Knjiga "Nikola Mikloš Šugar: Zarazna omaška – Psihoanalitičke studije, članci i kritike 1925-1941." (Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd 2024.), koju su priredili Borislav Mikulić i Srđan Damnjanović, ne može se precijeniti u svojoj važnosti za naše sredine – ne samo onu u Srbiji, već i uopće.
Radi se o studiozno priređenoj zbirci tekstova popraćenoj predgovorom i dodacima iz pera Petra Klajna i Srđana Damnjanovića, iscrpnom bibliografijom i izvorima. Knjiga revalorizira Šugarov opus na način, kako piše Damnjanović, koji nije nikakva rehabilitacija, nego kritički doprinos prisutnosti ovog autora koji je djelovao između dva svjetska rata, ponajviše u Subotici i Beogradu. Članci su poredani problemski, a ne kronološki. Prvi dio obuhvaća one koji se na popularan način bave porijeklom psihoanalize, položajem jedne nauke, osvrtima, prikazima knjiga i izvještajima.
Slijede teorijska pitanja doktrine, ujedno i središnji dio u uže psihoanalitičkom smislu, te psihoanaliza društva i politike. Šugar je najviše pisao na mađarskom i njemačkom jeziku, pa je s mađarskog članke preveo Marko Čudić, dok je one s njemačkog preveo Borislav Mikulić, i to na srpsku varijantu zajedničkog nam jezika, iako je autor prijevoda iz Hrvatske. Budući da ovdje ni u najkraćim crtama ne možemo prenijeti sav sadržaj knjige, odlučili smo izabrati tri primjera članaka, po jedan iz svake skupine, te navesti neke točke iz popratnog priloga Srđana Damnjanovića "'Otac ispovednik': diskurs rehabilitacije i budućnost Edipa. Postuma Mikloša Šugara".
U Šugarovom djelu, a naročito u njegovoj terapijskoj praksi, uistinu vidimo nastojanje da se bude vjeran Freudu, no to ne znači da je on u pogledu budućnosti psihoanalize i svojim socijalnim pogledima bio naivan
U članku "Pogled na budućnost psihoanalize" iz 1940. Šugar navodi kako je zadaća psihoanalize utvrđivanje zakonitosti, veza i pravila duševnog života. Ona svoja saznanja pritom ne koristi samo u liječenju pacijenata, već je unaprijedila i psihologiju i medicinske nauke – i to ne samo psihijatriju – te je zašla i u pitanja prava, pedagogije, etike, teologije i, ništa manje važno, umjetnosti, književnosti i sociologije. Promijenjene okolnosti, uključujući i započeti svjetski rat, pomiču naglaske i u samoj psihoanalizi. Budući da je ona proizvod posljednje decenije 19. vijeka, kao pobuna protiv represivnog i licemjernog građanskog seksualnog morala, koji spolni život podređuje ekonomskim interesima građanskog društva, jedno buduće društvo, koje Šugar karakterizira kao kolektivističku epohu, promijenit će i samu psihoanalizu, otvorivši joj nove puteve i mogućnosti.
Psihoanaliza je za svoj cilj imala izgradnju vlastitog terapijskog pristupa, nedovoljno se baveći svojom društvenom determiniranošću, premda bavljenje psihoanalizom često završava u sociologiji – primjerice, kada se bavi neurotičnim, ali i psihotičnim poremećajima. Prema Šugaru, najvažnija zadaća u budućnosti psihoanalize bit će profilaksa, odnosno predupređivanje neuroza, čija se slika pod pritiskom društvenih događaja mijenja. Primjerice, dio psihoanalitičara danas smatra da tzv. Edipov kompleks nije samo biološka pojava, nego je posljedica patrijarhalnog ustroja porodice. U jednom kolektivističkom društvu, o kakvom spekulira i Šugar, Edipov kompleks razvijao bi se sasvim drugačije; u jednoj izmijenjenoj kulturi, prenebregavanje seksualnosti će nestati.
U članku "O pitanju nesvesnog sporazumevanja i 'zarazne' omaške" iz 1941. Šugar širi pojam nesvjesnog sporazumijevanja, smatrajući da nesvjesno jedne osobe može brzo i neposredno razumjeti nesvjesno druge osobe. I dalje: nesvjesno jednog čovjeka može navesti ono drugog na omaške. Šugar poseže za primjerom liječnika koji je jednu pacijenticu greškom nazvao imenom druge, upravo umrle. Objema je bilo zajedničko što su Židovke, pa se na taj način ispoljio liječnikov antisemitizam, koji on svjesno negira. Međutim, Šugar se jednom prigodom u klinici "slučajno" sudara s njim, tumačeći to kao odgovor svojeg nesvjesnog. Prema Šugaru, takav niz povezanih omaški svjedoči o višestrukoj nesvjesnoj "zarazi".
