Za povijest ekoloških stranaka u EU-u poučan je primjer njemačkih Zelenih. Od stranke koja je iznikla na temelju novih društvenih pokreta s kraja 1970-ih i početka 1980-ih godina, Zeleni su postali stranka tzv. centra, što će reći stranka liberalne i militarističke orijentacije s ekološkom komponentom u tragovima. Potonje naročito vrijedi imamo li na umu da već neko vrijeme više nema parlamentarnih stranaka koje ne reklamiraju svoju ekološku osviještenost. Da bismo lakše spoznali put Zelenih od antikapitalističkog pokreta do jedne od nosećih stranaka njemačkog političkog sistema, osvrnut ćemo se na povijest te stranke.
Savez 90/Zeleni ima dvije razvojne linije. U Zapadnoj Njemačkoj Zeleni su nastali iz ekološkog pokreta, kao i novih društvenih pokreta 1970-ih. Kao stranka su osnovani 13. januara 1980. u Karslruheu. U Istočnoj Njemačkoj poticaj za njihovo osnivanje dolazi iz pokreta za ljudska prava koji su važni za mirni prijelaz u parlamentarni sustav i tamo je 7. februara 1990. osnovan Savez 90. U maju 1993. te dvije organizacije ujedinile su se u zajedničku stranku pod nazivom Savez 90/Zeleni. Njihova zajednička povijest od početka je obilježena borbom dvaju krila, "fundamentalista" okupljenih oko ekosocijalističkog programa, i "realista" sklonijih klasičnoj parlamentarnoj politici. Isprava je i za jedne i za druge bio karakterističan princip rotacije na funkcijama, razdvajanje profesionalne službe i mandata, kao i ženske kvote.
Godine 1990. Zeleni su bili skeptični prema procesu ujedinjenja Njemačke, a nakon neuspjeha na saveznim izborima mnogi članovi lijevog krila napustili su stranku. Tek im je 1994. uspjelo ponovo ući u parlament. Nakon izbora za Bundestag 1998. u kabinet kancelara SPD-ovca Gerharda Schrödera ulazi i Savez 90/Zeleni koji tada prvi put postaje dio vladajuće koalicije. Crveno-zelena koalicija ostaje na vlasti i nakon izbora 2002, ali s veoma tankom većinom bila je to nestabilna vlada. Koalicija gubi većinu na izborima 2005. godine. Problemi u stranci nastali su zbog njemačkog angažmana u ratu na Kosovu i u Afganistanu s obzirom na to da u izvornoj ideologiji stranke pacifizam bio jak.
Kao stranka koja je izrasla na temeljima nove ljevice i šezdesetosmaške generacije Rudija Dutschkea s jedne i anarhističke tradicije spontanizma s druge, miješali su se s razočaranim SPD-ovcima, koji nisu vjerovali u politiku kancelara Helmuta Schmidta vezanu uz upotrebu nuklearne energije. Na stranku su utjecale i građanske inicijative. Pitanja privrednog rasta, financijske stabilnosti, zaštite okoliša dovodila su u pitanje klasično shvaćanje napretka i uvodila svojevrsnu kritiku civilizacije. Sve to bilo je povezano s pitanjima kvalitete života i samoostvarenja, što je narušavalo staru podjelu na ljevicu i desnicu, u koju su Zeleni na početku ušli kao remetilački faktor. Kada bismo na neki način trebali etiketirati stranku iz tog vremena, mogli bismo reći da je bila predstavnica liberterske postmaterijalističke ekološke ljevice.
Vratimo se na početak stranke. Nakon puno različitih pokušaja partija Zelenih osnovana je, rekli smo, u Karlsruheu na saveznom okupljanju 12. i 13. januara 1980. Tada je donesena odluka da članovi Zelenih ne mogu biti i članovi neke druge partije. To je od stranke udaljilo filozofa Rudolfa Bahroa. Diskusija o programu i izborima odvila se na drugom zasjedanju koje je održano u martu 1980. u Saarbrückenu. U vodstvo stranke izabrani su August Haussleiter, Petra Kelly i Norbert Mann. Tadašnjim je programom predviđeno odustajanje od svih nuklearnih centrala, razoružanje, raspuštanje vojnih blokova, kako NATO-a tako i Varšavskog pakta, 35 satni radni tjedan. Petra Kelly nazvala je samu stranku antipartijskom partijom. Stranka je bila spremna za parlamentarne izbore i na njih je prvi puta izašla 5. oktobra 1980., ali rezultat je bio slab, 1,5 posto. Mnogi simpatizeri Zelenih ipak su glasali za Helmuta Schmidta, kao "manje zlo" u odnosu na mogući dolazak Franza Josefa Straussa iz CSU-a na vlast.
