Naša sugovornica, Lilijana Burcar, predaje suvremenu američku i englesku književnost u Ljubljani i jugoslavenska je feministkinja u teoriji i praksi. Povod ovom razgovoru prijevod je na srpsko-hrvatski njezine knjige "Restauracija kapitalizma: repatrijarhalizacija društva" (Institut za etnologiju i folkloristiku i Centar za ženske studije, Zagreb 2020.). Slučaj je htio da razgovaramo baš na 8. mart, Međunarodni dan žena.
Zaborav socijalističkog feminizma odražava se i na poglede novovremenih ljevičarskih pokreta da su feminizam i borba protiv kapitalizma sasvim odvojena i međusobno nepovezana polja
Patrijarhatu u svojoj knjizi pristupate u njegovoj povezanosti s kapitalizmom. Otuda i naslov da je restauracija kapitalizma u našim krajevima dovela do obnove patrijarhata. To je ujedno i kritika "dvotračnog" feminizma, koji te probleme razdvaja?
Da, taj feminizam koji je etablirani feminizam kapitalističkih država govori o kapitalizmu i patrijarhatu kao o dva odvojena sistema. Potonji tretira kao samoniklu instituciju, koju navodno sami po sebi održavaju pojedini muškarci, pri čemu bi navodno sebični interesi muškaraca kao glava obitelji vodili do pretvaranja žena u kućanice. Kapitalizam bi predstavljao čak i oblik oslobođenja žena od kućanskog i obiteljskog jarma. Budući da im, prema toj teoriji, nudi zaposlenje na tržištu rada, izvan obiteljske okoline, pa time automatski već i oslobođenje. Radi se o povijesno dekontekstualiziranom pogledu. Jer je upravo kapitalizam taj koji je izumio i zahtijevao institut domaćice, uveo hraniteljski model i s njime nuklearni tip patrijarhalne obitelji te razlikovanje prije zajedničkog ekonomskog prostora na dva naoko odvojena, a stvarno strukturno protočna dijela. To znači na javnu i privatnu, obiteljsku domenu, u koju sistematično potiskuje žene i reproduktivni rad koji definira kao nerad. Radi se o uspostavljanju tzv. spolnog ugovora o kojem je kapitalizam, u svim svojim oblicima, strukturno ovisan.
Kolektivizacija skrbi
Dokazujete da je socijalizam na našim prostorima bio i emancipacija žena. U čemu se sastoji njegov "zaborav" kod naših mladih postsocijalističkih marksistkinja i antifa pokreta? Razlikujete zapadni marksistički od socijalističkog feminizma?
Zapadni marksistički feminizam proizlazi iz Engelsovih i Marxovih rasprava, koje se ne nadograđuju sa spoznajama znanstvenog socijalizma i raspravama Lenjina, Aleksandre Kollontai i Clare Zetkin te praktičnim realizacijama socijalističkih sistema. Posljedično, on ostaje zaglavljenim u 19. stoljeću i zarobljenikom reduktivnog feminizma dvaju sistema, pri čemu naglašava samo kućanski rad žena, a ispušta reproduktivni rad povezan sa čuvanjem i odgojem djece te skrbi za starije. Posljedično, patrijarhat svodi samo na dekontekstualizirane osobne odnose između muškaraca i žena, a problem suženo vidi samo u kućanskoj skrbi, koju od žene još uvijek zahtjeva muškarac. Iz toga proizlazi i središnji zahtjev tog feminizma za plaćenim kućanskim radom.
To ženu – za razliku od socijalističkog feminizma koji emancipaciju gradi na kolektivizaciji svih oblika skrbi – još uvijek uklještava u ulogu domaćice, zacementirane u privatnoj sferi. Revizionističko brisanje dosega socijalizma i njemu pripadajućeg sistemskog feminizma vodi u preuzimanje zapadnih feminizama, s jedne strane kvotnog liberalnog, a s druge, navodno naprednije strane, u ljevičarskim krugovima zapadno marksističkog. Zaborav socijalističkog feminizma odražava se i na poglede novovremenih ljevičarskih pokreta da su feminizam i borba protiv kapitalizma sasvim odvojena i međusobno nepovezana polja. To je posljedica preuzimanja liberalnog feminizma, koji se temelji na esencijalizmu i identitetskim politikama. Posljedica toga je i samodekontekstualizirani naglasak tih pokreta na AFŽ-u, kao na obliku ženske organizacije, pri ukidanju koje bi navodno došlo do gubljenja emancipacijskih prava žena u jugoslavenskom socijalizmu. Do tog gubitka dolazi u trenutku restauracije kapitalizma, što pak liberalni feminizam, zaglavljen u kvotama i identitetskim politikama, ne samo da nije sposoban prepoznati, već takvim politikama i sekundira.
Prvi uvjeti socioekonomske emancipacije žena bili su zaposlenje na neodređeno i puno radno vrijeme i individualno pripadajuća socijalna prava. Kako to razgrađuje tzv. hranidbeni model, pa i kada je on osuvremenjen? Koje modele slijede naše države?
