Knjiga Lilijane Burcar "Kapital i reproduktivna prava: zapadne kapitalističke države" ("Kapital in reproduktivne pravice: zahodne kapitalistične države") četvrta je u nizu u kojoj se ta profesorica, publicistkinja i aktivistkinja bavi marksističkom, ili kako voli reći dijalektičko-materijalističkom, kritikom položaja žene u suvremenim društvima.
Knjiga je podijeljena u tri poglavlja. Prvo govori o SAD-u kao temeljnom primjeru klasne nejednakosti i s tim povezanim uništavanjem reproduktivnih prava, a drugo o kapitalističkoj zapadnoj Evropi, također sa stanovišta klasnog raslojavanja i ograničavanja reproduktivnih prava. Ta su poglavlja nužna i inspirativna jer radikalno odstupaju od prevladavajućeg liberalnog feminizma. No nama je najinspirativnije bilo treće poglavlje, koje govori o jednom aspektu repatrijarhalizacije društva, koji možemo nazvati i klerikalizacijom, a nosi naslov "Ofenziva crkve i konzervativnog bloka protiv reproduktivnih prava žena".
Ideja i teze za ovu studiju o kapitalu i reproduktivnim pravima žena nastala je na temelju središnje teze predgovora koji je autorica napisala za knjigu Silvije Federici "Kaliban i vještica". I dok su žene u srednjem vijeku, kako ističe Federici, raspolagale različitim oblicima sprečavanja trudnoće i imale nadzor nad rađanjem, od tog su znanja i nadzora odsječene s pojavom kapitalističkog poretka. Nadničarski patrijarhat napao je kao vještice upravo babice i one žene koje su raspolagale kontracepcijskim i drugim znanjem potrebnim za sprečavanje neželjenih trudnoća i reguliranje rađanja. Otada se žene tretira kao prirodni stroj za rađanje na čiji ritam one više nemaju utjecaja. Pritom su u prvi plan izbili interesi Crkve koju treba shvatiti kao najvećeg veleposjednika, koji zahtijeva dotok radne snage, i štiti interese buržoazije kao kapitalističke klase u usponu.
Manipulativno očovječenje fetusa dovelo je do dehumanizacije žene. Napadnuta su sva ženska preproduktivna prava, ali i njihov socijalni položaj. Žene su tako opredmećene i svedene na razinu nijemog biološkog inkubatora
Burcar nastavlja ondje gdje je Federici stala, u točki pogroma nad ženama na prijelazu iz feudalizma u kapitalizam i analizira sudbinu žena i njihova prava na reproduktivnu autonomiju u kapitalističkom stoljeću, s posebnim naglaskom na drugu polovicu 20. stoljeća do danas. Središnja teza knjige je da procesi povezani s ograničavanjem reproduktivne autonomije na kapitalističkom zapadu u drugoj polovici 20. stoljeća, usprkos dekriminalizaciji kontracepcijskih sredstava i uvođenju zakonskog prava žena na prekid trudnoće, možda baš i zbog toga, nisu obustavljeni. Moderno kapitalističko uređenje, koje se temelji na sistemskom iskorištavanju radne populacije, oslanja se i na minimalan ili djelomičan oblik tzv. socijalne kapitalističke države. A taj oblik ne mari za materijalne uvjete koji omogućavaju slobodan ulazak u materinstvo ili zaposlenost majki jer bi to značilo nižu stopu akumulacije kapitala u rukama nekolicine. Zbog toga ustrajava tzv. hraniteljski model, koji ekonomska prava koncentrira oko muškarca u porodici, ali to vrijedi i za nove oblike nadničarske repatrijarhalizacije društva. Taj sistem tretira žene kao strojeve za rađanje i obnavljanje bazena radne populacije, upravo zbog negativnih odnosa koje sam rađa. Glavna zapreka koju liberalni, kapitalistički sistemi postavljaju je plaćanje kontracepcijskih sredstava i prekida trudnoće na zahtjev. Zato reproduktivna autonomija na kapitalističkom zapadu i nakon zakonske legalizacije pobačaja i kontracepcijskih sredstava u drugoj polovini 20. stoljeća ostaje privilegija bogatih, dok je za većinu ekonomski iskorištavanih i razvlaštenih radnih žena nedostupna. Mogućnost reproduktivne autonomije i dostupnost sredstava za njezino dostizanje na zapadu su jasno klasno uvjetovani.
