Čim smo se našle, Sanja Sarnavka mi je rekla da pošto "Novosti napadaju jer su, kako kažu, posvećene pljuvanju rodoljubne vlasti, a ne zaštiti i promociji srpske manjine", želi pokazati kako to nije istina i ispričati nešto na manjinsku temu: "Moja svekrva je bila pravoslavka, da bi je 1941., kada je imala 17 godina, roditelji odveli u katoličku crkvu i tamo je prekrstili pa zatim poslali iz Zagreba u Samobor prijateljima Hrvatima jer su se bojali za njezin život u vrijeme NDH. Kasnije se cijeli život izjašnjavala kao Hrvatica i nije govorila o tome, no u starosti nije nikako htjela ići u dom jer se bojala da će netko otkriti da je Srpkinja i da će je napasti. Kada je ipak morala ići u dom jer se više nije mogla samostalno kretati, smjestili smo je u židovski jer se tamo osjećala sigurnije. Njezina trauma koja je isplivala nakon toliko godina puno govori o tome kako se neki ljudi osjećaju u Hrvatskoj."

Sanja Sarnavka je u Zagrebu diplomirala komparativnu književnost i jugoslavenske jezike i književnosti. Radila je u Centru za kulturu Trešnjevka, predavala hrvatski jezik u gimnaziji, pisala za medije, radila u Kulturno-informativnom centru, a od sredine 1990-ih je vezana za udrugu za ženska ljudska prava, B.a.b.e.. Po angažmanu u Babama, aktivističkom radu i direktnosti i neustrašivosti u javnim nastupima je i postala poznata. Iz Baba je otišla u penziju, no i dalje je aktivna u Zakladi Solidarna. Sanja Sarnavka je nedavno za svoj rad dobila nagradu Zagrepčanka godine.

Pamtim vas kao "dežurnu feministkinju" u medijima još od druge polovine 1990-ih, posebno u televizijskim sučeljavanjima u kojima ste često znali biti jedina žena. Što je sa sobom donosila ta kontinuirana izloženost i fajt?

Kada sam se za Babe počela baviti analizom medija, zabezeknulo me koliko je malo žena u javnoj sferi, koliko ih se rijetko pita što misle. Žene su uglavnom bile u rubrikama estrade i crne kronike. Tada sam shvatila da je jako važno da se zauzme prostor u toj javnoj sferi, i to sam doživljavala kao svoju žrtvu jer meni od toga nije narasla naklada ploča niti sam dobila povišicu. Nisam namjeravala ostati tako dugo u Babama jer sam voljela mijenjati poslove i iskušavati što sve mogu raditi, ali sam se tim izlaganjem zapravo osudila da više nigdje neću dobiti posao. Navukla sam puno mržnje na sebe i to nije uvijek ugodno, ali u životu sam popila svega dva apaurina tako da sam valjda ipak dobro to podnosila. Mada je vjerojatno karcinom, koji sam dobila prije desetak godina, posljedica svega toga i doživjela sam ga sasvim prirodno, čak s olakšanjem da konačno mogu ići na bolovanje i da će me malo pustiti na miru. Ta je moja izloženost bila veće iskušenje za moju familiju, jer imamo rijetko i prepoznatljivo prezime. Muž mi je bio pedijatar na Rebru i tamo su ga žalili, žene pogotovo, s kakvom vješticom živi, no on se dobro s tim nosio, iako se sam nikada ni oko čega nije bunio, nije imao to u sebi.

 

Ništa bez "ludih" i hrabrih žena

Zanimljivo mi je da ste u govoru prilikom primanja nagrade za Zagrepčanku godine odlučili prozvati žene za odmaganje u borbi za rodnu ravnopravnost.

