Maja Joščak ove je godine ponovno proglašena najboljom nogometašicom u Hrvatskoj. Nalazi se i na vrhu liste strijelkinja u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije, i šesta je najbolja asistentica u povijesti europske Lige prvakinja. Većinu igračke karijere provela je u ŽNK-u Osijek, najtrofejnijem ženskom nogometnom klubu u Hrvatskoj, s 25 titula prvakinja i 19 osvojenih kupova. Poslije petnaest godina igranja u Osijeku, u kojem je bila i kapetanica, klub je s Joščak i još sedam igračica raskinuo ugovore nakon njihovog štrajka.

Vaš je štrajk počeo u novembru, kad ste odbile otputovati na prvenstvenu utakmicu u Metković. Kao razlog ste istaknule nezadovoljstvo iznosom premija – 200 eura – koje su vam isplaćene za ovosezonski nastup u Ligi prvakinja, gdje ste stigle do play-offa. Nakon tri tjedna štrajka, početkom decembra klub je raskinuo ugovor s vama i još sedam igračica koje su štrajkale?

Da. To su napravili nakon što smo tražile svoje ugovore na uvid, na što imamo pravo kao igračice. Nakon toga su nam raskinuli ugovore. Pretpostavljam da su to napravili da ne kopamo dalje, vjerojatno se boje da sve nepravilnosti poslovanja ne izađu na vidjelo. Mi sve zapravo imamo ugovore koji se mogu potpisivati samo do 24. godine života. Vjerujem da je do raskida ugovora došlo zbog toga, a dijelom se radi i o kažnjavanju zbog štrajka. Izrečeno nam je dosta kontradiktornih stvari, nadale smo se da će uprava biti malo iskrenija, da nas neće smatrati takvim laicima. Suština stvari nikad nije bila u tim premijama, iako jest ponižavajuće da nas se vrednuje s 200 eura. Cijelo prvenstvo bilo nas je 13 u igračkom kadru, iznijele smo sve na svojim leđima. Treneri se stalno mijenjaju, a mi se stalno prilagođavamo, kostur ekipe je zajedno već deset do 15 godina. Nijedna firma ne voli nezadovoljnog radnika, a mi smo takve već godinama. Ne treba nam tapšanje po ramenu, ali hoćemo da se s nama priča s osnovnim poštovanjem.

Spomenuli ste da ste potpisivali ugovore koji se ne bi trebali potpisivati nakon 24. godine života. Možete li pojasniti o kakvom se tipu ugovora radi, što je tu sve sporno?

Radi se o stipendijskim ugovorima koje igračice mogu potpisivati do 24. godine života. Prilikom potpisivanja nismo zaštićene ni u jednom smislu, i taj ugovor u bilo kojem trenutku može biti raskinut. Nemamo ni klauzulu za nagrade, ugovor nije ni ovjeren u HNS-u, a i da jest ovjeren, opet je pravno nevažeći. Zapravo služi za pravdanje internih novčanih transakcija, u biti je pokriće za isplatu plaća. Kad dobijemo plaću, nama u opisu isplate piše stipendijski ugovor ili stipendija. Takvim ugovorom nemamo nikakva radnička prava, ali nas može zakočiti u prijelaznom razdoblju, jer prema njemu možemo prijeći u drugi klub samo uz suglasnost Osijeka.

Ja sam u klubu imala ugovor o radu, ali to je zato što sam uz igranje bila zaposlena i kao pomoćna trenerica. Bila sam na minimalcu od 677 eura, s time da je dio moje plaće pokrivao Grad Osijek. Tristotinjak eura od tog iznosa išlo je iz proračuna kluba, a ostalo od grada. Dodatno, kad je počeo štrajk iz uprave su u priopćenjima navodili da su mi oni financirali trenersku licencu, da su ulagali u mene, ali za te stavke klub prima povratna sredstva od HNS-a i UEFA-e, to se vodi pod stavkom ulaganja u ženski nogomet. Dakle, nisam ja njih "koštala".

 

Oko 465 eura mjesečno

Iako petnaest godina igrate na najvišoj razini ženskog nogometa i nižete uspjehe iz godine u godinu, kad analiziramo stanje na razini plaće i radnih prava zapravo vas se tretira kao amaterku. Koji je uopće bio raspon primanja većine igračica u Osijeku?

