Mitja Velikonja je regionalno poznat slovenski kulturolog, profesor na Fakultetu društvenih nauka u Ljubljani, autor studija kao što su "Evroza: kritika novog evrocentrizma", "Titostalgija", "Nebeska Jugoslavija: interakcija političkih mitologija i pop-kulture" i "Politički grafiti: primjeri iz postsocijalističkih država Balkana i Centralne Evrope". Razgovaramo u povodu njegove nove knjige "Ukrajinske vinjete", objavljene nedavno na slovenskom, u izdanju ljubljanske izdavačke kuće Miš, ali i u prevodu na srpski, u izdanju beogradskog XX. veka.

Knjiga je nastala kao rezultat vaša dva putovanja u Ukrajinu tokom 2023. godine, dakle u trenutku kada rat uveliko traje. U samom uvodu ste iznijeli niz dilema o etičnosti tog čina. Šta je ono što vas je kao kulturologa inicijalno pokrenulo na pisanje ove knjige, iako to nije "vaš rat"?

Ukratko, na pisanje me je pokrenulo direktno iskustvo. Znači sve, što sam doživio u moja tri putovanja tamo. Posljednje je bilo, kada je knjiga već bila napisana, prije pola godine. Prije odlaska nisam imao namjeru ništa pisati, a onda su me svi ti događaji, sav taj cunami utisaka, misli, razgovora, strahova, hrabrosti, oduševljenja, paradoksa i još mnogo toga potakli, stoga sam počeo zapisivati i bilježiti kamerom, napravio sam više od četiri hiljade snimaka.

Ali možda prvo da objasnim, zašto i kako je došlo do svega toga. Na početku 2023. godine, znači već duboko u drugoj fazi rata, pisali su mi iz ambiciozne odeške izdavačke kuće Helvetica, da li me zanima da tamo prevedu moju knjigu o političkim grafitima, objavljenu već na pet drugih jezika. Iznenađen, prvo sam mislio da se radi o nekoj šali, tako da sam oprezno odgovorio i tek u drugom ili trećem mailu pitao: kako to mislite objaviti knjigu, zar kod vas nije rat u punom zamahu? Pa su mi odgovorili da bez obzira na to žele raditi ono što su radili do sada i što će raditi i ubuduće. Taj me njihov odlučni entuzijazam ubijedio i počeli smo sa suradnjom u za njih nemogućim uslovima – i uspeli su štampati knjigu do maja u tvrdim koricama, sa fotografijama u boji i novim predgovorom. Tada su me i pozvali, da je, kako se to obično radi, predstavim ukrajinskoj publici: i otišao sam, maja 2023, predstavljao sam je i predavao na par mesta. Svugdje su mi rekli, da sam prvi inostrani akademski radnik koji ih je posjetio od početka rata. Ponovio sam to augusta i septembra iste godine, kada su me – s obzirom na dobre kritike i pažnju koju je knjiga dobila – opet pozvali: ovog puta ih je zanimao prevod knjige o nostalgiji za Titom. Tako da sam ponovo krenuo tamo maja ove godine, znači 2024., da je predstavim, knjiga je čak dobila nagradu Odeškog književnog sajma.

Predstavljao sam knjigu u nizu gradova, u nekim čak i više puta: to su Užgorod, Odesa, Mikolaiv, Kijev i Lviv, a na putu sam posjetio i neke druge. U srušenu biblioteku mikolaivskog univerziteta sam svojim malim autom donio i četiri paketa naučnih knjiga na engleskom jeziku, koje sam na proljeće sakupio na mom fakultetu i među izdavačima u Sloveniji.

Utisak koji me pratio u tim proljećnim i ljetnim mjesecima bio je déjà vu, već viđeno u devedesetima u našim krajevima. Iako mi je zvonilo u glavi da su analogije uvijek varljive, govorio sam si “Stop Yugosplaining!”, ipak tu ima mnogo zlokobnih sličnosti

Zašto ste se odlučili da u naslov stavite "vinjete", u kom značenju ih poimate?

U smislu kratkih i brzih zapisa olovkom u bilježnicu ili na komadiće papira ili na salvete u kafani ili tastaturom u mobitel, pa i uvijek otvorenom kamerom. Znači hvatanja evokativnih slika ili ilustracija doživljaja u hipu, fleševa, jer ih je bilo toliko i jer su bili tako jaki. Ali naravno, knjiga nije samo sažetak mojih impresija, intimni putopis, nego i refleksija koje sam razvio prije odlaska tamo i kasnije kada sam se vratio kući. Ipak sam morao napraviti neki sistem u tom haosu, da parafraziram Shakespearea, zato sam oboje, utiske i refleksije, podjelio tematski u deset povezanih eseja. Svaki od njih ima u naslovu "rat", namjerno, da čitaocu vraćam tu tenziju, tu nelagodu, taj užas koji sam tamo osjetio i osjetim svaki put kada se govori o Ukrajini. "Sviđa mi se da ti ne bude prijatno", kako je nekad davno sarkastično rekla Disciplina kičme. Pa tako eseji govore o ratu i literaturi, ratu i gradovima, ratu i akademiji, ratu i muzici, svakidašnjem životu, politici... Deset slika, dekalog rata.

