Što se to, za početak, događa na ulicama Ljubljane? Prosvjednici su nedavno upali u zgradu državne televizije, protive se epidemiološkim mjerama i covid-potvrdama, a policija protiv njih koristi i vodene topove. Pravnik i pisac Dino Bauk u našem je listu podsjetio da slovenski Zakon o zaraznim bolestima propisuje da je cijepljenje protiv tih bolesti obavezno ako za to postoje epidemiološki razlozi i da je država dužna građanima omogućiti život u zdravoj životnoj okolini, no ona je upravo na njih prebacila tu svoju obavezu.
Prvo treba reći da se radi o dvije vrste prosvjeda, koji se događaju iz različitih motiva i ciljeva i u kojima sudjeluju različiti protagonisti. Svakog petka, zamalo osamdeset tjedana zaredom, održavaju se takozvani biciklistički prosvjedi, koji su profilirani protiv funkcioniranja sadašnje slovenske vlasti i promašenih epidemioloških mjera, ali i protiv njezine iliberalne agende, koruptivnih praksi, kadrovskih čistki i doista prostačkog govora, štoviše nezamislivih oblika vrijeđanja koje vlast koristi. Ti su prosvjedi nenasilni, imaju strukturiran program i okupljaju lijeve i liberalne pojedince i grupe. Često kritiziraju inertnu i kratkovidnu opoziciju, koja je zapravo omogućila ovu mračnu vladavinu. Prosvjedi koji se odvijaju srijedom – uz jedan utorak – masovniji su, nasilniji i, osim otpora cijepljenju, nemaju jasno artikulirane političke ciljeve. Za njih je politika kao takva problem, sve njezine mjere, a goli povod za to je protivljenje epidemiološkim mjerama. Radi se o tipičnom populističkom fenomenu, izgrađenom na frustracijama atomiziranih, prešućenih i marginaliziranih ljudi: njih današnja vlast u Sloveniji očigledno planski provocira, da bi mogla uvesti još strože mjere represije, a nova populistička stranka, koja bi iz toga mogla niknuti, njezin je eventualni budući koalicijski partner.
"Red i mir" po svaku cijenu
Kao sveučilišni profesor i osobno ste se suočili s otežanim i katkad nemogućim uvjetima rada za vrijeme korone. Plašite li se deficita studentskog znanja i manjka buduće njihove kompetencije koji bi mogli nastati kao nusprodukt pandemije?
Ne, ne plašim se. Studenti, profesori pa i cijeli sveučilišni sistem, kojem često – i opravdano – zamjeramo rigidnost, pokazali su, koliko je to bilo moguće, veliku mjeru odgovornosti i efikasnosti. Zadnjih godinu i pol dana predavao sam i na američkom sveučilištu Yale i u Ljubljani, ponavljajući: studenti, takva je situacija, što je tu je, hajdemo iz tog problema napraviti izazov, učiniti najbolje što se u tim uvjetima može. Naravno, bilo je teško, otuđeno, posebno u trenutku dok razgovaraš s monitorom i monitor s tobom, ali ipak smo nakraju nekako i nekamo dogurali. Kako sada ponovno održavamo nastavu u predavaonicama, ne vidim neke drastične razlike ili rupetine u znanju. Pritom svaka čast studentima, koji su većinom bili upravo ono što im konzervativni moralisti osporavaju: motivirani, samostalni, angažirani i skloni tvrdom radu. Recimo, u sklopu predmeta "Ideologije vizualnog" poslao sam ih van, da naprave fotoeseje o Covidu: "Slikajte mi Covid", rekao sam im, pokažite kako se on vizualizira i kako ga ljudi doživljaju i reflektiraju, i analizirajte potom fotografije. Na osnovu tih radova održali smo i širi akademski simpozij i online izložbu.
Donedavno su grafiti doista bili "oružje siromašnih". No u posljednjim decenijama se hegemonija krajnje desnice širi dalje, na dosad nedostižna područja, populacije i medije. Znači i u grafite
Kako gledate na produženi val (jugo)nostalgije i titostalgije, koji je došao do izražaja u povodu nedavnog obilježavanja 60. obljetnice prve konferencije pokreta nesvrstanih u Beogradu i premijere biografskog filma u režiji Dragana Bjelogrlića o velikoj pjevačkoj zvijezdi bivše države Tomi Zdravkoviću, zbog kojeg plaču kina u regiji. Što nam ta prošlost želi reći i pokazati i zašto izaziva toliko jake emocije kod ljudi?