U članku "Pravo i sila" iz 1938. Šugar konstatira porijeklo prava u sili. Pravo je uspostavljeno onda kada je postalo jasno da protivnika nije nužno ubiti, nego ga se može i "samo" podvrgnuti svojoj moći. No, time se problem samo ublažava, a svaka "vladavina prava" mora računati da su podjarmljeni željni osvete. Civiliziranje pravom događa se prema Šugaru kada se društvo širi s malih grupa na veće zajednice. Pravo označava vlast jedne društvene skupine, ali je ono još uvijek sila, koja je spremna da se okrene protiv onoga tko ju ugrožava. Udruživanje u veću zajednicu mora biti trajno i stalno, stoga ona propisuje zakone i stvara organizacije vlasti koje će čuvati zakonske propise i provoditi legalne akte nasilja prilikom njihovog kršenja.
U našem društvu tome služe sudovi, zatvori, policajci, žandari itd. Trajni mir postoji samo u teoriji, s obzirom na to da je ravnoteža snaga između različitih pojedinaca u društvu neravnomjerno raspoređena. Pravo tako postaje izraz nejednakih odnosa moći, kroji se po mjeri moćnika, a porobljenima se ostavljaju samo minimalna prava. Krhku ravnotežu može poremetiti moćnik koji želi svu vlast za sebe, ali i stalna težnja potlačenih da sebi pribave veću moć i da to legaliziraju promjenom zakona. U slučaju promjena u odnosu moći, preostaje ili da im se pravo prilagodi ili, češće, da vladajuće klike, želeći očuvati svoju poziciju, suspendiraju vladavinu prava i upuste se u nove nasilne okršaje, po čijem svršetku stupa na snagu novi pravni poredak.
Vidimo da se nasilno rješavanje konflikta interesa unutar okvira jedne zajednice nikako ne može izbjeći. No i izvan okvira pojedinih zajednica imamo sukobe među njima – danas ratove država i njihovih saveza. Za naše je vrijeme karakteristično da su manji ratovi zamijenjeni onim većima (kako u osvit Drugog svjetskog rata, koji na umu ima Šugar, tako sve više i danas). Šugar je 1938. smatrao da se rat može izbjeći samo tako da ljudi izaberu jednu centralnu silu i na nju prenesu pravo intervencije. No to se nije dogodilo – primjerice, Liga naroda nije uspjela ispuniti tu funkciju jer nije imala dovoljno moći.
Miroljubive demokratske države, kako ih Šugar još vidi, imaju pravo da se obrane od nasilja drugih da ne bi bile podjarmljene i da ne bismo skliznuli iz vladavine prava u vladavinu sile. Međutim, odnos prava i sile opasno se pomjerio u korist potonje i trijumfa nasilja. Od te se opasnosti valja braniti. O ljudima ovisi kreće li se čovječanstvo prema napretku ili prema kataklizmi. Jedino rješenje je, po Šugaru, da se zajednica obrazuje u demokratskom duhu. Obraćajući se omladini jugoslavenskih Mađara, Šugar u od mađarskog fašizma ugroženu zajednicu projicira nadu da će ostati na strani pravnog poretka, a ne poretka sile.
Svoj pogovor Srđan Damnjanović započinje riječima kako je život Nikole Mikloša Šugara, našeg prvog didaktičkog psihoanalitičara, odredila želja za institucionalnim utemeljenjem psihoanalize u Kraljevini Jugoslaviji 1930-ih godina. Zaboravljenog mislioca ponovo su se sjetili razmatrajući akademski status psihoanalize, počevši s tekstom Petra Klajna "Nikola Šugar – pionir psihoanalize u Jugoslaviji" iz 1982. Ovdje nemamo prostora za konkretnu kritiku nastojanja poput onog filozofa i umjetnika Branimira Stojanovića da se u kontekstu "potisnute" prošlosti u Srbiji 2000-tih lati "rehabilitacije" Šugarovog nasljeđa. Možemo samo konstatirati, zajedno sa Damnjanovićem, da treba osporiti cijeli rehabilitacijski diskurs, a da pritom ne omalovažimo djelovanje onih koji su prenijeli Šugarov plamen do naših dana.
U Šugarovom djelu, a naročito u njegovoj terapijskoj praksi, uistinu vidimo nastojanje da se bude vjeran Freudu, no to ne znači da je on u pogledu budućnosti psihoanalize i svojim socijalnim pogledima bio naivan, kao što navedeno ne znači da njegove poglede ne treba kritizirati. To Damnjanović i čini – primjerice, kada iznosi tezu da možemo govoriti o putu Šugara, ali i psihoanalize, od "oca ispovjednika" do Anti-Edipa. Šugar je npr. ostao između građanske i klasne teorije prava i njegovo ispravno shvaćanje o pravu utemeljenom u sili ne dopire do učenja Jevgenija Pašukanisa, prema kojemu je kategorija subjekta apstrahirana iz tržišne razmjene i pri čemu se marksizam od kritike političke ekonomije širi i na kritiku pravnog fetišizma. Šugar nam se ne javlja, zaključuje Damnjanović, iz potisnute prošlosti, nego iz budućnosti.
