Više se ne sjećam kada smo se prvi puta susreli. Ne pamtim ni u kojim sam to novinama prvi put pročitao neki njegov tekst, no Teofil kao da je oduvijek bio tu negdje i sad mi se čini da smo se poznavali oduvijek. On je uostalom i ostavljao takav utisak: on je bio čovjek kojeg ste već negdje u životu susreli ili upoznali. Teofil Pančić u životu i svijetu je bio sve drugo i sve prije nego stranac.

Možda smo se prvi put susreli na sajmu knjiga u Novom Sadu ili Beogradu krajem 1990-ih, možda smo jednostavno započeli razgovor o nekoj knjizi. To je uostalom bio jedini način da se upoznate s Teofilom Pančićem. On je i onako čitao sve – čitanje je u njegovom životu bila prva i najvažnija aktivnost. Film, teatar i muzika zapravo su bili djelići tog čitateljskog svijeta. Knjige su naravno bile najvažnije, ali nije on čitao samo knjige – podjednako strastveno čitao je dnevne novine, tjednike, časopise, omladinsku štampu, periodična izdanja, godišnjake, brošure, sveske, publikacije, autobusne vodiče i koješta drugo. Sve to sam uglavnom čitao i ja, ali on kao čitatelj je naprosto dominirao. Bio je najveći čitatelj kojeg sam ikada upoznao: najveći entuzijast, najsposobniji i najstrastveniji lovac na knjige, štampu, tiskovine, tekstove. U Teofilu je živjela neka iskonska, nasušna elementarna ljudska glad za čitanjem i on se i lako i teško nosio sa tom svojom strašću. Teofil je čitao tekstove i knjige koji drugi, pa tako i ja, nisu čitali jer smo ih unaprijed proglasili zamornim, nepotrebnim ili suvišnim. Teofil je pronalazio tekstove vrijedne čitanja, ili koji su važni da bi bili pročitani, tamo gdje ih nitko drugi nije tražio i jedini koji mu je u čitateljskoj disciplini donekle mogao parirati bio je Predrag Lucić. Teofil je čitao baš kao što je živio: ljudski silovito i časno, bez odgode i kompromisa.

Čitav život družim se s ljudima koji čitaju knjige, i moram vam reći svakakvog naroda. Nisu svi čitatelji krasni, ljupki i divni kao što to misle naivci u kratkim pantalonama: više ima čitatelja perfidnih, nastranih i podmuklih nego što ste to zamišljali u školskim klupama, suviše ima čitatelja prevaranata i lažova. Ima ih dosta koji čitaju karijerno ili čitaju da bi nekome nešto podvalili, nekome naškodili, nekoga opljačkali ili da bi se nekome dodvorili. Nevjerojatan je broj čitatelja trolova ili čitatelja koji se samo prave da su čitatelji. Teofil je bio poseban i originalan čitateljski slučaj. On nije poput mnogih koje poznajem čitao s predumišljajem, njegov čitateljski put je bio istraživački i herojski jedinstven. Čitanje za njega je bilo strast, rad, zabava i obaveza. Teofil se grozio nečasnih i nemoralnih čitatelja, ali je bio slab na velike čitatelje, čak i kada su očito bili problematični likovi. Neke od njih, koji su se vremenom baš iskvarili i prozlili, mislim da nikada nije prebolio.

Kao čitatelj i čovjek, Teofil je bio tolerantan, duhovit, šarmantan i širokogrudan. I kad je postao pisac, nije prestao biti čitatelj. Mislim da su knjige njemu bile važnije od života. Postao je pisac, jer je prvo bio čitatelj: sve one silne pročitane knjige izazvale su u njemu tekstualnu erupciju. Jednom kad je počeo pisati – a to se dogodilo relativno kasno – više nije mogao stati. Njegov opus od dvadeset knjiga svjedoči o tome kakav je čitatelj bio i što je sve pročitao: recimo, dvije vrlo lijepe knjige "Na hartijskom zadatku" (2006.) i "Pepeo bez bašte" (2008.), koje je urednica Radmila Gikić Petrović objavila u novosadskom Dnevniku, tipično za Teofila su veliki dnevnici čitanja. Kad ih danas prelistavam, čine mi se kao da su objavljene jučer, a zapravo su izašle u davnom vremenu kad dnevni list Dnevnik kao novina i kao izdavačka kuće nije bio "nacionaliziran", porobljen, odnarođen, a svaki smisao za život i tekst u njemu nije bio ubijen. Davno, a tako blisko vrijeme. Dnevnik je naravno bio samo jedna od bezbrojnih novina, časopisa i publikaciju u kojima je Teofil pisao. Prvo i najvažnije oduvijek je bilo Vreme. Potpuno je neobjašnjivo kada je i kako u svom kratkom životu Teofil stigao sve to pročitati i napisati.

