Na zadnjem Subversive Festivalu u Zagrebu predavanje, radionicu i razgovor održao je i naš stari znanac Sandro Mezzadra. Ovaj profesor političke teorije na Univerzitetu u Bolonji i gost na mnogim drugim visokoškolskim ustanovama govorio je o ‘Umnožavanju granica na bojnom polju imaginacije’. Podnaslov njegovog predavanja bio je ‘Ponovno razmatranje slobode kretanja’. Razgovor smo vodili nakon tog izlaganja.
Jugoslavenski ratovi su bili, prije svega, propuštena prilika za Evropu. Kao drugo, rekao bih da nasilno razaranje jugoslavenskog jedinstva na neki način interpelira današnju Evropu, u kojoj na djelu vidim beskrajan proces fragmentacije
Govorili ste o granicama danas, kako u političkom tako i u praktičnom smislu. Što je zajedničko tako različitim fenomenima kao što su Brexit, američki predsjednik Donald Trump i zamjenik premijera Italije Matteo Salvini, koje ste spomenuli?
Postoje značajne razlike između ove tri instance, no ono što im je zajedničko je jedna vrsta relativno nove nacionalističke politike koja oprirodnjuje postavljanje granica, zagovara njihovo jačanje. Svi oni tvrde kako trebamo preuzeti veću kontrolu nad granicama. S te točke gledišta možemo govoriti o zajedničkosti, no tu postoji i puno specifičnosti i razlika.
Trgovački i tarifni ratovi
Za vas zadnji jugoslavenski ratovi 1990-ih ne predstavljaju ostatke neprevladane prošlosti, već ranu najavu buduće politike granica u Evropi?
Ne bih htio biti đavoljim advokatom i iskreno se nadam da nismo ponovno suočeni s ratovima u Evropi. Ali definitivna je istina da su jugoslavenski ratovi bili, prije svega, propuštena prilika za Evropu. Postoji izvjesna podudarnost između tih ratova i konstituiranja i ponašanja EU-a. Sama činjenica kako ona nije bila sposobna zaustaviti te ratove poput sablasti nas proganja do danas. Kao drugo, rekao bih da nasilno razaranje jugoslavenskog jedinstva na neki način interpelira današnju Evropu, u kojoj na djelu vidim beskrajan proces fragmentacije. Naravno da je ova fragmentacija povezana s usponom novog nacionalizma, no ne smijemo zaboraviti da je njegova pojava s druge strane povezana s načinom kako se postupalo s ekonomskom krizom u Evropi. Postoji složena međuovisnost novog nacionalizma i neoliberalnog menadžmenta ekonomske krize u Evropi.
Problem migranata tretiramo na dva prividno sasvim odvojena načina. O tome je govorio vaš sugovornik Boris Buden. Na jedan način doživljavaju se i, naravno, tretiraju ljudi koji s istoka dolaze ili žele proći našom zemljom. A na drugi način vlastito stanovništvo koje, također kao migranti, odlazi sada već masovno na zapad.
Isto bih mogao reći za Italiju. U različitim okolnostima u Italiji imamo sličnu prezentaciju migranata i izbjeglica kao nekakve vanjske prijetnje koja nam dolazi morem. Istovremeno, događaju se velike migracije mladih koji odlaze iz Italije. Kao da ne postoje razlozi da se ta dva momenta gledaju povezano, da bi se razumjele današnje migracije.
Mislim da smo u Italiji, što se političke ljevice tiče, u vrlo teškoj situaciji. Male stranke ljevice podupiru sve oblike otpora. Ali Demokratska stranka, najveća institucija lijevog centra, u dubokoj je krizi
Govorite o centralnosti problema granica. Bilo bi pogrešno i dalje inzistirati na klasičnom marksističkom pojmu načina proizvodnje i s time povezanog pojma radništva kao ‘domaćeg’ proletarijata, dok bismo migrante shvaćali samo kao simptom tako shvaćene krize u radnim odnosima? Problemi radnika i migranata duboko su povezani?