Da, zato što me rastužuje da nakon toliko godina feminističkog pokreta i sada globalnog MeToo pokreta, uz desetine međunarodnih dokumenata u kojima se brojkama i tekstom pokazuje koliko je još neravnopravnosti, ima toliko puno žena koje svojim postupcima učvršćuju i produžuju vrijednosti patrijarhata. To je često iz straha i konformizma, ali da nije bilo "ludih" i hrabrih žena koje su se usuđivale kroz povijest činiti ono što je ženama bilo javno ili prešutno zabranjeno, žene danas ni jedno pravo ne bi imale. Tek smo prije sto godina dobile pravo upisa na Sveučilište u Zagrebu, a pravo glasa imamo samo 79 godina. U školama se treba učiti o, na primjer, sufražetkinjama ili o Olympe de Gouges,, koja je uvidjela da Francuska revolucija doživljava žene kao drugotne, kao opslužiteljice muških revolucionara, a ne one koje će sudjelovati u donošenju odluka važnih za upravljanje državom. Kada je napisala "Deklaraciju o pravima žene i građanke", bila je giljotinirana. Kad se žena pobuni, učas nestane sva galanterija i džentlmenstvo. Ni danas se djevojčice ne uči sestrinstvu, već su žene u najpoznatijim bajkama konkurencija u borbi za muškarca. Tek odnedavno žene preoblikuju i pričaju priče na drugačiji način. Kada sam s Branislavom Baranović radila istraživanje sadržaja osnovnoškolskih udžbenika hrvatskog jezika i književnosti, naišle smo na najrigidnije patrijarhalne podjele uloga žena i muškaraca. Tada sam prošla i kroz strane udžbenike i uvjerila se kako je moguće djeci govoriti o realnom svijetu, a ne im prodavati mitove koji onda svima koji ne žive te idealizirane slike proizvode nelagodu i traume. Recimo, u njemačkoj sam čitanci našla lekciju o obitelji gdje su, uz klasičnu sretnu obitelj s majkom ocem i dvoje djece, bile ravnopravno predstavljene i obitelji razvedenih roditelja, obitelj koja je usvojila dijete… Normalnost poprima različita obličja, razaraju se stereotipi, jer životne situacije mogu biti vrlo različite.

Navukla sam puno mržnje na sebe i to nije uvijek ugodno, ali u životu sam popila svega dva apaurina tako da sam valjda ipak dobro to podnosila. Mada je vjerojatno karcinom posljedica svega

Gloria Steinem je izjavila da žene s godinama postaju radikalnije, jer kroz različita razdoblja života – radno okruženje, partnerstva, majčinstvo, starost – uviđaju nejednakosti. Što kažete na to?

Ja sam radikalna u mišljenju, ali aktivistički sam se ipak umorila. Odgojena sam u obitelji u kojoj je mami posao bio najvažniji, a tata je rano išao u penziju i kuhao za nas, i to je za mene bilo normalno. Od mene se zahtijevalo da budem dobra učenica. A onda je počeo život – zapošljavanje, brak, djeca. I na svakom koraku uviđanje da biti ženom nosi neke izazove kojih su muškarci pošteđeni. Isprva sam mislila da je dovoljno boriti se za sebe, ali onda sam početkom 1990-ih shvatila da nije dovoljno u svom malom kozmosu biti samosvjesna žena, već je nužno društveno djelovati. Rat, Vatikanski ugovori, sve je govorilo da idemo unatrag, ali i da je priča o ravnopravnosti koja se prodavala u socijalizmu bila tek šarena laža. Onda smo izvojevale neke pobjede, da bi danas opet gledale neke klečavce, slušale neke kmečavce koji su isturili mačete i kreću u boj protiv rodne ideologije, fatamorgane koju samo oni vide i od nje umiru od straha jer ne mogu zamisliti da sami peru svoje gaće i glačaju svoje košulje. Bez dizanja glasa velikog broja žena nećemo puno toga promijeniti. A kod nas se izlazi na ulicu tek ako se sedam mjeseci ne dobije plaća. Ili euforično za doček nogometaša ili Baby Lasagne. Usput, on mi je divan, naravno, i baš sam pomislila, da imamo pet Baby Lasagna možda bi se atmosfera mijenjala i bilo bi više altruizma i empatije u društvu. Ili da imamo drugačiji javni medijski servis, mislim na HRT. U slučajevima femicida u nekim drugim zemljama tisuće ljudi izađu na ulice, a kod nas se ništa ne dogodi. Vlasti nije u interesu da se kroz obrazovanje učimo propitivanju i reagiranju. Dovoljno je da se pomolimo. Uz malo busanja u rodoljubne grudi, oni svakako profitiraju.

Sanja Sarnavka (Foto: Davor Konjikušić)

Čini mi se da se zbog individualističke ideologije stalno iznova mora uvjeravati žene da se ne mogu osloboditi individualno, da to mora biti zajednički napor, ali i da jača neformalni pokret mlađih žena kojima je to jasno.