 

Promašena tranzicija

Oligarhije sa političkim vezama, često povezane sa kriminalnim podzemljem svojim su mahinacijama, legalnom krađom zvanom, kako to perverzno zvuči, "privatizacija", doslovno opljačkali zemlju, u kojoj je sada prosječna plata oko 500 dolara. Dok su ti ljudi sa velikim novcem na sigurnom, u inostranstvu

U uvodu knjige kažete da je putovanje u Ukrajinu za vas bilo do sada najjače životno iskustvo. Kako ste doživjeli Ukrajinu i šta je ono što su za vas bili najvažniji utisci kada je u pitanju život u ovoj zemlji danas?

Dva su utiska bila najjača, oni se provlače i kroz knjigu, ne kao crvena nit, nego kao bodljikava žica. Prvi je stalni nadrealni osjećaj: ujedno kao da rata nema i kao da je rat svugdje. Baš orvelovska situacija, gdje je rat mir i mir rat. Sav život u gradovima, u hramovima kulture, na univerzitetima, u galerijama, na festivalima, u razgovorima sa ljudima teče normalno, sve izgleda u redu, kako treba, svakidašnje – ali to nije tako, to je varka, realnost je totalno suprotna, na što upozoravaju sirene, konvoji vojnika i oružja, zastave i patriotske lozinke na svakom koraku, slike poginulih na ulasku u svaku instituciju, policijski sat, uništene zgrade, novi spomenici i srušeni stari. Jednom sam sa mojim domaćinima upao u raciju vojne policije, koja je kontrolirala isprave i vojne obaveznike zadržavala i slala na obuku, a poslije toga marš na istočni front. Na improviziranim mjestima u parkovima u centrima gradova su cijele šume malih zastavica i fotografija poginulih, njihovi najbliži ih tamo nose i plaču. Inače itekako živi, dinamični gradovi su ujedno i nekropole, gradovi mrtvih.

Drugi jaki utisak, koji me pratio kao neki tamni oblak u tim proljećnim i ljetnim mjesecima, bio je déjà vu, već viđeno u devedesetima u našim krajevima. Iako mi je zvonilo u glavi da su analogije uvijek varljive, govorio sam si “Stop Yugosplaining!”, ipak tu ima mnogo zlokobnih sličnosti: od neoliberalnih oligarhija, koje koriste etnonacionalizam za opravdavanje pljački, do velikih i malih, susjednih i globalnih imperijalizama, za koje je rat uvijek najbolji biznis. Na račun pauperiziranih i progonjenih masa, naravno.

Unutar knjige ste se prije svega bavili onim što je u totalitetu rata i njegovom prikazu kroz medije nevidljivo, dakle svakodnevnim životom i borbom za egzistenciju običnih ljudi da se u okolnostima straha i prijetnje održi kakva takva normalnost. Knjiga nam pokazuje cijeli niz primjera užasa rata i optimizma da se pruži otpor, na jednom mjestu kažete da "u svakom ratu ima više ratova". Koji se to ratovi prema vašem dojmu vode unutar ukrajinskog društva danas?

Kao kulturologa me je uglavnom zanimalo ono što zovem "kultura rata": kako rat utiče na kulturu te na koji način je i kultura dio ratnih napora. Na rat sam gledao "odozdo prema gore", kroz priče, slike, zvukove, osjećanja, razmišljanja ljudi – bilo uživo, bilo u knjigama, u galerijama, dvoranama, u akademskim institucijama, u medijima, a ponajviše na ulici, u svakodnevnom životu. Ali u knjizi upozoravam na još jedan rat, koji se vodio cijelo vrijeme ukrajinske tranzicije i koga su moji sugovornici uvek spominjali, a to je rat bogatih protiv siromašnih. Ukrajina je žalostan primjer promašene tranzicije: po resursima jedna od najbogatijih evropskih zemalja, ona je bila i prije ovog rata druga najsiromašnija. Kao i u drugim sličnim situacijama, ne radi se o nedostatku resursa, o "siromaštvu oduvijek", nego o nepravednoj, ponavljam, nepravednoj raspodjeli bogatstva. Oligarhije sa političkim vezama, često povezane sa kriminalnim podzemljem – tako su mi opisali moji sugovornici – svojim su mahinacijama, legalnom krađom, zvanom, kako to perverzno zvuči, "privatizacija", doslovno opljačkali zemlju, u kojoj je sada prosječna plata oko 500 dolara. Dok su ti ljudi sa velikim novcem sada na sigurnom, u inostranstvu. Svoj su rat već dobili.