Da, oni su uistinu duboko povezani. Uzmite za primjer zemlju kao što je Italija. Kako shvatiti sastav njezine radničke klase izrazimo li se na tradicionalan marksistički način? Migranti igraju bitnu ulogu u tom sastavu. Tenzije i konflikti oko granica moraju se također razumjeti sa stanovišta promjena u kompoziciji radničke klase. Dakle, i u tom smislu, a ne samo zato što sam rekao da granice danas nisu marginalne već su prije centralne, one su centralne i zbog situacije u kojoj se nalaze pojedine zemlje, jer u svijetu postoje transnacionalna tijela poput EU-a. A to shvatiti bitno je i da bismo shvatili unutrašnje odnose u nekoj zemlji. Ne možete razumjeti što se događa u Italiji ne razumijete li promjenu u poziciji Italije u okviru EU-a i u regiji. Što u slučaju EU-a znači na Mediteranu. Mislim da se isto, uz sve razlike, odnosi i na Hrvatsku. Hrvatska nije dio Schengena, u njoj nikada nije bilo iskustva Evrope bez granica. A sve je to, naravno, važno. Ali shvatiti poziciju Hrvatske na tzv. zapadnom Balkanu i u EU-u postalo je bitno da bi se razumio i unutrašnji razvoj u njoj.
Centralnom kontradikcijom možemo nazvati suprotnost neoliberalne globalizacije s jedne strane, za koju se govorilo da zagovara svjetsku povezanost država i društava, slobodne tokove roba i novca, kapitala ako već ne i ljudi, te nove geopolitičke podjele u tzv. multipolarnom svijetu s druge strane. Vi govorite o kontinentalnim i subkontinentalnim konfliktima. Kao da nitko ne zna kamo će nas oni odvesti?
To je teško reći. Promatram svijet i ono što vidim je narastanje konsolidacije na kontinentalnom i subkontinentalnom prostornom nivou. Sile koje su danas bitne su ili kontinentalne ili subkontinentalne države. To su SAD, Indija, Kina, Rusija… Teško je reći hoće li se uspjeti postići miroljubiv dogovor između takvih prostora. Živimo u vremenu konflikata, trgovačkih i tarifnih ratova npr. No tarifni ratovi mogu skončati na različite načine. Može ih se interpretirati kao nastojanje da se ponovno pregovara o uvjetima trgovanja u klasičnom smislu. I ja mislim da ih treba tako razumjeti. Ali, znate, kreatori politika mogu izgubiti kontrolu u tim ratovima. Pošto ne znamo kako će oni završiti, rekao sam da smo u općim pojmovima konfrontirani s multipolarnim scenarijima, koji se mogu više ili manje konfliktno razviti. Ono što je jasno jest da su protagonisti u takvim scenarijima kontinentalni i subkontinentalni prostori. U međunarodnim odnosima govori se o unipolarnom i multipolarnim scenarijima, a jedan američki diplomat uveo je prije nekoliko godina i termin nepolarnosti, govoreći ustvari o korporacijama.
Mi na semiperiferiji EU-a ideološki naginjemo evroatlantskim integracijama, ali kada se radi o konkretnom investiranju u ovdašnju privredu, pojavljuju se Kina, Rusija i druge zemlje.
To je dobra asocijacija. Uzmete li ideju o multipolarnim scenarijima, koji se grade oko kontinentalnih prostora, morate u obzir uzeti sile koje djeluju s onu stranu logike unipolarizacije i multipolarizacije. I to je značajno.
Uz pojam granice, koji smo do sada tematizirali, veže se i pojam migranata, na koje bih da se sada fokusiramo. Došli smo u situaciju da pojedine države kriminaliziraju čak i humanitarizam. A on je po sebi hipokritska politika, gledamo li na bolju tradiciju solidarnosti i sl. U Italiji država penalizira neke oblike pomaganja migrantima?
Mogu vam dati mnogo primjera. No najdramatičniji je kriminalizacija nevladinih organizacija koje aktivistički djeluju na središnjem Mediteranu u akcijama traženja i spašavanja na moru. Talijanska vlada vodi rat protiv tih organizacija, koje su do prije nekoliko godina smatrane potpuno legitimnim akterima u graničnom pojasu. Pomak je izvela već prijašnja vlada lijevog centra, a ova je samo nastavila takav pristup. Sadašnja vlada pokušava na sve moguće načine prepriječiti rad tim NGO-ima.