Prošlost nam želi prije svega iskazati nezadovoljstvo s trenutnim stanjem. Najopćenitije rečeno, nostalgija nam više govori o onome čega danas nema nego o tome što je nekad bilo; više o tome što ne valja ovdje i sada nego kako je bilo lijepo tamo i tada. Posve logično je da se poslije trideset godina zabluda dviju dominantnih tranzicijskih ideologija – etnonacionalizma i neoliberalizma – i divljanja te zlodjela konkretnih politika koje to uzrokuju razmišlja o alternativi. Ako dobro pogledate današnje vodeće elite, njihove političke agende i njima pogodne međunarodne uvjete – imperativ stabilnosti! – vidjet ćete da se promijenila samo njihova intenzivnost, ublažila brutalnost, ali ne i njihova suština. Takve je agende devedesetih godina međunarodna zajednica u većini osuđivala, a sada u njima vidi garant razvoja, uz magične sintagme kao što su "euroatlantske integracije" i "ekonomska restrukturacija". Profesori i povjesničari Srđa Pavlović i Florian Bieber pišu o stabilokraciji, vlasti onih koji drže "red i mir" po svaku cijenu, a sebi u korist, figurirajući kao legitimni politički sugovornici međunarodne zajednice. Ne radi se o još jednoj kardinalnoj pogrešci, nego o promišljenoj politici degradiranja regije u ekonomsku i političku periferiju s potpuno otvorenim tržištem, jeftinom radnom snagom i sirovim materijalima, čistom prirodom za turističke eskapade i tampon zonom za izbjegličke valove. Sve ovo nužno stvara i otpore: s nostalgijom kao ipak konzervativnijim odgovorom, čak i u svojoj emancipatornoj verziji, i mnogobrojnim novim inicijativama, od svježih političkih partija do spontanih demonstracija, od novih kritičkih medija do građanskog neposluha.
Siromašne balkanske zemlje u vezi izbjeglica rade prljav posao, u ponižavajućem su položaju dežurnih policajaca, štiteći interese europskih elita i nekadašnjih, i sadašnjih, kolonijalnih gospodara svijeta
Prošlosti se vraćate i u svojoj novoj opsežnoj studiji, knjizi "Politički grafiti" koja je izvorno objavljena na engleskom jeziku, a lani u izdanju Biblioteke XX vek. Što nam sadržaji koje ste istraživali gotovo dva desetljeća širom Balkana i svijeta, uz impresivnu fotodokumentaciju od 25.000 fotografija grafita i street art intervencija, govore o našim političkim prilikama i društvima? Koliko su grafiti danas sredstvo klasne borbe – oružje slabih koji se na taj način nastoje politički artikulirati?
Dvadeset i pet hiljada fotografija snimio sam od zapadne obale SAD-a do istočne obale Azije. I s veseljem dodajem da se knjiga upravo prevodi i na tri druga meni bratska jezika: makedonski, albanski i slovenski. Ukratko, grafiti, a sada i street art – naljepnice, šablone, posteri, razne 3D instalacije, latrinalije i slično – uvijek su bili sredstvo ilegalnog estetskog izraza (supkulturni ili estetski grafiti) i političke borbe (politički grafiti) pojedinaca ili grupa. Donedavno su doista bili "oružje siromašnih", "oružje nemoćnih", da se poslužim frazom antropologa Jamesa C. Scotta, znači onih koji nisu bili na vlasti. U posljednjim decenijama se hegemonija krajnje desnice, koja je već zaposjela politički centar – politička teoretičarka Chantal Mouffe govori o "radikalnom centru", sociolog Seymour Martin Lipset o "ekstremnom centru", a mlada talijanska politička antropologinja Maddalena Gretel Cammelli o "ekstremizmu desne sredine" – širi dalje, na dosad nedostižna područja, populacije i medije. Znači i u grafite, koji su donedavno bili jedno od rijetkih područja izražavanja političkog neslaganja. Širenje šovinističkih, seksističkih, rasističkih, homofobnih, neonacističkih, vjersko-fundamentalističkih i sličnih grafita, kao i promptno konfrontiranje lijevih i slobodarskih grafita na zidovima, to i dokazuje. Na ulicama se otvorilo novo polje političke borbe.
