Svjetska popularnost izraelskog pisca Etgara Kereta (1967.) nikoga, zapravo, ne bi trebala previše čuditi: istinski humoristi su rijetke zvjerčice, a humoristi koji nisu mediokriteti (‘šupci’) tek su pravi rariteti, no možemo li se sjetiti nekoga koliko-toliko mlađeg humorista koji nije šupak a piše hrabro i originalno?
Humorist Etgar Keret ne samo da nije ‘šupak ’ već je i popularan u Hrvatskoj, što je shvatljivo: njegove priče općenito nude vrlo jednostavnu točku identifikacije za sve čitatelje koji žive na trusnim područjima poput Balkana ili Bliskog istoka. Kontekst je, nažalost, isti i univerzalan: potaknimo sukob kojem se ne vidi kraja, potpirimo političku paranoju i najstrašniji ekstremizam, a na vrhu istaknimo neizlječive ratne traume iz prošlosti, na primjer holokaust. Trebate biti stvarno pravi humorist da biste u ovim balkanskim i bliskoistočnim temama vidjeli neiscrpni humoristički potencijal. Keret, za početak, nije posebno impresioniran ratnim nasiljem, užasima rasizma i dražima međusobnog mučenja. On je konvencionalan pripovjedač koji barata običnim temama poput odrastanja i porodice, ljubavi i seksa, no ono što ga izdvaja od tolikih drugih pisaca nisu ratni užasi već njegova jedinstvena spisateljska kombinatorika. Kao da je prirodno nadaren da sve poznate sheme isprevrne i okrene naopako, da spoji nespojivo, ujedini obično i neočekivano, uveže svakodnevno i bizarno i da do kraja priče – koje su rijetko duže od tri kartice – opet sve ispreplete u blistavo čitku strukturu. Kako mu to uspijeva? Odgovor potražite u spektakularnim tajnama ljudske maštovitosti.
To što Keret nije mediokritet u njegovom je slučaju gotovo podjednako važna činjenica kao i to što je humorist i neobično talentiran. Keret izbjegava direktan politički angažman i zbog svog je antiratnog stava u Izraelu stalno na meti domoljubnih psihopata. No istina je da Keret gotovo neprestano ‘provocira’ u svojim pričama i da su te ‘provokacije’ drastične i brutalno politički nekorektne – što je neizbježna karakteristika pravog humora. Keret u pričama stvarno ne štedi nikoga, ni Arape ni Židove, ni žrtve holokausta ni ljubavnike, kuhare, vozače autobusa, o religiji da i ne govorimo – posebno se rado sprda sa Starim zavjetom. No ako već nema ‘milosti’ prema izboru tema, on sigurno ima viška empatije za svoje likove, što rezultira čudesnim efektima. Izgleda da Keret ponajprije želi raskrinkati ljudskih mane i zastranjenja toplo vjerujući da ljudi uglavnom ne znaju što čine jedni drugima. Iz svake njegove priče vrišti želja – pomalo infantilna – da ljudi prestanu biti šupci i bijednici.
Keret je dakle profinjeni zabavljač koji piše kratko i efektno i maštovito. Tom Waits nije slučajno pristao glumiti u filmskoj verziji ‘Pizzerije Kamikaze’ koju je prije nekoliko godina snimio Goran Dukić. Usput, hrvatsko je izdanje ‘Pizzerije Kamikaze’ izbor priča, svojevrsni best of pet prethodnih autorovih zbirki: ‘The Bus Driver who Wanted to be God’, ‘Pipelines’, ‘Missing Kissinger’, ‘Kneller’s Happy Campers’ i ‘The Nimrod Flipout’. Kritičari su već isprobavali na Kereta nakačiti kojekakve prigodne sintagme – ‘stand-up Kafka’ je recimo dosta zgodna. Mi ovdje prilažemo ‘napušenog Kishona’ kao moguće rješenje.