Postavljalo se kao normalno da radimo neki posao i uz to treniramo i igramo. Imate Mateju Bulut koja radi do 15 sati i u zimskom periodu je na treningu u 15.30, pa nosi opremu na posao i iz cipela ide u kopačke

Većina plaća nije išla preko 500 eura. Oko 465 eura je prije bilo neoporezivo kao stipendija i klub se time vodio u određivanju naših mjesečnih primanja. Što se tiče profesionalnosti, nema je ni u jednom aspektu, osim što smo imale dobru infrastrukturu. Grad nam je ustupio Gradski vrt, kvalitetne svlačionice, saunu itd. To nam je ustupljeno zbog svih postignuća, i u krajnjoj liniji mi smo to zaslužile. U novije vrijeme smo putovale autobusima i spavale u hostelima, ne znam trebam li to uopće spominjati jer bi to trebalo biti standardno, ali i to nam se sada nabija na nos. Prije se putovalo kombijima, i znalo se desiti da stignemo u drugi grad na gostovanje tek na dan utakmice, što je neljudski.

Igrali ste i na europskoj razini, često gostovali u inozemstvu. Kad uspoređujete domaći kontekst s onim kojem ste svjedočili u drugim europskim zemljama, kako ocjenjujete ovdašnje stanje ženskog nogometa?

Svugdje je bolje nego kod nas. Sve kreće od muškog nogometa, a kod nas ni muški nogomet nije na zavidnoj razini. Ako muškarci nemaju puno, a što onda žene mogu očekivati da im ostane? Drugdje se više ulaže u ženski nogomet, radi se na tome da cure koje se bave nogometom ne preživljavaju iz mjeseca u mjesec, da jednog dana budu situirane, da su zaštićene u pogledu ugovora i drugih prava. Mi nemamo najosnovnije stvari. Kad se ozlijedite, nemate nikakva prava. Klub ako želi, ako može i ako hoće, riješit će vam rehabilitaciju. Ali ne mora. Fizioterapeut je čista dobra volja nekog kluba. Vani ste i na toj razini osigurani, a da ne govorimo o igralištu, stadionima, plaćama, publici. Nedavno smo bile u Nizozemskoj, utakmicu s Twenteom je gledalo pet tisuća ljudi. Zainteresiranost za ženski nogomet je veća, to se sustavno njeguje, te cure su od malih nogu u školi nogometa. Kod nas je sve još na niskim granama.

Zbog mizernih primanja svih ovih godina većina nogometašica Osijeka morala je raditi druge poslove uz igranje nogometa i treniranje. Kakve ste sve poslove morale raditi vi i vaše kolegice, i kako ste uspijevale uskladiti sve te obveze?

To se postavljalo kao normalno, da radimo neki posao i uz to treniramo i igramo. Imate Mateju Bulut koja radi do 15 sati i u zimskom periodu je na treningu u 15.30, pa nosi opremu na posao i iz cipela ide u kopačke. Ja sam radila u MORH-u četiri godine, i radno vrijeme mi je bilo do 16 sati. Radila sam u Đakovu, pa sam jurila na trening, malo i kasnila. Sigurno nije bilo jednostavno uskladiti sve to, imati dan odmora od obveza. Cure koje su radile smjenski uvijek su namještale smjene prema utakmicama i gostovanjima, nekad na put išle iz noćnih smjena itd. Neke su i zdravstvene zahvate i operacije odgađale u periodu prvenstva. To su sve strahovita odricanja. Ali radile smo to sve iz ljubavi, i bez toga rezultata ne bi ni bilo u takvim uvjetima.

U kontaktu ste s Hrvatskom udrugom Nogometni sindikat (HUNS), koja je bila dosta vokalna i podržavajuća oko vašeg štrajka. Koliko u Hrvatskoj uopće postoji adresa na koje se možete javiti kad se kao nogometašica nađete u problemu oko radničkih prava?