Slijeva nadesno: Teofil Pančić, Olja Petronoć, Ahmed Burić, Nenad Rizvanović (FOTO Privatna arhiva)

Svaki put kad bih smo se susreli – u Novom Sadu, Beogradu, Rijeci, Sarajevu, Podgorici, Lovranu, Osijeku, negdje u Sloveniji ili Srbiji, povodi su bili uvijek čitateljski i književni. Godinama smo si kupovali knjige i novine, a u onom stančiću u Zemunu – koji je danas jedan nevjerojatan muzej čitanja i kao takav bi morao biti sačuvan – još uvijek postoje očiti tragovi tih naših razmjena. Na novosadskom FAK-u 2001. godine već smo drugovali i ja sam ga kao pisca pozvao na drugi osječki FAK na kojem je pročitao svoj tekst u kojem opisuje kako iz bačkog sela Deronje s druge strane Dunava 1991. sluša topove kako bombardiraju Vukovar i Slavoniju. Nisam samo ja zapamtio trenutak kada je osječka publika prvo dramatično zamukla, a zatim ispratila Teofila silnim, veličanstvenim pljeskom.

Na drugom osječkom FAK-u 2001. Teofil je pročitao svoj tekst u kojem opisuje kako iz bačkog sela Deronje s druge strane Dunava 1991. sluša topove kako bombardiraju Vukovar i Slavoniju. Nisam samo ja zapamtio trenutak kada je publika prvo dramatično zamukla, a zatim ga ispratila veličanstvenim pljeskom

Kad je objavio svoju prvu knjigu "Urbani bušmani", pozvao sam ga na tribinu Književni petak, koju sam uređivao od 1998. godine. Tada je još Književni petak imao svoju publiku i neki ugled, sala na prvom katu Gradske knjižnice bila je puna, a Teofilu je taj književni povratak u Zagreb bio važan jer je u Zagrebu odrastao, da bi se vratio kao pisac na tribinu na kojoj su davno nekad govorili Krleža i Sartre. O tom je povratku pisao u više navrata, premda ni izbliza nije prepričao sve što mu se tada sve dogodilo i koga je tada sve susreo. Uostalom, Teofil je bio među zadnjim važnim gostima na Književnom petku, koji se kasnije survao u anonimnost. Zbog njegovog gostovanja meni je uručen otkaz, što sam mu prešutio, ali mu nisam mogao sakriti. Predobro je poznavao ljude, život i vrijeme u kojem živimo. No prije dvadeset i pet godina bili smo još dovoljno mladi da bismo se mogli spotaknuti o jednu starmalu književnu tribinu. Koliko nas je uostalom tek knjiga, čitateljskih i životnih avantura, festivala, tribina i književnih druženja i doživljaja tek čekalo!

U pravu je Nedim Sejdinović kada piše da je Teofil u svojih šezdeset godina odživio nekoliko ljudskih vijekova. Toliko se toga naime zbilo u tom njegovom životu o kojem je zapravo pisao i govorio rijetko i nerado. Kad bi ponekad ispričao ponešto o svom životu što nismo znali, pomislili bismo da možda i ne znamo tko je točno Teofil Pančić. O njemu smo znali točno onoliko koliko nam je dopustio da saznamo, no sigurno je da nije postojao neki drugi, tajni Teofil Pančić. Postojao je samo onaj kojeg je on sam stvorio, Teofil od knjiga, papira, slova i tekstova.

Teofil o svom životu zapravo nije napisao niti jednu knjigu, a i onu jednu jedinu autobiografsku, "Aleja Viktora Bubnja", prije petnaest godina sam sastavio ja od već napisanih tekstova. On nije bježao od života u knjige i književnost – dapače, bio je čovjek kojem su knjige i čitanje bile početak jednog burnog stvaralačkog života. Sretnici koje je zarazio svojom strašću za knjige, čitanje i život sigurno ga neće zaboraviti.