Gradovi-utočišta
Dio ste grupe ljude koji su se upustili u konkretni aktivizam kupovinom jednog broda. Što ste njime poduzeli?
Prošlog ljeta u junu vlada je počela zatvarati luke za brodove NGO-a. Brod ‘Aquarius’, prepun migranata, nije ih mogao iskrcati i ostao je dugo na otvorenom moru. Povela se rasprava o tome što nam je činiti. Stari prijatelji i drugovi smišljali su organiziranje demonstracija, pisanje peticija, članaka i slično. No to nam se učinilo nedovoljnim. Trebalo je učiniti nešto konkretno. Tako smo odlučili da kupimo brod, bez ikakve ideje što to znači. A kupiti brod ne sliči kupnji automobila, pa čak ni kuće. Puno je teže. Trebalo je pronaći ljude koji imaju neko mornarsko iskustvo. Ukratko, postalo je komplicirano. Na kraju smo ga kupili i inicirati platformu. Sve to zahtijeva velike troškove, pa smo trebali novac i uzeli smo zajam u etičkoj banci, koja je neka vrsta kooperative. Na kraju smo bili uspješni, inicirali smo platformu ‘Mediterania’ koja upravlja brodom i počeli smo prošlog oktobra s operacijama na središnjem Mediteranu. Izveli smo dvije akcije spašavanja.
Spominjete guvernmentalitet humanitarizma.
Foucault mi je važna referenca u teorijskom radu.
Postaje li takav humanitarni rad direktno političkim?
Moja teza je da je humanitarijanizam kodiran na vrlo specifičan način u obliku ‘humanitarne intervencije’. Tendira guvernmentalitetu jer postaje legitimnim akterom u slučajevima izvanrednog stanja. Povijest humanitarijanizma započinje s ‘ljudima u čamcu’ (boat people) sredinom 1970-ih. To je poseban način, poseban diskurs, posebna vizualna reprezentacija, vizualni režim itd. Kada ja govorim o guvernmentalizaciji humanitarijanističkog uma, referirajući se na knjigu Didiera Fassina, pritom mislim da je zadnjih nekoliko godina kriminalizacija humanitarijanizma ponovno otvorila pitanje značenja humanitarne intervencije. U tom smislu ona je postala politiziranom. Projekt kao što je ‘Mediterania’ pokušaj je intervencije u to polje, koje je postalo s jedne strane kriminalizirano, a s druge politizirano.
Puno je primjera u Italiji i drugdje antidiskriminacijskog, antikriminalizacijskog aktivizma u korist migranata, primjera solidarnosti porijeklom iz civilnog društva. Što takvi napori mogu proizvesti?
Krajolik solidarnosti je raznolik, širok i bogat. Postoje militantne grupe koje zagovaraju ‘politiku bez granica’ (no border politics), projekte poput ‘Mediteranije’, NGO-e. Ali isto tako imate i širok spektar društvenih organizacija na gradskim nivoima, feministički pokret. Ukratko, demokratski grassroots aktivizam. Ono što je sada važno u Italiji su uloge koje igraju gradovi, nešto poput američke tradicije gradova-utočišta, praktični oblici građanske neposlušnosti, koje podupiru relativno široke društvene i političke koalicije. To je važan, ali ne i jedini aspekt promigrantske politike.
A od stranačkog života nema pozitivnih očekivanja?
Mislim da smo u Italiji, što se političke ljevice tiče, u vrlo teškoj situaciji. Male stranke talijanske ljevice podupiru sve ove oblike otpora. Ali Demokratska stranka, najveća institucija lijevog centra, u dubokoj je krizi. Prošle godine izgubili su i izbore. Tako da imate vrlo paradoksalnu situaciju u kojoj je društvena opozicija, kulturna opozicija, vrlo snažna i artikulirana, ali nema jednako snažnu stranačko-političku reprezentaciju. Na kraju bih rekao da kada govorimo o solidarnosti, moramo pogledati i ono što rade migranti sami. Migrantske mreže igraju važnu ulogu u izgradnji oblika solidarnosti.