Dok su socijalistički sistemi gradili na sistemskoj emancipaciji žena, zapadne su kapitalističke države hranidbeni model nakon Drugog svjetskog rata osuvremenile, najkasnije do 70-ih godina prošlog stoljeća, uključivo sa Skandinavijom. Iz tradicionalnoga su se preoblikovale u tzv. 1,5 hranidbeni model.
U Hrvatskoj smo svjedoci konzervativno-korporativnog modela. Radi se o neposrednom potiskivanju žena u posebnu sferu, kao pukih majki reproducentica jer njihov opstanak i preživljavanje zavise o partneru
Na našem prostoru se nakon godine 1991. usvaja kako konzervativno-korporativni, tako i socijaldemokratski sistem kapitalističkog patrijarhata i s time povezanog nastavljanja hranidbenog modela. U Sloveniji je na području materinstva na djelu uglavnom ovaj posljednji. To se odražava u ofanzivnom uvođenju instituta rada na pola radnog vremena za majke s novorođenčadi i u nadoknadama za vrijeme trajanja roditeljskog dopusta, koje su ograničene na dvostruku prosječnu plaću ili po novome na 3.664,31 eura bruto. Taj institut poluformalnog rada za žene je uveden 2002. za majke s djecom do treće godine života. Godine 2007. proširen je za drugo dijete do šeste godina. 2013. bio je dodatno produljen i to do završenog prvog razreda osnovne škole najmlađeg djeteta.
Drugačije rečeno, ako npr. radite 40 godina na pola radnog vremena, imat ćete stvarno samo 20 godina priznatog radnog staža – dakle u mirovinu, na osnovu plaćenih davanja, uopće ne možete. Taj institut intenzivno nam prenose i strane zapadne korporacije, prije svega trgovački lanci, npr. Lidl i Hofer, koji ga univerzalno apliciraju na sve zaposlene žene trgovkinje, bez obzira na status materinstva. Posljedica je da su zaposlene prisiljene od svojih skromnih neto primanja još i vlastoručno, dodatno uplaćivati u mirovinsku blagajnu za puni radni staž i to u visini najmanje 75 eura, a od godine 2016. nekih 200 eura! Istovremeno lanac Lidl u istočnoevropskom bazenu bilježi udvostručene dobiti.
Kakav je model na djelu u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj smo u tom segmentu svjedoci konzervativno-korporativnog modela, koji se oslanja npr. na uvođenju tzv. majčinske plaće za permanentno čuvanje djece kod kuće umjesto u vrtiću. Radi se o neposrednom potiskivanju žena u posebnu sferu, kao pukih majki reproducentica, kojih opstanak i preživljavanje zavise o njihovom partneru. Grad Zagreb je godine 2016. uveo "status roditelja odgajatelja", koji bi bio opravdan do cca. 530 eura naknade/plaće, pod uvjetom da majka ima barem troje djece i nezaposlena je ili je istupila iz radnog odnosa. Za čuvanje najmanje troje djece do 15 godina starosti, u visini simboličkih 500 eura (4.000 kuna) mjesečno, ostaje joj pravo samo ako se ne rastane ili pak sva djeca nakon rastave ostanu na njenoj brizi. Naravno, do toga upravo zbog financijskog škripca teško dolazi. Radi se o prikrivenom uvođenju hranidbenog modela u obliku minimalnih državnih subvencija neposredno majci-kućanici i čuvarici kuće, pri istovremenoj razgradnji ili smanjenju javnog sektora. S takvim politikama natalitetnog pravljenja kućanice od žene, kapitalističkoj državi nije potrebno u njih više ulagati, a subvencijama kod kuće pak u biti dugoročno ograničava i opću dostupnost organizirane javne skrbi za djecu. Za kapital je uzdržavanje te infrastrukture i zaposlenih na kolektivnim ugovorima veće "opterećenje" negoli poticanje hranidbenog modela.
Feminizacija siromaštva
Podruštvljenje odgojno-starateljskog rada koje smo imali u socijalizmu zamjenila je njegova familijarizacija u našim društvima koja sve više sliče na ona zapadna. Koliko je na djelu neokolonijalni pristup i u čemu je odgovornost domaćih političara/političarki?
Domaća buržoaska elita, uključivo sa njenim lokalnim stranačko-poslovnim umrežavanjima, nastupa u podizvođačkoj ulozi za globalni, imperijalistički kapital. Ovaj je za usluge na nivou zakona o privatizaciji i rasprodaje ono malo državne srebrnine koja je ostala iz vremena socijalizma, tj. državnih poduzeća, i za krčenje javnog sektora u korist koncesionara, između ostalog nagrađuje u obliku mjesta u svojim upravnim odborima. Radi se o tzv. revolving door politici. Rasprodajom ostataka državnog vlasništva i njegovom privatizacijom dolazi do ispadanja ogromnog udjela priljeva dividenda tih poduzeća u državni proračun (npr. banka NLB koju je lokalna politička elita godine 2018. prodala za bjednih 670 milijuna eura američkom špekulativnom fondu Apollo i Evropskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD), samo je u godini prije privatizacije u državni proračun doprinosila 225 milijuna eura zarade od dividenda). To znatno pridonosi pothranjenosti javnog sektora i još većem zaduživanju države, pod maskom koje se dalje vrši novi krug privatizacije javnoga sektora.