Naši individualni životi nisu pokazatelj toga kakav je u društvu položaj neke ranjive skupine. Zato što sam bila često u medijima, ne znači da su žene koje to nedvosmisleno zaslužuju prisutne u medijima. Pogledajmo Otvoreno, recimo. Ili sliku vodstva većine stranaka. Najviše me nervira kada žene kažu da nisu nikada ništa loše doživjele. Sve smo doživjele i seksualno uznemiravanje i diskriminaciju. A ako neka i nije, treba se boriti za one koje jesu. Kada sam s odličnim ocjenama s Filozofskog fakulteta išla na razgovor za posao korektorice u Leksikografskom zavodu, jedna starija gospođa iz komisije mi je dobronamjerno rekla da ne ističem ocjene, nego da obučem suknjicu, trepćem okicama i budem skromna i samozatajna. To se do danas nije bitno promijenilo. No mlađe žene jesu puno osvještenije. Sada sam preko Akademije za politički razvoj u radnoj skupini s ekonomistkinjama i one su ljute i frustrirane zato što se stvari sporo pomiču. I istraživanja pokazuju da su mlade žene sve borbenije i progresivnije, a muškarci sve konzervativniji jer gube privilegije. Svima koje ne zabrinjava neravnopravnost trebalo bi objasniti da su zemlje s višim stupnjem ravnopravnosti ekonomski uspješnije. Barem bi pare u kapitalizmu trebale biti motivator. A mi ćemo sada dobiti ministarstvo demografije čiji prilično oskudno rječit ministar želi poticati žene da ostaju doma i rađaju, što znači da, ako budu izložene nasilju, neće moći pobjeći i izaći iz začaranog kruga jer će biti ekonomski ovisne. I s vrtoglavim razvojem tehnologije, na koncu, kada djeca narastu, a one se požele uključiti u tržište rada, bit će zapravo nezapošljive.

 

Projektni aktivizam je ubio civilno društvo

Tri desetljeća ste u aktivizmu. Kako su se tijekom tih desetljeća mijenjale okolnosti, metode i savezništva aktivističke borbe?

Jako su se mijenjale i mislim da je projektni aktivizam ubio civilno društvo. Europski projekti su donijeli mogućnost da se rade neke korisne stvari, ali je time puno organizacija postalo servis koji radi umjesto države, a nestalo je aktivističke energije i volje za akcijama, kao što ih je nekoć radila, na primjer, Platforma 112. Ili kao što smo s kampanjom 51% uspjele da se udio žena u Saboru podigne sa sedam posto na dvadesetak posto. Da bi se dobili i vodili veliki europski projekti, potrebi su profesionalci koji to znaju raditi tako da se promijenila i struktura zaposlenih u udrugama. Tako da danas osim Gonga nema ozbiljnih organizacija koje reagiraju u situaciji u kojoj kao društvo tonemo. A tonemo dublje nego što sam ikada mislila da hoćemo.

Najviše me nervira kada žene kažu da nisu nikada ništa loše doživjele. Sve smo doživjele i seksualno uznemiravanje i diskriminaciju. A ako neka i nije, treba se boriti za one koje jesu

Koje rodno obilježene događaje pamtite kao čisti užas, kao nemoć, kao bijes?

Definitivno Anu Magaš. Radila sam i analizu medijskog izvještavanja o tom slučaju i to je bilo strašno. Prikazivali su je kao ženu koja je izazivala i praktički zaslužila nasilje. Njena sredina ju je i prognala, morala je otići i ostala je bez djeteta. Potresao me je jako i slučaj kada je osječki sudac zatvorio suprugu na psihijatriju. Da nije bilo odvjetnice Jasminke Biloš, Drage Hedla koji je o tome pisao, njezine sestre koja se borila, a i mene, tko zna kako bi završila. Svaki dan smo joj išle Jasminka i ja u Vrapče, na zatvoreni odjel, i zahtijevale da je puste. Najgora mi je nemoć pred sustavom, kada imate slučaj, kao što sada imam, žrtve nasilja koja se razvela, ali je bivši muž dobro umrežen, nije procesuiran i ne dopušta joj da viđa djecu. Hvata me jeza kada shvatim kakvi sve lanci umreženosti postoje i koliko si nemoćan ako nemaš nekoga tko će se za tebe zauzeti.

Zaklada Solidarna provodi kampanju "Život ima cijenu", kojom se prikupljaju sredstva za žene i djecu žrtve nasilja. Kako žena koja ima osnovno obrazovanje, nema imovinu, ne radi i ima troje djece može izaći iz nasilne veze i skrbiti o sebi i djeci, a pritom ne može računati ni na alimentaciju?

Jako teško ili nikako. Zato se žene i vraćaju nasilnicima. Solidarna plaća tri mjeseca stanarine, jer su stanarine postale nepriuštive, dajemo i za životne troškove jer nekada nemaju ni za hranu, pokrivamo pravnu pomoć i psihoterapiju ako je potrebna. Posao se danas još i može naći, ali ta plaća neće biti dovoljna. Tu bi trebala biti puna podrška sustava, od besplatnog vrtića nadalje.

