Knjiga izabranih priča ‘Kod nas u Auschwitzu’ poljskog pisca Tadeusza Borowskog (1922. – 1951.), objavljena u VBZ-ovoj ediciji ‘Europom u 30 knjiga’, svakako nije standardni primjer logoraške literature. Borowski, koji je u Auschwitzu i Dachauu bio između 1943. i 1945. i vidio doslovce milijune ubijenih, želio je točno i iz prve ruke, bez tzv. naknadne pamet, izvijestiti o vlastitim iskustvima: umjesto političkih interpretacija, religijskih metafora ili književnih konstrukcija, Borowski je ponudio naizgled bešćutan i bezdušan, ali tim jezovitiji literarni opis. Vidljive empatije prema žrtvama u njegovim pričama nema, ponekad se čak čini da im se Borowski ruga: poznata je scena u kojoj mama-ljepotica u strahu za goli život ignorira svoje dijete koje trčkara za njom, a onda ih bijesni nacist oboje ubaci u transportni kamion.
Ekstremno nasilne priče Tadeusza Borowskog su na određeni način literarni vodič za preživljavanje u nacističkom logoru. Nije neko iznenađenje da se u logoru preživljava slično kao u životu: želiš li opstati, moraš biti snalažljiv i poduzetan, odan ucjenama, korupciji i nemaru. Slabi crnče za jake, neizdržljivi naprosto umiru. U svojoj glasovitoj knjizi ‘Zarobljeni um’ Czeslaw Milosz veli kako je Borowski zapravo pisao o ‘koncentracijskom društvu’ na zadnjem stupnju nihilizma koji je ipak lišen amoralnosti. Milosz konstatira kako je Borowski došao do zadnje postaje razočaranja i u svojim pričama jednostavno poželio ići do kraja te ‘točno predstaviti svijet u kojem više nema mjesta ni za ljutnju’. U logoru je Borowski shvatio da svijetom doista ne upravljaju ni pravednosti ni moralnosti, da se zločini ne kažnjavaju, da je sila jedina moć, a silu osigurava samo novac.
‘Kod nas u Auschwitzu’ nije samo knjiga koja bi banalno konstatirala kako je čitav svijet koncentracijski logor, nije tu riječ tek o nekom običnom ‘svijetu’ ni u savršenoj metafori. Borowski u svom hladnom bijesu želi poljuljati same temelje ljudske civilizacije. ‘Sjećaš li se’, piše u priči ‘Kod nas u Auschwitzu’, ‘koliko sam volio Platona. Danas znam da je lagao. Jer se u zemaljskim stvarima ne odražava ideal nego leži težak krvav čovjekov rad. Mi smo bili ti koji su gradili piramide, otkidali mramor za hramove i kamenje za carske putove, mi smo bili ti koji su veslali na galijama i vukli plugove, a oni su pisali dijaloge i drame, domovinama opravdavali svoje intrige i borili se za granice i demokraciju. Mi smo bili prljavi i doista umirali. Oni su bili estetični i navodno diskutirali. Nema ljepote ako u njoj leži ljudska nepravda.’
Posebno je jezovito što se u logorima ništa bitno ne mijenja nakon ‘oslobođenja’ – peći su ugašene, logoraške društvene ‘vrijednosti’ opstaju, a averzija koju Borowski gradi prema američkim ‘zdravim lijepim dečkima’ nije bitno drukčija od averzije prema nacistima. S tom gorčinom viđenog i proživljenog Borowski se teško nosio – učlanio se Partiju iako mu je Staljin proganjao roditelje, a na kraju je pisao otrovne članke protiv zapadnih vrijednosti i tjerao mak na konac sve dok u 28. godini u kuhinji nije otvorio plinsku bocu.
Iako njegove priče nisu lišene tamne komike, Tadeusz Borowski ne samo da se nije rugao žrtvama, već je isticao vlastito sudioništvo u ‘koncentracijskom društvu’, dakle vlastitu odgovornost u društvenom mehanizmu u kojem je morao biti kapo da bi uopće preživio. Slično jednom drugom fanatiku istine u literaturi, Danilu Kišu, i Borowski je svoju literaturu uperio u laž i prevaru.
Šezdeset godina nakon premijernog objavljivanja, ‘Kod nas u Auschwitzu’ stiže zapravo literarno neoskvrnut, mladalački izazovan i, nažalost, opet aktualan, ispunjen prkosom, nepočešljanim istinama i tabuiziranim motivima, poput primjerice logoraškog seksa. Još se vidi da je Borowski neobično volio Hemingwaya i da je njegov istančan osjećaj za poetsko –karijeru je započeo kao pjesnik – bio subverzivan. Nesumnjivo, prvi prijevod neke knjige Tadeusza Borowskog nakladnički je poduhvat godine u Hrvatskoj.