Tako i u našem neokoloniziranom prostoru počinje da se dodiruje strukturno postavljeni kružni tok pravljenja žena kućanicama i pravljenja kućanskim reproduktivnog rada na skrbi, koji Zapad poznaje već desetljećima: žene kao mlade majke najprije rade samo u poluformalnom odnosu, kao radnice na pola radnog vremena, a u zreloj dobi iz radnih odnosa istupaju ili ih ponovo krate, zato da bi mogle radom od kuće pri ispadanju institucionalnog osiguranja starijih skrbiti za svoje roditelje ili roditelje partnera – a na štetu vlastitog dohotka i mirovinske sigurnosti. Upravo se to događa u Sloveniji – 2020. uvodi se institut članice obitelji kao prekarne skrbnice roditelja u domu. Radi se o potpunom postajanju kućanicama i uvođenju ovisnog stanja žena u korist kapitala, kako stranog, tako i domaćeg. Vrijedi konstatirati kako neoliberalizam na zapadu već postojeći kapitalistički patrijarhat reformira i iznova produbljuje, dok ga kod nas takve politike u ime otvaranja operativnog prostora kapitalu uvode i naturaliziraju.
Porodiljski i roditeljski dopust su promjenili svoje funkcije u skladu s hranidbenim modelom. Kako?
Nadomjestak materijalne plaće u vrijeme trajanja porodiljnog, a još više roditeljskog dopusta, nije više 100 posto, na što se u državama istočne Evrope nakon godine 1991. veže još i drastično iskrčivanje i djelomična privatizacija ili pak potpuna razgradnja javnog osiguranja djece te njegova sve veća cjenovna nedostupnost. Umjesto toga se po zapadnom, npr. nemačkom ili austrijskom modelu, uvode produženi na više godina, i na tri i četiri godine, rasprostranjeni i potplaćeni dopusti za njegu i čuvanje djece/roditeljski dopusti (Češka, Mađarska, Poljska, Rusija). Zato što je namjera takve, kapitalu pogodujuće politike, zadržati što više žena kod kuće, pri što je moguće minimalnijim, puko simboličkim naknadama, na nivou koji ne doseže ni socijalnu pomoć, ili pak nikakvih plaćanja, kao što to vrijedi za Poljsku nakon 1989. pri dolasku Solidarnosti na vlast. Sve to žene postavlja kao sekundarne radnice i ovisne članice obitelji, a njihovo je preživljavanje i održavanje postalo, u svjetlu takvih strukturnih mjera, automatski ovisno o nužnoj prisutnosti druge osobe i njegovog punog dohotka, kako kratkoročno tako i dugoročno. Jer tako produženi oblici potplaćenog dopusta znače i višegodišnje odstranjivanje žena s tržišta rada i njihovo vraćanje samo kroz prekarne i fleksibilne oblike rada, još i posebno rada na pola radnog vremena u formalnoj ekonomiji, i rada kod kuće u neformalnoj ekonomiji.
Zaključno, kako se boriti protiv liberalnog feminizma, koji sada prevladava u nas, pretvarajući oslobođenje žena u nekakvu psihologiziranu "borbu spolova i rodova", namećući pomodne teme, bez uvažvanja sistemskih razloga patrijarhalne opresije?
Kao prvo potrebno je razumjevanje da borba za sistemsku pravdu, koja uključuje i muškarce i žene, ne može postojati, a još manje uspjeti bez ponovnog propitivanja kapitalističke društveno-ekonomske agende, koja se skriva iza formulacija kao što su obiteljima prijateljski oblici rada, što znači fleksibilizaciju rada za žene kao majke i što službena politika EU zavodljivo predočava kao promociju ženskog pitanja. Radi se o učvršćivanju kapitalističkog patrijarhata, koji ima negativne učinke za sve, jer činjenje žena domaćicama između ostalog znači toliko manju kvalitetu i dostupnost servisa javnog sektora, zdravstva, opskrbe starijih, čuvanja i odgoja djece. U tom svjetlu potrebno je ponovo propitati i argumentirano pojašnjavati zavodljive politike kvota liberalnog feminizma i što se skriva iza njih. Radi se o pripuštanju elitnih žena na elitne pozicije politike i menadžerstva. Na njima one podupiru politike fleksibilizacije, krčenja javnog sektora i sistematično pretvaranje svih ostalih žena u kućanice u ime profita, a time se siromaštvo feminizira kratkoročno i dugoročno. Radi se o feminizmu biološkog esencijalizma i za politiku uvođenja i produbljivanja kapitalističkog patrijarhata te održavanja statusa quo, tj. daljnje pretvaranje većine žena u domaćice, a u ime oslobođenja elitnih žena. Potrebno je odbaciti te naočnjake i pogibelji statističkog prebrojavanja muškaraca i žena te umjesto toga neprestano gledati istini u oči. A to pak znači i ponosno izricanje riječi socijalizam! Nečega dakle što je ponovno potrebno približiti mladima.
