Na zagrebačkome Filozofskom fakultetu potkraj novembra je održan međunarodni znanstveni simpozij ‘Tranzicija i kulturno pamćenje’. Tema skupa bio je odnos hrvatske i srpske književnosti, jezika i kulture nakon 1990., o čemu smo razgovarali s njegovim inicijatorom i glavnim organizatorom, profesorom Dušanom Marinkovićem, predstojnikom Katedre za srpsku i crnogorsku književnost na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na početku razgovora naš je sugovornik istaknuo podršku koju su dobili od uprave FF-a na čelu s dekanom Vlatkom Previšićem, kao i donacije Ambasade Republike Srbije i SNV-a.
- Simpozij je rezultat, odnosno planirani završni čin znanstvenog projekta ‘Hrvatski književno-kulturni identitet u tranziciji/regionalnom kontekstu (aspekti hrvatsko-srpskog kulturnog dijaloga)’, koji je prije tri godine prihvatila i podržala Hrvatska zaklada za znanost; on je jedna od dviju završnih manifestacija tog projekta, uslijedit će i objavljivanje zbornika radova sa simpozija (radovi će se moći pročitati i prije toga, putem interneta). Nadam se da će zbornik izići na vrijeme i da će uz svoju osnovnu, znanstvenu zadaću imati i onaj ‘višak’, do kojeg mi je izuzetno stalo: da prenoseći atmosferu uvažavanja sebe i drugoga, neovisno o diferenciranim stajalištima po nekim pitanjima, damo svoj prilog relaksiranju interkulturne razmjene između subjekata i institucija na cjelokupnome štokavskom govornom području, i da postepeno vraćamo kompetenciju znanstvenog govora od uzurpatorskih praksi drugih diskursa - kaže Marinković.
Novi znak za novo vrijeme
Koja je temeljna ideja tog projekta i jeste li zadovoljni realizacijom projektnih zadataka?
Cilj trogodišnjega znanstveno-istraživačkog projekta bio je provjeriti koji su kulturno-književni subjekti u Hrvatskoj od 1990. do 2010. putem svojih glasila, biblioteka i sličnog posredovali/tematizirali srpsku kulturu i književnost, odnosno koji su u novim historijskim uvjetima nastojali u ovoj sredini konstituirati novi znak ‘srpska književnost/kultura’, primarno za ovdašnje konzumente. U tom nas je kontekstu zanimala cjelina toga iskustva, nastojali smo doprijeti do svakog teksta o srpskoj književnosti i kulturi koji su objavili hrvatski izdavači za potrebe svojih čitalaca/konzumenata, ne vodeći pritom računa o suptilnijim podjelama koje registriranu/detektiranu građu mogu snažno markirati na nekoliko diferenciranih načina, od kojih bi jedan primjerice mogao biti razdjelnica na institucionalno i neinstitucionalno podržavana izdanja, odnosno izdavačke kuće. Na primjer, izdanja VBZ-a ili Feral Tribunea u odnosu na izdanja SKD-a Prosvjeta imaju snažnu demarkacijsku liniju, koja se odnosi na to koliko su bili navezani na državne financijske tokove i institucije, odnosno jesu li u svojim izborima mogli biti potpuno samostalni ili nisu. Poseban aspekt simpozija ogleda se i u tome što su simpozijske teme derivati tema i motiva otkrivanih/uočavanih u procesu ‘snimanja’ projektne građe. Prema tome, simpozij ‘Tranzicija i kulturno pamćenje’ dosljedno proizlazi iz rezultata znanstveno-istraživačkog procesa i iz njega derivirana tematskog horizonta, što i na istraživačkom i na interpretativnom nivou mogu zahvaliti svome užem projektnom timu, dr. sc. Virni Karlić, asistentici Dubravki Bogutovac i doktorandici Sanji Šakić.
