Razgovarali smo sa Srđanom Sacherom, muzičarem, osnivačem Haustora i Vještica te članom nekih drugih bendova. Prije dvije godine mu je s novim bendom, imena SACHER, izišao album "Biser, ambra, jantar". Odgovore smo tretirali po onoj Vukovoj "piši kako govoriš", pa nismo standardizirali sugovornikov dijalekt.

Mislim da je cijeli show business napravljen za razonodu lumpenburžoazije, a mi smo to popušili kao da je neka vrsta otpora istoj. A to je smiješno. Pjesme, pa makar i političkog sadržaja, nisu dovoljna politička akcija za mijenjanje društva

Što je vaša današnja ambicija u radu na pjesmama?

U jednoj sam pjesmi napisal da nek za nama barem pepeo ostane, da se vidi da su tu barem gorile vatre. Trag da ostavim da sam prenosil luč od onih prije onima posle. Na novi album je bilo primjedaba da je previše vedar. Očito se smatra obaveznim da je čovjek u mojim godinama cinik i mizantrop. Cendram ja itekako, ovak vama prek pive i doma Branki, ali ne javno. Mislim da je to u krajnjoj liniji nepristojno, jer ak se ja krenem žalit... Odabral sam poziv koji volim i, hura, mogu s njim hranit familiju. Najvažnije mi je od svega bilo da nitko drugi za to ne sjedi u banci, a ja pjesnikujem.

 

Show business je tlaka

Kako to uspijevate?

Tak da vjerujem u sebe. I pokazalo se da sam to samopovjerenje u stanju probuditi i kod suradnika, barem na neko vrijeme. Mislim da je razvijanje vlastitih potencijala apsolutno obavezno. Nisam još srel čovjeka koji je od toga odustal, a da je sretan. A to je sve kaj me zanima: bit sretan u životu i vratiti to na neki način svijetu. Biti konkurentan na tržištu rada, to si ne želim. Kad sam pravil ovaj album rekel sam: "OK, sve kaj su mojim bendovima zamjerali 80-ih hoću da sad opet zamjeraju: tendencioznost, pretencioznost, umjetničarenje, hermetičnost." Ovo nije za svakoga. Kak na filmovima piše 18+, na ovo bi trebalo napisati 35+. Mislim da se u toj muzici može uživati tek kad obaviš neke vrste školovanja, npr. etičko, estetsko, političko i ekonomsko. U svakom slučaju, napraviti pjesme je meni najlakši i najdraži dio posla. A onda dolazi tlaka: bend, izdavači, publika, show business, s naglaskom na show. Onda se više baviš etnologijom, sociologijom, politologijom... pa sve do psihijatrije. Svime samo ne muzikom.

Zašto je scena prije više postojala, a danas se teško formira? To nije samo problem naše novovalne mladosti, nego postoje i ozbiljni strukturni razlozi zašto je tome tako.

Strukturni razlog je neoliberalizam, tj. kapitalizam koji ne omogućava da se nešto dogodi na temeljnom, grassroots nivou, tj. mimo njegove kontrole. Ako se nekad i dogodi da ih neka pojava u tom smislu iznenadi, kao npr. rastafarijanska muzika s Jamajke, sistem će gledati da uskoro kupi i kontrolira distribuciju. Ne vjerujem da mu je želja da istu stvar pokvari, ali to se nekak uvijek na kraju dogodi. Da pojeftini (ali ne ekonomski). Danas ima više reggae izvođača nego ikad u povijesti, al to je prazna forma. Postal je žanr u popularnoj glazbi, a ne dio nečije autohtone kulture. S druge strane, danas razmišljam o tome koliko sam ja kao muzičar, zapravo naivno i romantično doživljaval industrijske proizvode kao izričaj nečije kulture. Školski primjer kargo-kultovskog divljenja fetišima. Mislim da je cijeli show business napravljen za razonodu lumpenburžoazije, a mi smo to popušili kao da je neka vrsta otpora istoj. A to je smiješno. Pjesme, pa makar i političkog sadržaja, nisu dovoljna politička akcija za mijenjanje društva. Rock'n'roll je, bojim se, u najvećoj mjeri zabava. Mozartova glazba koju puštaju kravama u štalama.

