Czeslaw Milosz (1911. – 2004.) živio je dugo i pisao je mnogo, i njegov opus je golem i intrigantan, i Nobelovu nagradu je zaslužio još 1980. Najviše je volio poeziju i esej, puno je čitao i prevodio i čitav život je posvetio samo književnosti i svemu što se književnosti tiče. Najmanje mu je zanimljiv bio roman, premda je napisao tri ‘prava’ romana, od kojih je ‘U dolini rijeke Isse’ evergrin. ‘Abecedar’ – stvarno divno zvuči poljski originalni naslov ‘Abecedalo’ – nastao je godine 2001. iz tog nekog njegovog nećkanja da napiše ‘pravi’ roman – valjda su bile dosadne romaneskne sheme i pravila. Pa ako i nije htio napisati ‘pravi’ roman, ‘Abecedar’ je nehotično ispao opet romanom: ako je Bolañova ‘Nacistička književnost u Americi’ roman, onda je i ‘Abecedar’ roman. Milosz je formalni problem riješio posuđujući enciklopedijsku formu, no ta forma vas ne treba plašiti jer je ‘Abecedar’ pravi antipod enciklopedijskoj suhoparnosti.
Poput svake druge enciklopedije ili leksikona, i ovu knjigu možete čitati kojekako, otpočetka, od kraja ili iz sredine, jer Milosz piše o bitnome i o naizgled nebitnim fenomenima, a opet uvijek važno i zanimljivo. Znači o Sartreu i Camusu, ali i o kalifornijskim čudesima, religijskim sektama (začudni su tekstovi o duhoborcima i adamitima), pa o alkoholu, baroku, alkemiji, hereticima, Edwardu Hopperu, Los Angelesu i Hollywoodu, no ‘Abecedar’ ipak nije svaštara: okvir je autobiografski – Milosz piše o svojim uspomenama – a ima o čemu pisati jer je živio u različitim kulturama i na različitim kontinentima i kao nevjerojatno znatiželjan tip svašta je vidio, zapisao i zapamtio. Posebno je oduvijek bio osjetljiv, kako sam veli, ‘na prolaznost ljudi i stvari’ i zato ova knjiga vrvi biografijama poznatih i manje poznatih pisaca, ljudi, političara i intelektualaca, pa se ‘Abecedarom’ vrzmaju nacionalisti, antisemiti, komunisti i antikomunisti, ali više kao u nekoj alternativnoj povijesti književnosti, koja vas mnogo suvislije od one standardne vodi kroz šumu odnosa među piscima i njihovim poetikama, opsesijama, političkim zabludama, proturječjima, izdajama, propalim i izgubljenim književnim talentima, knjigama koje su mogle biti napisane a nisu. Usput, Milosz pošteno ne preskače ni delikatne momente iz svoje karijere i otvoreno piše o vlastitoj ulozi u Komitetu za slobodu kulture koji je financirala CIA.
Mnoge autobiografske ‘natuknice’ su privatne poruke bivšim prijateljima, ponekad oproštajne, ponekad polemične, ali ipak romaneskno zapletene u mrežu historijskih događaja u kojima zakoprcani ljudski životi začas istrunu u nekom logoru ili naprosto budu dokrajčeni metkom. Neki su povjerovali u komunizam pa su se gorko razočarali i postali gori od komunista, drugi su čitav život posvetili antikomunizmu i lizali oltare ili veličali naciju, ali začas život prođe u ideološkim i religijskim vrludanjima i ludilima, a Milosz misli da je važno sve to evidentirati da se vidi kako je neki život negdje nešto započeo pa odbauljao u nepoznatom pravcu.
Milosz je u ‘Abecedaru’ pronašao slobodnu formu da piše nesputano o čemu god želi i ova knjiga je ponekad tračerska, ponekad i nepristojna: konstatira recimo da je Simone de Beauvoir obična glupača ili da u memoarima spisateljice Lillian Hellman, čuvene supruge Dashiella Hammetta, ‘čak i zarezi lažu’. ‘Abecedar’ je uvijek prijateljski raspoložen prema čitatelju jer je vispren, duhovit i interesantan, čak i kad se bavi nekim specifično polonističkim temama.
Ljekovito je čitati Miloszevu prozu jer lako liječi od ideološkog sljepila i poučava da svaki politički fanatizam neminovno vodi u ludilo, nasilje, totalitarizam ili masovna ubojstva. Knjiga preporučljiva dakle i danas za svakodnevnu upotrebu.