Što je veće neoliberalno privredno i društveno razaranje, veće je i etnonacionalno zavaravanje: metaforički rečeno, veće su ruševine, pa veće moraju biti i zastave, da ih prekriju

Knjiga je pisana u svojevrsnom hibridnom žanru, na razmeđi između putopisa, eseja, dnevnika, a vi je označavate i kao "bosonogu kulturologiju". Zašto ste se odlučili za ovakav pristup i po čemu se metodologija ove knjige razlikuje od vaših ranijih kulturoloških radova?

Po svojoj, hajmo reći, instantnosti. Istraživanje o nostalgiji za Titom sam radio više od deset godina, sakupljao sam sve moguće i nemoguće primjere za to. O "evrozi", novoj ideologiji takozvanih evroatlantskih integracija u Sloveniji i drugim srednjeevropskim zemljama, u kojima sam tada živio ili kroz koje sam prolazio, isto tako više od deset godina, od početka devedesetih. Tihi totalitarizam novih dominantnih ideologija postsocijalizma – neoliberalizma i etnonacionalizma – od početka, znači od kraja osamdesetih. Knjigu o grafitima sam isto tako pisao sedam, osam godina, a materijale bilježio od devedesetih. A ovu sam napisao takoreći iz daha, za manje od godinu dana: prvo, kako sam već rekao, nisam ni imao namjeru da pišem, onda sam spontano počeo bilježiti. Ovdje u Sloveniji su me pozivali da napišem potopis, reportažu, feljton za neke novine, a onda se toliko toga akumuliralo da sam si rekao, probaj. U to kratko vrijeme sam kompenzirao svoje odsustvo znanja o tom dijelu svijeta, pročitao sam, pregledao i slušao sve živo i neživo do čega sam mogao doći, razgovarao sam sa ljudima u Ukrajini samoj, a i ovdje, u Sloveniji. Naime, u svakom od mojih predmeta na matičnom odsjeku kulturnih studija ili na likovnoj akademiji imam barem po jednu studenticu – jer studenti ne mogu van zemlje – iz Ukrajine, pa mi je svaka od njih ispričala svoju priču. Na žalost, nisam sreo nijednog čovjeka iz Ukrajine koji nije nekoga izgubio u tom ratu.

 

Kritička naklonjenost

Suštinski fokus "Ukrajinskih vinjeta" ipak jesu, kako ste već naglasili, pitanja kulture u ratu i rata u kulturi. Na koji način se kultura, umjetnička produkcija i intelektualni život u Ukrajini nose sa iskustvom rata, odnosno šta ste u tom pogledu spoznali kada je u pitanju odnos prema ratu u Ukrajini?

Interesantan i donekle razumljiv je pomak u fokusu literature, vizualne umjetnosti, filmova i uličnih kultura, recimo grafita. Sada su skoro svi vezani za ratna zbivanja – od egzistencijalnih tjeskoba, strave, razočarenja i tuge zbog rata, pa poziva na mir, preko tihog ili glasnog domoljublja do militantnih motiva, bojnih pokliča. Prije početka rata u februaru 2014. prevladavala je oštra refleksija, nemilosrdna kritika "pustinje postsocijalizma", da citiram sjajnu sintagmu Igora Štiksa i Srećka Horvata, lopovluka, korupcije, nesposobnih vlasti, razaranje turbokapitalizma, siromaštva većine. I to na inovativan način: ja bih ga nazvao introvertirani magični realizam na istočno-evropski način, sa tamnim, bolnim humorom i apsurdnimi, skoro harmsovskim anti-naracijama. Valja u tom smislu uporediti recimo knjige i stajališta literarnih teškaša Zabužkove, Kurkova, Andruhoviča, Ljubke i drugih, naravno i Žadana, prije i poslije velikoruskog napada.

Beogradsko izdanje studije

Važan segment ove knjige jeste i već pomenuti komparativni pogled na iskustvo jugoslovenskih ratova. Gdje su poveznice između ova dva sukoba, drugim riječima šta su vam saznanja o onome što se dešavalo tokom raspada Jugoslavije značila u ovom slučaju, imajući na umu da je svaki rat drugačiji, ali ipak isti?