A sudeći prema prijavljenim i na simpoziju realiziranim izlaganjima, mogu zaključiti da je dokumentarno utvrđena snažna interkulturna razmjena, osobito nakon 2005., kad započinje sve snažnije sudjelovanje srpskih kulturnih subjekata u hrvatskoj sredini: gostovanja pisaca iz Srbije (pri čemu su izuzetne uloge odigrali HDP i Knjižnica Bogdana Ogrizovića), brojne manifestacije (književni festivali, sajmovi, večeri itd.), aktivnosti Knjižnice SKD-a Prosvjeta, odaziv srpskih znanstvenika na simpozije organizirane u Hrvatskoj u praktično svim znanstvenim područjima…
Demarkacijska linija
Kakav je bio odaziv na simpozijsku temu ‘Jezik i identitet’, koja je toliko frekventna u javnom i znanstvenom životu da počesto uzburka duhove ostrašćenim komentarima, što potvrđuje i ‘Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik’ Marka Samardžije?
Nadao sam se da će ta tema privući veći broj lingvista kojima je proučavanje književno-jezičnih tradicija na ovim prostorima primarni profesionalni, znanstveni i pedagoški interes, ali je odaziv bio skroman, neovisno o tome što su pozivi poslani svim relevantnim institucijama u Hrvatskoj, Srbiji i BiH (da se o personalnim pozivima i ne govori) i neovisno o tome što su održana izlaganja reprezentativno pokazala jedan dio složenosti te problematike. Ipak, nastali diferencirani sistemi tumačenja svojedobno zajedničkoga standardnog jezika toliko su još produktivni da se o tom iskustvu ne može voditi tolerantna znanstvena rasprava, ako ‘tolerantna’ uopće pristaje kao određenje pojma znanstvene rasprave. Rječnik prof. dr. sc. Marka Samardžije nisam čitao, ali – zaključujući na osnovi dosadašnje recepcije – valja provjeriti koliko on opravdava svoju namjenu: da objektivno utvrdi i označi razlikovnost dvaju jezika kako bi se obogatila kulturna komunikacija između dviju upotrebnih praksi.
Koje su teme dominirale simpozijem?
Već je iz naziva sekcija (‘Tranzicija postjugoslavenskog književnog polja’, ‘Postjugoslavenske književnosti I’, ‘Jezik i identitet’, ‘Strategije pamćenja i zaborava’, ‘Književna historija’, ‘Književnost, religija, politika’, ‘Konteksti’, ‘Hrvatsko-srpski književni i kulturni odnosi’, ‘Kultura sjećanja i odnos prema prošlosti’, ‘Postjugoslavenske književnosti II’, ‘Književnost ili egzil’, ‘Obrazovanje i udžbenici’) vidljiva sva zahvaćena širina književnoga, jezičnoga i kulturnoga iskustva između dviju zajednica. Odnosno, raspoznaje se jedna jasna demarkacijska linija, a to je kontinuitet u praćenju značajnih autora srpske književnosti u hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj sredini koji su se afirmirali do 1990. (I. Andrić, V. Desnica, M. Krleža, D. Kiš, M. Kovač, D. Albahari, S. Basara, B. Ćosić, D. Ugrešić, S. Selenić, B. Radaković itd.), ali izlaganja posvećenih autorima afirmiranima tokom ili poslije rata ima relativno malo. Ipak, valja spomenuti jednu temu koja se nametnula kao opća, a tiče se upravo iskustva hrvatske i srpske kulture i književnosti u vrijeme tranzicije – to je promišljanje pojmova ‘tranzicija’ i ‘kulturno pamćenje’, pa s njima i promišljanje o tom toliko začudnom kulturnom iskustvu koje se kontinuirano pojavljuje, a to je svijest o postojanju kontinuiranog interesa za drugoga i otkrivanje kontinuirane interkulturne razmjene ne samo među stručnjacima nego i među brojnim javno neočitovanim sudionicima u toj razmjeni. Stoga su od izuzetne važnosti bili prilozi koji su ili neposredno tematizirali postjugoslavensko kulturno iskustvo ili promišljali aspekte izmijenjenoga jugoslavenskoga kulturnog polja, koje pokazuje izuzetnu vitalnost.