"Realisti" iz redova Zelenih u Bundestagu su počeli razmišljati o tome s kojim bi strankama mogli ući u koaliciju. To su krilo predvodili Joschka Fischer i Hubert Kleinert. Prva crveno-zelena koalicija na pokrajinskoj razini trajala je od 1985. do 1990. Joshka Fischer postao je prvi puta ministar zaštite okoliša, a bio je poznat po tome što je na posao dolazio u tenisicama.
Na parlamentarne izbore koji su održani 2. decembra 1990. Zeleni su izašli sa sloganom "Svi govore o Njemačkoj. Mi govorimo o vremenu". Osvojili su manje od pet posto, a sud im je zabranio pribrajanje glasova iz bivše Istočne Njemačke. Slab izborni rezultat obeshrabrio je mnoge u stranci i ona je počela skretati u tzv. realpolitiku. Tada se počinju definirati kao reformska partija, profesionaliziraju partijske strukture, a ekosocijalisti ih napuštaju.
Na izborima 1994. sada već ujedinjena stranka osvaja značajnih 7,3 posto glasova i 49 mandata u proširenom Bundestagu. U stranci počinju svađe zbog najave proširenja NATO-a na istok. Na izborima 1998. stranka ponovno osvaja 7,3 posto glasova i prvi puta ulazi u koaliciju na federalnoj razini. Formirana je prva crveno-zelena koalicija. Zeleni već u to doba paze da svoj program usklade s SPD-ovim. Više nisu problem ni postojanje NATO-a ni sudjelovanje njemačke vojske u intervencijama u inozemstvuj. Zato Joschka Fischer i može, uz mjesto vicekancelara, preuzeti i mjesto ministra vanjskih poslova, a Zeleni dobivaju i ministarstva zdravstva i zaštite okoliša. Tenisice više nisu važne. Može se ići na Kosovo i u Afganistan, ali Irak izaziva trzavice.
U periodu od 1998. do 2002. voljom Zelenih uvedeni su ekološki porez, životno partnerstvo i dugo očekivana odluka o odustajanju od nuklearnih elektrana. Subvencionira se uvođenje solarne energije i obnovljivih izvora energije, provodi se tzv. agrarna reforma, forsira ekološka poljoprivreda i zaštita životinja. Program stranke dodatno se usklađuje sa stvarnošću. Osniva se Savjet stranke, ukida razdvajanje službe od mandata, a u programu iz 2002. naslovljenom "Budućnost je zelena" nema tragova antikapitalizma iz inicijalnog programa, kao ni tragova stare socijalne politike u privredi. Promijenjena je i izborna strategija koju sada vodi potpuno profesionalizirani izborni tim, a uvodi se i spitzenkandidat, čija je nominacija potpuno personalizirana. Tada je to bio Joschka Fischer.
Nakon izbora 2002. na kojima stranka osvaja 8,6 posto glasova na vlasti ostaje crveno-zelena koalicija. Njemačka sve više skreće u neoliberalnu politiku. Jest da je njemačka varijanta neoliberalizma bila osebujna i oslanjala se na školu ordoliberalizma, ali su posljedice za radnike bile jednako pogubne.
Danas je sve još mnogo gore. Ratno-huškačka politika u čak dva rata, onome u Ukrajini i onome u Pojasu Gaze, naoružavanje, suspenzija ljudskih prava i slično, sve to čini suvremenu Njemačku zemljom političkog sivila, s nemalim iskoracima u crnilo, ne samo zbog jačanja AfD-a. Zeleni se toj politici nemušto ili nikako ne suprotstavljaju i čine danas koherentan dio ekstremnog centra, koji Njemačku blago rečeno vodi u autoritarnom, a zaoštreno u postfašističkom smjeru.
