi ne mogu priuštiti ni krov nad glavom teško zahtijevati društvenu participaciju i ulaganje slobodnog vremena". Ipak, "ako mogu doprinijeti normalnijim odnosima, zašto se ne uključiti", kaže ispitanik. Za manjinsku politiku značajan je i ovaj stav: "Osobno bi me moglo motivirati to da se manjinske stranke ne bave isključivo temama vezanim za nacionalne manjine. Smatram da se tim problemima svakako treba baviti, ali i spektrom tema koje se tiču svih građana, poput pitanja obrazovanja, pobačaja, eutanazije... Od manjinaca možete čuti samo što se misli o ćirilici i ništa drugo. Barem je to jedino što prezentiraju u kampanjama."

Od januara radim ovdje. Plaće i kvaliteta života su bolji nego u Pančevu. Rijeka je poseban grad, otvoren za sve. Nikakvih neugodnosti nisam imao. Prihvaćen sam kao svoj, i danas se družim s ljudima s kojima sam radio u Rovinju – govori nam Aleksa Denčić

U javnom životu srpske zajednice važna je uloga ovdašnjeg ogranka Prosvjete, osnovanog 1994. godine. U Prosvjetin je rad, brojeći simpatizere, uključeno dvjestotinjak ljudi, donedavno uglavnom prilično starih. "Dijelom i iz opreza. Nisu htjeli u nacionalnu priču gurati svoju djecu", kaže predsjednik Radović. Novo rukovodstvo intenzivno razmišlja o načinima privlačenja mladih, od predškolskog uzrasta nadalje: "Nije dovoljno reći da je nešto za njih, morate nuditi ono što ih zaista zanima, poput koncerata. To je jedini način za odgoj urbane generacije koja se ne želi odreći svog identiteta." Riječka Prosvjeta izdaje "Bijelu pčelu", jedini dječji list na srpskom u Hrvatskoj. Naklada mjesečnika iznosi 2.200 primjeraka, a orijentiran je prema osnovnoškolcima, kojima služi i kao nastavno sredstvo za učenje jezika. Dio sadržaja štampan je ćirilicom, ali časopis je podnaslovljen "list za svu djecu" i okrenut svim čitateljima spomenutog uzrasta.

- Pomlađujemo redakciju, planiramo izradu internetske stranice, aplikacije i profila na društvenim mrežama. Radimo "Bijelu pčelu" za treći milenij - dodaje sugovornik.

Prosvjeta izdaje i "Artefakte", stručni časopis za povijest Srba. Vidljivosti mnogo pomaže i kulturna razmjena.

- Godišnja manifestacija "Dani srpske kulture" nudi modernu produkciju – od filmova do izložbi – iz Srbije. Time se izaziva interes srpske zajednice, osvještava identitet pojedinaca i potiče ih se na uključivanje u rad. Međutim, sadržaji iz Srbije itekako izazivaju interes i šire zajednice. Riječka Prosvjeta nije getoizirana, većinsko stanovništvo uvažava i posjećuje naše događaje - zaključuje Radović.

Iz susjedne države sve više dolaze i ljudi, najviše kao radnici u ugostiteljstvu. Radović navodi kako u Rijeci sezonski radi stotinjak ljudi samo iz Leskovca. Brojni ovdje ostaju sve duže. Među novim stanovnicima je i Aleksa Denčić. Odrastao u Pančevu, u folklornim ansamblima nastupa od najranijeg djetinjstva, završio je srednju baletsku školu u Beogradu i studirao na Akademiji u Plovdivu. Kao plesač obišao je velik dio planeta, od SAD-a do Saudijske Arabije. U Hrvatsku je došao prošle godine, i to kao konobar.

Aleksa Denčić (Foto: Sandro Lendler)

- Nakon sezone u Rovinju dobio sam poziv od šefa Botela Marina (hostela u riječkoj luci, op. a.). Od januara sam počeo ovdje da radim. Plaće i kvaliteta života su bolji nego u Pančevu, mogu si priuštiti restoran i izlaske. Rijeka je poseban grad, otvoren za sve. Inače, znam mnoge iz Srbije koji redovito ovdje rade sezonu, maltene po šest mjeseci žive na moru. Nikakvih neugodnosti nisam imao. Prihvaćen sam kao svoj, i danas se družim s ljudima s kojima sam radio u Rovinju - priča Denčić, miješajući ekavicu i jekavicu.

Uskoro po dolasku nabasao je na riječku Prosvjetu, gdje su, kaže, prepoznali njegovo obrazovanje i potencijal te je postao novi umjetnički direktor folklornog ansambla Sveti Nikola. U kratkom periodu uspio ga je omasoviti, pa ansambl sada ima tri sekcije i šezdesetak članova.

- Kada sam preuzeo ansambl, on je imao samo izvođačku sekciju. Proveo sam u delo ideju osnivanja dječje skupine, a moja ideja je bila osnivanje rekreativnog ansambla za najstariju populaciju, čijih pripadnika u zajednici ima najviše, da i njima damo prostora za ples, razonodu i putovanja. Planiram da ostanem ovdje. Biti direktor ansambla moja je životna želja, a folklor moj život - zaključuje.