Da bi kao umjetnik bil autonoman, moraš biti ekonomski autonoman. Osim ekonomske autonomije, umjetnik mora paziti da ga posljedice njegovog djelovanja ne korumpiraju. Kapitalizam nema za to alate, pojedinac to mora sam

Sjećam se, Havel se, kad je bil na vlasti, jako ponosil da je frend s Lou Reedom i Stonesima. I negdje sam pročital da mu je Keith Richards, kad su svirali u Pragu, sugeriral da prestane naglašavati politički značaj tog koncerta. Da se vratim na scenu, socijalizam je nama omogućil da razvijemo svoje potencijale. Ali potpuno nehotice i neorganizirano, kaj mu ja zamjeram, makar sam mu za to i zahvalan. Izgleda proturječno, ali drago mi je da mi nitko odozgora nije govoril kaj da radim. S druge strane, tadašnja jugoslavenska scena je imala kaj pokazati svijetu, što se bez državne podrške ne može, a to nije bilo prepoznato. Ali opet velim, možda i bolje. Imam prema tome vrlo ambivalentan odnos.

Neki kažu da je u određenim razdobljima, 1950-ih i 1980-ih kultura zamijenila politiku.

Izgleda mi da je do tad Jugoslavija bila ekonomsko-politički projekt, a onda je iz nepoznatog razloga postala kulturni. Nažalost je kultura kojom su pokušali homogenizirati stanovništvo bila populistička. I sigurno ne najbolje kaj smo imali u tom času. To nije bila odluka s državnog vrha nego, kako se sinhroniziraju zrikavci i krijesnice, očito su se sinhronizirali ljudi na rukovodećim položajima. Ili je banalizacija umjetnosti bila duh vremena.

I gore. Dio scene otišao je u nacionalizam.

Trend je ljude spajati preko nacionalne "mitske prošlosti", a ne preko kulture ili umjetnosti koja je ipak klasna, a i unutar toga i individualna stvar.

 

Buržoazija i rock'n'roll

Što je u umjetnosti autonomno, danas se ponovno propituje. Ima li umjetnosti bez posljedica?

Da bi kao umjetnik bil autonoman, moraš biti ekonomski autonoman. Ekonomska autonomija pojedinca ili njegovo otuđenje su tema o kojoj treba čitati u ozbiljnoj marksističkoj literaturi, ja nemam kapacitete da to artikulirano ispričam u dvije rečenice. Osim ekonomske autonomije, umjetnik mora paziti da ga posljedice njegovog djelovanja ne korumpiraju, bilo novac i uspjeh, bilo neuspjeh. Kapitalizam nema za to alate, pojedinac to mora sam.

Ako današnja buržoazija u svijetu ne pravi svoju kulturu, što reći za provinciju koja bi imitirala imitaciju?

Da ne idem u širinu, u odgovoru ću umjesto o kulturi pričati o umjetnosti. Da još suzim o rock'n'rollu, jer ja samo o tome znam pričati, ne mogu pričati o slikarstvu. Za buržoaziju je to jedna egzotična pojava i možda je zato uglavnom radije uvozi. Ne nužno samo iz druge zemlje, nego iz društvene klase ili skupine. U provinciji je lokalna buržoazija još i malobrojna, a i ne osjeća se baš doma, pa je i njezina kultura, bez obzira na podrijetlo, manje prisutna. Treba dodati da u provinciji postoje ostaci predindustrijske, tzv. narodne, seoske, pučke kulture koja vrlo često dominira sviješću stanovništva. Prostor ex-Jugoslavije je pravi primjer stalnog sukoba sela i grada.

Foto: Sandra Šimunović/PIXSELL

Kako se uživjeti u probleme radnog čovjeka, a imati kao funkcionar pet puta više?

