Teror nesnosnog autobiografskog književnog sebeljublja danas je valjda aktualniji nego ikada ranije: pisci se odavno bore u disciplini kako što duže i što opširnije razvezati o životima svojim i porodica svojih, što često završava grotesknim književnim striptizom i neugodnim čitateljskim iskustvima. Piscima koji su ipak neki pisci pridružuju se i pisci klonovi – uglavnom parakulturne spodobe koje na zalasku svojih bijednih karijere pišu plahte narcisoidnih i otrovnih ispovijedi. Zanimljivo je da svi i skupa mjerkaju strano tržište i pomišljaju kako bi ih strani književni agenti davno pretvorili u međunarodne književne zvijezde kad bi na svijetu bilo samo malo više sreće. Veliki je književni promet u regiji i regionu, i rezultati su uglavnom komični, no negdje na marginama ove već potpuno festivalizirane književne scene, protkane kojekakvim spinovima i podmetanjima, ali daleko od ozbiljnih para i sinekura, na zadnjoj crti obrane smisla književnosti žive pisci poput Ognjena Spahića (1977). Utješno je, dakako, da još uvijek ne možete ostati neprimijećeni ako vas, poput Spahića, baš briga za sve književne trice i kučine i ako pišete jako dobro poput njega: još kao mladac on je zasluženo ‘zadužio’ prestižnu nagradu ‘Meša Selimović’ za roman ‘Hansenova djeca’ (2004), kojoj je prošle pridodao Europsku književnu nagradu za knjigu priča ‘Glava puna radosti’.
‘Masalai’, novi Spahićev, uvjetno rečeno, roman, sastavljen od 45 kojekakvih, kraćih i dužih, povremeno isprepletenih, proznih fragmenata, izvanredna je literatura i – književna šala. Simpatično je da nakon duže romaneskne pauze Spahić ne izbacuje odmah romančugu, već rekreativno metatekstualno djelce u kojem si je momak dao oduška pa žonglira, piše o životu sa svojom mamom, ćaska o književnim žanrovima i modama, dosađuje se, prodaje, nogometnim rječnikom, lažnjake, zbija šale s autobiografskim diskursom, čita kojekakve knjige umjesto da ih piše, pa onda piše i ne piše, odustaje od pisanja i tako dalje, a povremeno – kao u fragmentu o Chopinovom srcu – ubaci u petu, tek da vidimo da je potencijal koji bi lako mogao doskočiti u književnu Serie A i zaigrati u društvu Knausgaarda, Junota Diaza, Eugenidesa ili Hemona. U ‘Masalaiju’ Spahić igra na male goliće, ali i to vrijedi pogledati, pardon pročitati, jer o čemu god da piše, pa čak i kad piše ni o čemu, Spahić piše jako dobro – između njegovih rečenica struji neka starinska književnu energija i unutarnji književni smisao, on očito da je odškolovan na starim outlaw klasicima poput Fantea ili Bukowskog, koje na Balkanu, pored mnogobrojnih užasnih imitatora, nikad nije bilo lako voljeti.
Spahićev ‘Masalai’ je kompleksan, duhovit, pomalo drčan i samoironičan romančić – Spahić je strog prema drugima ali i prema sebi – iz kojeg je lako iščitati što misli ‘stvarnosnoj prozi’ i memoarsko-autobiografskim džadama i pretjerivanjima, što ga pomalo muči jer mu je jasno da ni sam ne može umaknuti s tog teritorija. ‘Masalai’ bi se čak mogao iščitati kao vrsta para-mini-manifesta, u kojem Spahić iznosi po čemu je drukčiji i poseban, no sve ako ga i proglasimo šaljivim para-postmodernističkim polumanifestom, ‘Masalai’ je ujedno i prava literatura: mnogo puta nam se u ovoj knjizi čini da smo dolutali u rezervat Gombrowicza, Fantea ili Krleže! Spahić je možda odmetnik, ali ujedno disciplinirani vojnik literature – po vlastitim riječima, bolji je kao čitatelj nego pisac – i više je nego očito da želi čitatelju priuštiti barem djelić nadnaravnog užitka koji je sam iskusio čitajući probranu lektiru.
Izgleda da ludilo književnog, estradno-neoliberalnog slavohleplja i samohvale nije požderalo čitavu književnu scenu sve dok postoje talentirani fanatici koji pišu bez kalkulatora i financijskog predumišljaja. Spahićev ‘Masalai’, ako ništa drugo, rezultat na književnom semaforu čini ponešto podnošljivijim.