Naša prva sugovornica Katarina Kožul porijeklom je iz Benkovca, odakle je njena obitelj izbjegla tijekom Oluje. Tijekom godina boravka u Rijeci imala je jednu neugodnu situaciju, kada je grupa studenata prava namjerno provocirala pjevajući Thompsona. Profesori na studiju su inzistirali da mora kroatizirati svoj rječnik, mada "nikada nije bilo osude". Mimo navedenog nikakvih loših iskustava nije imala, ističe, "ljudima je čak zanimljivo i lijepo da sam iz Srbije. Nikada nisam imala osjećaj da to moram skrivati ili biti oprezna, kao u Benkovcu, gdje to definitivno osjećam. Dapače, više me prilikom selidbe osuđivala okolina u Srbiji, gotovo kao da sam izdajica." Ipak, i nju je iznenadila količina negativnih komentara povodom izgradnje Srpskog kulturnog centra, što joj u kombinaciji s Hodom za život i moliteljima ispred crkve svetog Vida daje impresiju da se atmosfera mijenja nagore. Kožul se bavi umjetničkim i kustoskim radom, odnedavno je i direktorica riječkog Međunarodnog studentskog filmskog festivala (STIFF). Na pitanje o ovdašnjim srpskim kulturnim institucijama, odgovara da nju tijekom sedmogodišnjeg boravka u Rijeci njihov dosadašnji rad nije privlačio: "Forsiraju se folklor, ćirilica, tradicionalna kultura. Ne vidim se u tome." Radovićev angažman vidi pozitivno, no pitanje je kako promicati nacionalni identitet koji ne bi bio temeljen na tradiciji i religiji.

- U tome leži potencijal novog kulturnog centra. To je prvorazredna prilika za odmak od ukalupljenog i jednoličnog sadržaja. Trebalo bi otvoriti prostor za razmjenu, za povezivanje kulturnjaka i studenata umjetničkih akademija iz Srbije i Hrvatske. Sve ovisi o budućem vodstvu i budžetu. Ako se samo dosadašnji način rada preseli u veći prostor, vidljivost srpske kulture ovdje će stagnirati, ako ne i odumirati - upozorava ona.

Nemanja Šimpraga (Foto: Sandro Lendler)

O tome kako je ovdje biti Srbin govore iskustva Nemanje Šimprage, 29-godišnjeg inženjera informatike čija obitelj je tijekom Oluje izbjegla iz Radučića pored Knina. Tada je on bio dvanaestodnevna beba. Srednju školu završio je u Zagrebu, a u Rijeku je prije deset godina došao na studij.

- Na poslu nisam imao neugodnosti, a s kolegama na faksu su zbijane opake šale na temu identiteta, u dobrom duhu. Ipak, oduvijek se pomalo osjećam kao stranac. Čak su se i prijatelji čudili kako je moguće biti Srbin iz Hrvatske. Jednostranim prikazom povijesti taj je pojam posve abnormaliziran, iako su kroz historiju Srbi bili sastavni dio ove zemlje. Ne umanjujem zločine počinjene sa srpske strane. Osjećam mučninu, pa i kolektivnu krivicu kada slušam o Ovčari i Škabrnji. Istovremeno se ovdje nitko ne sjeća protjeranih i izbjeglih Srba. Nacionalističko huškanje je poražavajuće. Volio bih umjesto sotoniziranja vidjeti malo više empatije za ljude koji su propatili - govori za Novosti.

Perspektiva srpske zajednice u Rijeci doima se pozitivno, ali istovremeno suptilno ambivalentno, janusovski. Društvena je klima među tolerantnijima u zemlji. I zajednici kao cjelini i pojedincima na raspolaganju vjerojatno stoji više mogućnosti i resursa nego igdje drugdje u Hrvatskoj, mimo Zagreba. No suštinsko antisrpstvo suvremenog hrvatskog nacionalizma utječe na atmosferu i ovdje. Pritisak na srpski identitet i ekscesi najvećim su dijelom odsutni, ali ne potpuno i ne bez potencijala za eskalaciju, što možda podupire puzajuću asimilaciju zajednice, koja je razapeta između tradicije i suvremenih trendova. Rijeka kao cjelina u procesu je temeljite transformacije, od nazadovanja proizvodnje do razvoja turizma i obrazovanja, od imigracije do odlaska mladih, od antifašizma do etabliranja nove desnice. To je ponešto raskoljena slika, ona "grada koji nije siguran u kojem smjeru želi ići i što želi postati", kako zaključuje Davorija. Što se individualnih pogleda na budućnost tiče, "nema drugog mjesta u Hrvatskoj u kojem bih živjela. Definitivno se ne bih selila. Jedino da mi dođe izvanredna prilika negdje vani", kaže jedna sudionica fokus-grupe. "Ja ne bih, iskreno (selila se). Volim tu biti, našla sam si tu dom", ističe druga. Nemanja Šimpraga ima pak drugačiji stav.

- Vidim li se da živim u Rijeci? Mislim da ne. Ništa ne nedostaje što se osnovnih životnih stvari tiče. Međutim, htio bih još neku avanturu proživjeti, otići vani na godinu-dvije. No hard feelings, Rijeka, ali ako nisi student pa ima nekog muvinga ili penzioner koji traži lijepu rivicu u Opatiji, malo je dosadno - kaže.

 

Ovo je treći tekst posvećen mladim Srbima u Hrvatskoj. Drugi tekst pročitajte na ovom linku.