Lako, odi među njih, živi kao oni. Kao Mujica (bivši predsjednik Urugvaja) i Elke Kahr iz Graza. Nemoj imati pet puta više. Danas je moguće živjeti komfornije nego u Europi devetnaestog stoljeća. Nije potrebno bit bogat da bi imao toplu vodu ili čak i auto, jer je kapitalizam u strahu od crvenih malo popustio u cijeđenju. Iako danas vidimo da je to bilo privremeno.

Neoliberalizam je odgovor kapitalizma na krizu, problem padanja profitne stope...

Da, ali na sreću neoliberalizam i fašizam ne idu uvijek zajedno kao kaj su išli u Čileu.

Ako nemamo svoju strukturu društva, nego smo kolonizirani, kako da imamo neko autentično umjetničko gibanje?

Tako da počnemo misliti svojom glavom. Dobar primjer za to su mi Nijemci, koji su se, kad je mlada generacija stasala 1970-ih, počeli pitati: "Kaj da mi sviramo?" Mislim da današnji mladi muzičari moraju imati kritičku svijest prema svijetu u kojem žive i svim utjecajima kojima su izloženi. Tu uključujem i nas, stare novovalne konje.

Jedan muzičar je u filmu o njemačkom rocku rekao da angloamerički svijet traži korijene u bluesu, a gdje da oni traže korijene nakon Hitlera? Jesu li se zato okrenuli svemiru?

To je to kaj kažem. Treba naći nove oblike, nove načine razmišljanja. Došli su pritom i neki novi alati koji kao i uvijek u povijesti umjetnosti otvaraju neke nove mogućnosti izražavanja. Super, ajmo to iskoristiti.

Vi ste tehnooptimist?

U smislu da mislim da kompjutor jako puno stvari omogućava koje prije nisu bile moguće. Pritom ne treba alatu samome pripisivati neke magične moći ili nezavisnost. Poznata je izreka da kompjutor ne radi kaj bi ti htio, nego kaj si mu rekel.

Ali tehnologija nije neutralna.

Točno, nikaj nije neutralno. Sve stvari koje su čovjeku nadohvat, mogu se iskoristiti i za dobro i za zlo. Pod zlom mislim na upotrebu kompjutora kao zamjenu za stvari koje postoje u prirodi, na primjer, dobar bubnjar... Netko bu pomislil da idealiziram kompjutore. Svijet ne budu obogatili, a kamoli promijenili, kompjutori, nego ljudi koji ih znaju kreativno koristiti. Svijet bi bil puno siromašnije mjesto da nije bilo otkrića kamere. Marx je otprilike rekao da tehnička rješenja koja izgledaju kao oslobođenje, ispadnu još gore otuđenje. Ali možemo to i okrenuti.

A što to mijenja u konceptu benda kao uglavnom muškog prijateljstva?

Svi bendovi kaj su nekaj vredili su se sastojali od par ljudi koji se vole i vole zajedno dizati galamu. Bendovi koji se nikad nisu raspali su očito dečki kaj vole bit skup. To je stvar koju kompjutor ne može zamijeniti. Pet ljudi koji se na bini dobro zabavljaju i uspiju prenesti tu atmosferu zabave i na publiku. Bitno je pripadati. I to je rock koncert. Dođeš tam učestvovati. Po meni su svijet nosača zvuka i koncerti dvije različite stvari.

 

Reunion Haustora

Kako izgleda vaš radni proces? Pišete muziku za kompjutorom?

Pa ja u principu počnem ležeći na leđima. A kad mi struktura melodije postane dovoljno jasna, onda sjednem za kompjutor da je zapišem. Upotrebljavam kompjutor kao notes, a onda dođu ljudi i odsviraju.

Pojavila se ideja da se Haustor ponovno okupi na koncertu koji bi bio dobrotvoran...

Nekoliko mjeseci prije korone smo dobili vrlo izdašnu ponudu da napravimo jedan reunion koncert. Ja sam uvjetoval da ti novci odu u dobrotvorne svrhe. Većina u bendu je bila za, a neki su o tome htjeli malo razmisliti. A onda je došla korona, pa potresi..., ali nije to još gotovo. Haustor je ime koje bi privuklo dosta ljudi, kaj bi omogućilo da se skupi novac koji bi onda učinio neku razliku.