Seksualni odgoj nikako da uđe u škole. Udruge Cesi i Status M upravo provode kampanju da se seksualna edukacija, koja bi uključivala i teme nasilja i sigurnosti i partnerskih veza, uvede u zagrebačke škole. Zašto se toliko oklijeva s tim, pogotovo u Zagrebu s lijevo-liberalnom vlasti?

Očito su aktivisti koji su ušli u politiku postali jako razumni, racionalni i pristojni, a to znači da na pomolu nema ničega imalo revolucionarnijeg. Sjećam se finskog udžbenika iz zdravstvenog odgoja koji je na tako zanimljiv i duhovit način pristupao temama odrastanja, sazrijevanja, spolnosti. Prošla su dva desetljeća od tada, a mi još uvijek ne možemo imati takve udžbenike.

Mislite da je i za Zagreb je naš pitanje seksualnog odgoja "osjetljivo"?

Očito. Za godinu dana su lokalni izbori pa moraju biti mudri (smijeh).

Sanja Sarnavka (Foto: Davor Konjikušić)

Kod odgoja je najvažniji primjer

Imate dvojicu sinova. Kakav bi bio kratki feministički vodič za odgoj sinova i što mislite o tezi da je način na koji se odgajaju dječaci ključ rodne (ne)jednakosti?

Vjerojatno jest. Moji su sinovi vrlo različiti od mene, no obojica žive s feministkinjama i mislim da je to rezultat mog primjera, ne toga što sam im govorila. Kod odgoja je najvažniji primjer. Gledali su me kako radim i putujem, znali su da mi je važno da se profesionalno ostvarim, da nisam tip majke koji triput dnevno zove i pita jesu li jeli, naučili su da imaju odgovornosti i da se ženama ne "pomaže", nego se ravnopravno dijele poslovi. Suprug mi je znao reći da mi je obrisao suđe, a ja bih mu zahvalila i rekla da sad obriše i sebi.

Nedostaje mi razmjena i razgovori s feministkinjama ranijih generacija. Ima li međugeneracijskih poveznica u našim feminističkim krugovima?

Ne postoje ni linearne, unutar iste generacije (smijeh). Nekoć smo se okupljale subotama, čitale literaturu, raspravljale, smišljale akcije. Danas u Solidarnoj odlično surađujem s mlađim ženama, ali to je ograničen krug. Jako mi je drago da su konačno žene u umjetnosti – u filmovima, književnosti – počele govoriti o ženskim pričama. Do sada smo u filmovima žene gledali kroz muške oči pa je u jugoslavenskom filmu, a i hrvatskom, seks izgledao kao nasilje. Žene autorice postupno mogu mijenjati situaciju više nego aktivistkinje koje propovijedaju.

Moji sinovi gledali su kako radim i putujem, znali su da mi je važno da se profesionalno ostvarim. Naučili su da imaju odgovornosti i da se ženama ne "pomaže", nego se ravnopravno dijele poslovi

Prošlo je mjesec i pol dana otkako je u javnost izašlo seksualno zlostavljanje Dalibora Matanića. I vi ste bili u to uključeni jer vam se javila majka žrtve, a Zaklada Solidarna je pozivala žrtve da se jave i nudila besplatnu pravnu pomoć. Policija je pokrenula istragu, znate li dokle se došlo, ima li prijava?

Nema, koliko znam.

Žrtve imaju pravo na šutnju i neprijavljivanje, naravno, no kako objašnjavate da od više desetaka, a govorilo se u medijima i o stotinu žrtava, nema baš ni jedne prijave?

Vjerojatno zato što je to mali profesionalni krug i žene se boje da će biti kažnjene nedobivanjem poslova, ismijavanjem, što je očito realna mogućnost. Usto je imao svesrdnu pomoć nekih ljudi koji su se potrudili reflektor usmjeriti na druge, a njega proglasiti jadnom i uništenom žrtvom koju treba ostaviti na miru. U slučaju bivšeg zamjenika direktora Hrvatske udruge poslodavaca Bernarda Jakelića, kojeg je 16 zaposlenica optužilo za seksualno uznemiravanje, također nije bilo niti jedne prijave policiji niti izlaska u javnost imenom i prezimenom. On je na koncu još dobio veliku otpremninu i ništa mu se nije dogodilo. Samo se u slučajevima seksualnog uznemiravanja ili nasilja više propituje i sumnjiči žrtvu no počinitelja. Dug je put pred nama. Uz novu vlast prepone su podignute još više. Ali, preskočit ćemo ih, ne sumnjam.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.