Rješenje prije katastrofe
Kakve nam poruke grafiti i street art intervencije šalju o nekadašnjoj jugoslavenskoj domovini? Koji njezini aspekti su slavljeni, a koji osuđivani?
Politički grafiti i street art uvijek poručuju ono što, po uvjerenju njihovih autora, nedostaje u sadašnjosti koju živimo. U postjugoslovenskim društvima u kojima, kao prvo, dominira ekstremni nacionalizam, riječ je o antifašizmu i to onom klasičnom, partizanskom ili jugoslavenskom, kao i globalnom, bez određenog vremenskog i geografskog porijekla. Pozive "SF-SN!", Smrt fašizmu – sloboda narodu!, u raznim oblicima, varijantama i slovima pronašao sam posvuda, od makedonskog Ohrida do graničnog područja Karavanki, među njima također i crvenu zvijezdu. Kao drugo, u spomenutim društvima dominira neoliberalizam, zato na zidovima pronalazimo nebrojene pozive na "staru pravdu", da se izrazim riječima starih slovenskih seljačkih buntovnika iz kasnog srednjeg vijeka: na socijalnu sigurnost i zdravstvenu zaštitu, međuljudsku i međuetničku toleranciju i poštovanje, na pristojan život. "Gladni smo na tri jezika", kaže pak jedna sarkastična šablona iz Sarajeva. S druge strane, rehabilitacija lokalnog nacifašizma, koja je već zauzela politički centar i utvrđuje se u raznim aparatima države – mediji, škola, popularna kultura, vjerske zajednice, pravo i sl. – očituje se i u nasprejanim simbolima pobijeđenih mračnjaka iz Drugog svjetskog rata. Moje analize uvijek su komparativne i lokalne specifičnosti uspoređujem s onim širim. Nažalost, moram konstatirati da tako obimnog prisustva svastika, ušatih U, klerofašističkih simbola, slika koljača iz perioda 1941. – 1945., tadašnjih genocidnih poziva, pozdrava i lozinki, nisam vidio nigdje drugdje. U Francuskoj nikome ne pada na pamet izgrafitirati na primjer nacističke kolaboracioniste poput maršala Pétaina ili u Španjolskoj diktatora i generala Francisca Franca; posljednje dvije godine istraživao sam u Italiji i nigdje nisam vidio nijednu šablonu ili naljepnicu fašističkog vođe Mussolinija. I to je jedna od bitnih dimenzija postsocijalističke tranzicije à la post-yugoslave.
Prizren, šablona, 2008. (Foto: M. V.)
U poglavlju knjige "Novi drugi" istražujete odnos vizualne ideologije prema izbjeglicama u Sloveniji: za jedne oni su teroristi, kriminalci i silovatelji, za druge nepoželjne pridošlice, za treće žrtve. U Hrvatskoj je nedavno objavljena snimka na kojoj se vidi kako pripadnici interventne policije premlaćuju migrante. Čini se da je kriza parlamentarne demokracije duboka i trajna. Što uopće očekivati od Europske unije, čiju ulogu u odnosu prema migrantima također treba apostrofirati?