Treba razmotriti promjene koje su se počele događati u drugoj polovici 19. stoljeća, koje obilježava uspon industrijskog kapitalizma i nacionalnih država. U tom kontekstu došlo je do uspostavljanja i konačnog ukorjenjivanja nuklearne porodice, institucionalnog uvođenja hraniteljskog modela i uspostave prvih zakonski reguliranih oblika potpune kriminalizacije i zabrane pobačaja diljem Evrope i SAD-a. Zbog sve veće liberalizacije društva organizirani napad na dekriminalizaciju kontracepcijskih sredstava i legalizaciju pobačaja povela je katolička crkva 1960-ih godina i to u SAD-u. Odande se u 1980-im godinama proširio i na zapadnu Evropu. Cilj je bio ocrniti i proširiti nevjericu u reproduktivnu autonomiju žena kao nešto "neprirodno", suprotno materinstvu i ženstvenosti, sve dok zabrane kontracepcije i pobačaja ne budu progurane u zakone. Crkva je to činila uz pomoć formalno neovisnih nevladinih organizacija i parlamentarnih stranaka koje su joj služile. Pritom su katolici i protestanti po tom pitanju nastupali zajedno.
Taj ciklus je, kao što smo spomenuli, počeo u SAD-u 1960-ih godina koordiniranim napadom na kontracepciju. Ustanovljen je Nacionalni odbor za pravo na život, a fokus je potom preusmjeren na kampanje protiv pobačaja, koje je financirao crkveni vrh. Trebalo je nekako razdvojiti kampanje protiv kontracepcije i one protiv pobačaja, jer većina vjernika nije vidjela njihovu povezanost. Fokusiranjem kampanje na pobačaj olakšano je demagoško umrežavanje i prikrivanje socijalnih ciljeva koji su puno širi. Crkva je djelovala iz sjene, osnivala je formalno neovisne skupine za život i lobirala među strankama da u zakonskom i sudskom miljeu zagovaraju zabranu pobačaja. Tako je formirana snažna konzervativna fronta, a kampanja je upakirana u eufemistične izraze o zaštiti "porodičnih vrijednosti", no u pozadini je stajalo protjerivanje žena u obitelj, odnosno njihova redukcija na puku biološku reprodukciju, a zabrana pobačaja bila je na prvom mjestu. "Pravo na život" postalo je pokret koji bez crkve ne bi postojao.
Moralno osuđivanje pobačaja i njegovih navodnih štetnih posljedica palo je u drugi plan, a u prvi plan je stavljen fetus, koji je poosobljen, individualiziran i počovječen. Oko toga su usredotočena sva nastojanja da se pravo na pobačaj ukine. Trebalo je dobiti ideološku bitku u kojoj će fetus postati osoba, a ne organska materija ovisna o tjelesnim funkcijama trudnice. Zato što je fetus proglašen osobom, prekid trudnoće postao je ubojstvom "nerođenog djeteta". Manipulativno očovječenje fetusa dovelo je do dehumanizacije žene. Napadnuta su sva ženska preproduktivna prava, ali i njihov socijalni položaj. Žene su tako opredmećene i svedene na razinu nijemog biološkog inkubatora. U tom su kontekstu kriminalizirane i one žene koje su spontano izgubile plod.
No sve to treba postaviti i u širi kontekst selektivne "svetosti života". Jer, dok ustraju na svetosti života, koju projiciraju u zametak, zagovornici takvih konzervativnih ideja bezobzirno napadaju život djece i odraslih, a čine to u ime vlastite koristi povezane s kapitalističkim izrabljivačkim praksama i imperijalističkim ekspanzivnim politikama čiji je cilj koncentracija privatnog bogatstva i političko-ekonomske moći. Promišljena je strategija proizvodnje buduće radne i vojne snage. Iza ideologije "nerođenog djeteta" istovremeno se skriva sistemsko zanemarivanje i odricanje prava djece i odraslih na dostojanstven život. Od kađenja svim vojskama, pri čemu crkva nema problema sa "svetošću života", do poslovnog života crkve, u kojemu ona nastupa kao korporacija među korporacijama u kapitalistički strukturiranim društvima. Zato treba uvijek iznova isticati da je usprkos maskiranju u srednjovjekovne rituale, crkva danas s feudalističkog prešla na kapitalističko poslanje.
Knjiga Lilijane Burcar primjer je kako se o patrijarhatu ne piše moralistički, kao o navodnom ratu spolova i još manje kao o ratu generacija, nego utemeljeno.