Komparativni pogled, da, sa svim prednostima i oprezima koje komparacije donose. I taj rat ne možemo razumeti van konteksta ubilačke sprege, prvo, neoliberalne "transformacije ekonomije", znači legalne krađe zvane "privatizacija" i rasprodaje nekad zajedničke imovine uskim oligarhijskim krugovima, i drugo, etnonacionalne, znači plemenske "demokratizacije" koja zapravo podrazumijeva vladavinu većinskog naroda, etnopolitiku. Kraće, riječima kritičarki postsocijalizma Katherine Verdery i Ágnes Heller, refeudalizacije. Što je veće neoliberalno privredno i društveno razaranje, veće je i etnonacionalno zavaravanje: metaforički rečeno, veće su ruševine, pa veće moraju biti i zastave, da ih prekriju.

A sa druge strane, i to je isto povezano sa našim ratovima devedesetih, zapravo sa svim ratovima, je nužnost razumjevanija kompleksnosti rata. Iako je jasno ko napada i ko se brani, ko je jači a ko slabiji, sama slika na terenu je, od čovjeka do čovjeka, od mišljenja do mišljenja, mnogo kompliciranija. To možeš vidjeti samo preko razgovora sa ljudima – bio sam neutralni strani posmatrač, mnogi su mi se otvarali i ponekad šapatom objašnjavali stvari koje su u dominantnoj propagandi, u svim propagandama, ne samo prešućene, nego potpuno suprotne. Tako da mogu odbaciti, kao i u našim ratovima, duboko ukorijenjeno i tendenciozno etničko objašnjenje, tezu da se "Rusi bore protiv Ukrajinaca": glavni razlog je politički, konflikt dvije suprotne geopolitičke orijentacije, prozapadne i proruske, ili evroazijske pod ruskim patronatom. Neposredno iskustvo ruši svaki esencijalizam: treba otići tamo, uživo vidjeti, slušati, osjetiti, razmisliti o svemu skupa, pa tek onda nešto reći ili napisati.

Dakle, jednako ste kritični prema ratnim narativima bilo da oni dolaze sa ukrajinske ili sa ruske strane? Drugim riječima, nastojali ste ne pristajati na manihejski pogled na rat. Kako vidite svoju poziciju u tom smislu? Jasno je da je Ukrajina zemlja koja je napadnuta, ali niste se povodili za opravdavanjem negativnih elemenata borbe ukrajinskog naroda?

U svim ratovima ili sukobima sam na strani napadnutog i slabijeg. U ovom slučaju je potpuno jasno, to su građani Ukrajine – isto kao što su to u Gazi Palestinci. Ali to ne znači da ne problematiziram i sve ono što na napadnutoj strani smatram nepoželjnim, štetnim. Svoj stav bih nazvao kritička naklonjenost, podržavanje slabijeg, ali pri tome i reflektiranje svega onog sa čime se ne slažem.

Na jednom mjestu u knjizi kažete da "kultura rata ne počinje i ne završava se puškama", odnosno da rat počinje i prije oružja, a traje dugo pošto se uspostavi mir. Kakva je uloga kulture u tim procesima i šta su vaša iskustva kada je posrijedi boravak u Ukrajini?

Uvjeren sam da nauka, edukacija, umjetnost i kultura mogu djelovati saborno, progresivno, da mogu da razelektrizuju situacije – evo, to je moja mala utopija, zato i radim u akademiji i kulturi. Potpuno mi je jasno da može biti i suprotno: postsocijalizam, i kod nas, pokazao je mnoge benigne i maligne primjere huškanja akademija, društava književnika, naučne publicistike i medija uopšte, pa i ličnosti iz popularne kulture. Znanje je moć, uči nas Foucault, a znanje je i subverzija, uče nas prosvetitelji. U savremenoj ukrajinskoj umjetnosti, kulturi i akademiji, koliko je poznajem, pa i u svakidašnjem životu, primijetio sam mnogo više bijesa nego mržnje, što mi se čini vrlo značajno i na neki način emancipatorno. Bijes u takvim radikalnim situacijama, kada si pritisnut uz zid, može biti podsticaj kreativnosti, želja za opstankom, traženje načina za preživljavanjem, otvorenost prema budućnosti. Mržnja je na drugoj strani permanentni bijes, zatvara mogućnosti, ne traži novo, nego uništava postojeće, ruši mostove. Bolje sutra tu zemlju vidim samo ako će tamošnje društvo to iskoristiti, ako će moći izvesti trajnu detoksikaciju svih ideoloških ekstrema i revidirati kriminalne radnje iz prošlih desetljeća u smjeru socijalno pravednijeg društva. A to ne zavisi samo od nje i ne samo od kraja rata koji je nametnuo Putinov režim.