Razgovor sa znancem o dnevno-političkim temama tekao je poprilično pitomo i glatko sve do momenta dok spontano ne spomenuh suvremenu ljevicu. Tu me kolega zaskoči, upade mi u rečenicu i prekinu me riječima, "misliš, zelena ljevica?". Ne, nisam mislio na zelenu ljevicu jer mi ista reprezentira ograničenu politiku baziranu na jednodimenzionalnoj ideji. Na razini simbolike ne znam što je tu politički lijevo ako spomenuta boja u tom primjeru stoji na mjestu pridjeva i u funkciji je prenaglašene, preventivne distinkcije spram vrijednosti koje simbolizira tradicionalna boja ljevice, a to je naravno crvena. "Znate, mi smo zeleni, da nas ne biste slučajno zamijenili s onim prašnjavim socijalistima i komunistima."
I tome je tako već decenijama unatrag, bilo je da je riječ o nizozemskoj, njemačkoj, novozelandskoj ili današnjoj hrvatskoj verziji te političke priče, naravno uz sve kontekstualne razlike. I nije sve započelo s evropskim proljećem '68, kako bi se možda moglo na prvu činiti. Već je tada, u vremenu tih burnih društveno-političkih previranja, politika zelene ljevice na Zapadu trijumfirala kao "racionalna, objektivna reformska opcija" naspram "nerealnih utopijskih ambicija radikalne marksističke ljevice". I znamo kako je od tada priča išla dalje. Sve više ljudsko-pravaških, a sve manje socijalnih i sindikalno-borbenih načela. Sve više ekoloških i okolišno-urbanih tema, a sve manje fokusa na radu, klasi, statusu i sudbini radništva. Sve više retorike u duhu unutarnjih sistemskih reformi, a sve manje revolucionarno-utopijskih ideja. Do današnje situacije u kojoj bilo kakvo spominjanje, a kamoli zagovaranje kraja kapitalizma, kod zelenih ljevičara izaziva podsmjeh i patroniziranje.
Zelena je ljevica zapravo jedan od historijskih proizvoda neoliberalne kontrarevolucije od 1970-ih naovamo, zato u svome habitusu i ne može biti antikapitalistička. Tretirati ekološke motive zagađenja okoliša, klimatske promjene i globalno zatopljenje koji neosporno jesu neki od gorućih ekonomsko-političkih i društvenih problema današnjice, ne da bi se pritom išlo u otvorenu i borbenu konfrontaciju s kapitalističko-korporativnim establišmentom i njemu servilnom kastom političkih kompradora, unaprijed je izgubljena bitka. Koji je konačni domet takve politike? Vjerojatno neka verzija labavog liberalno-lijevog centra, odnosno nešto dosljednija i poštenija socijaldemokracija. Je li to dovoljno? Naravno da nije, niti može biti, pogotovo u aktualnoj epohi kroz koju pobjedonosno i združeno marširaju radikalni korporativno-bankarski kapitalizam i neokonzervativna desnica s otvorenim simpatijama prema nacifašizmu.
Zabluda je misliti da pseudolijeva zelena politika, a zapravo liberalizam u praksi, može predstavljati adekvatnu političku alternativu desnoj konzervativno-kapitalističkoj koaliciji.