Ksenofobiju prema migrantima nalazimo, nažalost, posvuda. Pritom treba istaknuti paradokse: Amerika i Australija, tradicionalno imigrantska društva, dižu zidove ili zaoštravaju blokade na moru, Poljska kao tradicionalno emigrantska država gradi zid s Bjelorusijom, a onaj između u naravi imigrantske Države Izraela i prognanih i ugnjetavanih Palestinaca je praktički smrtonosan. Nasilje prema migrantima na južnoj granici "tvrđave Europe" već je ustaljeno – kamere su ovaj put slučajno bile tamo, pa ga je bilo nemoguće zatajiti. Statistike govore o 30 hiljada tijela izbjeglica pronađenih u posljednjih nekoliko godina na južnoj šengenskoj granici. A koliko ih tek nije pronađeno, koliko ih je progutalo more i šume, koliko ih je nestalo u trgovini ljudskim organima? Taj zid "sjedinjene", "demokratične Europe" mnogo je smrtonosniji od onog koji je metafora za najgori – od Berlinskog zida. Siromašne balkanske zemlje tu rade prljav posao, u ponižavajućem su položaju dežurnih policajaca, da ne kažem kapota, štiteći interese europskih elita i nekadašnjih, i sadašnjih, kolonijalnih gospodara svijeta. Pravi problem izbjegličkih kriza je nepravedna distribucija bogatstva, a ne samovoljna, čak namjerna invazija Azijaca i Afrikanaca na zapad, da i ne otvaram Pandorinu kutiju različitih teorija zavjera. Ljudi, kao i uvijek u historiji čovječanstva, masovno odlaze iz svojih zemalja zbog siromaštva i ratova. A njih proizvode i generiraju upravo neokolonijalni gospodari iz razvijenog svijeta. Raskorak između uskih bogatih elita i pauperiziranih masa se širi, produbljuje i radikalizira – francuski ekonomist Thomas Piketty to je sjajno pokazao u svojim knjigama. A rješenje tog problema zapravo je toliko jednostavno koliko je u današnjim uvjetima nezamislivo i neostvarivo: pravednija raspodjela globalnog bogatstva. Trebamo naći neki oblik rješenja prije katastrofe, koju može proizvesti nastavak takve samoubilačke globalne ekonomske i političke stege.
Gladni smo na tri jezika – šablona, Sarajevo, 2015. (Foto: M. V.)
Pisali ste i o značaju kulturne i umjetničke refleksije posljednje jugoslavenske dekade, s naglaskom na film i literaturu. Što biste izdvojili na tom polju?
Zapravo sam pisao općenito o kulturi i umjetnosti u deceniji između dvije smrti SFRJ: Titove maja 1980. i države kao takve juna 1991. Riječ je o dijelu šireg projekta, www.yuhistorija.com, koji radimo u okviru srpskog Helsinškog odbora za ljudska prava u organizaciji Sonje Biserko. U njemu sudjeluju prije svega historičari iz svih zemalja sljednica, ja sam jedini kulturolog u uredništvu, a vodi ga historičarka Latinka Perović. Ambicija projekta je kritički razmotriti Jugoslaviju kao ideju i Jugoslaviju kao praksu, mimo apologija za vrijeme njezinog postojanja i mimo kritika poslije nje, obiju u pravilu jednostranih i tendencioznih. Druga knjiga u tom projektu bavi se njezinom posljednjom dekadom, a mene su u mojoj studiji zanimale njezine umjetničke i kulturne konstrukcije, podjednako u romanima i u grafitima, u izložbama i u svakidašnjim praksama, i svugdje između. Toga ima stvarno mnogo toga, pa mi je trebalo nekoliko godina da sintetiziram glavne zaključke. Uglavnom, da su ta djela dio globalnog trenda "retromanije", znači opsesivnog vraćanja na nedavnu prošlost; da su sadašnje refleksije pod jakim utjecajem tadašnje kreativne eksplozije na kulturnom i umjetničkom polju (poslije "olovnih 1970-ih" i prije "katastrofičnih 1990-ih"); da se te reprezentacije kreću između traume i nostalgije; da se radi o poklapanju geografskog identiteta s temporalnim. Premda su i Jugoslavija i osamdesete prošle, riječ je o dvostrukom gubitku: prva, sretnija polovica 1980-ih, prošla je u duhu supkultura, buđenja civilnog društva, a druga, trjeznija, već u sjeni ekonomske i političke krize i nagovještaja katastrofe; da su slike osamdesetih različite u različitim decenijama poslije njih – prvo revizionizam, onda nostalgija, potom historijski kuriozitet, a sada otkrivanje emancipatornih stvarnosti i potencijala – i da te radove najviše stvara posljednja jugoslavenska generacija, koja je doživjela i njezin kulturni procvat i politički slom.