Kad smo tek krenule s bojkotom, izabrale smo utakmicu protiv Metkovića zato što smo znale da se Metković može pobijediti bez nas. Ne omalovažavam nikoga, ali da smo odabrale kolo nakon toga i Dinamo, ta bi se utakmica vjerojatno izgubila. Dakle, išle smo na blažu metodu pritiska, i u početku nam je bio plan da sve ostane interno i da se brzo riješi. Nakon naših prvih priopćenja počele su nam se javljati igračice iz drugih klubova, skužile smo da smo ubole gdje najviše boli, da se radi o kroničnom problemu. Javljale su nam se nogometašice iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije. Govorile su da znaju točno što prolazimo, jer svaka se u nekom momentu svoje karijere susrela s nekim aspektom ovoga, od nepoštovanja do loših uvjeta rada i nikakve plaće. HUNS nam se sam javio i na raspolaganju su nam stalno, za sva pitanja koja imamo, za pravne konzultacije. Disciplinski postupak koji je klub pokrenuo protiv nas uz njihovu je pomoć slomljen u tri rečenice. Naravno, postoji granica u tome što oni mogu napraviti i postići. Na Hrvatskom nogometnom savezu je da radi dalje na poboljšanju stanja ženskog nogometa, da se osmisli valjani ugovor za rad u ženskim nogometnim klubovima i slično.

Većina igračica Osijeka igra i u nacionalnoj reprezentaciji. Je li vas vodstvo reprezentacije podržalo tijekom štrajka?

Imale smo baš u periodu štrajka i suspenzije okupljanje reprezentacije. Izbornik Nenad Gračan nas je kontaktirao i mimo toga što smo bile suspendirane pozvao nas je u reprezentaciju. I reprezentaciji je u interesu da treniramo, da budemo što spremnije i igramo što bolje. Da se razumijemo, klub je priopćio da smo suspendirane, ali za to nije bilo osnove – klub nas je kaznio po disciplinskom pravilniku HNS-a, na što nema pravo. Klub mora imati svoj pravilnik, koji nema, a čak i da ga ima, mi smo ga morale dobiti na uvid i potpisati prilikom potpisivanja ugovora, što nijedna od nas nije imala priliku napraviti.

Jesu li vas, bilo javno bilo privatno, tijekom ovog perioda podržali vaši muški kolege iz HNL-a, itko od domaćih prvoligaških nogometaša?

Nije nas podržao nitko od kolega iz HNL-a, osim jednog bivšeg igrača Osijeka. Kohorta je za nas napravila transparent podrške koji su podigli na tribini tijekom prvenstvene utakmice, i mislim da je to to što se tiče podrške iz domaćeg muškog nogometa

Nitko, osim jednog bivšeg igrača Osijeka, koji je imao svojih problema s klubom ranije, pa je s nama podijelio ta iskustva. Kohorta je za nas napravila transparent podrške koji su podigli na tribini tijekom prvenstvene utakmice, i mislim da je to to što se tiče podrške iz domaćeg muškog nogometa.

 

Ponude sa svih strana

Koji vam je sada plan za dalje, u Osijeku očigledno više nemate igračku budućnost?

Na početku smo se nadale da ćemo moći popričati s gradonačelnikom Osijeka Ivanom Radićem, čisto da dobije uvid u situaciju u klubu iz prve ruke, ali izgleda da se ni to neće dogoditi. Pošto sada sve imamo čiste papire, stižu nam ponude sa svih strana, pogotovo iz domaćeg prvenstva. Drugi klubovi žele napokon skinuti Osijek s trona i sad vide priliku da to naprave, pogotovo zato što smo nas četiri-pet standardne prvotimke. Znaju naše kvalitete. Imamo i ponude iz inozemnih klubova, vidjet ćemo što će i kako koja odlučiti, to je na svakoj od nas ponaosob.

U nogometnom ste vrhu jako dugo kao igračica. Kad vrtite priču od igračkih početaka do danas, što se sve mijenjalo u svijetu ženskog nogometa, i što vas i dalje drži u nogometu?

Definitivno se promijenila percepcija ženskog nogometa. Kad sam krenula igrati, bila sam jedina cura u okolici, jedina u dvije županije koja igra nogomet. To je svima bilo upitno, zašto jedna cura ima želju za takvim "muškim stvarima", kako se to konzervativno kaže i misli. Bilo je povika s tribina da se "vratimo u kuhinju" i sl. Ima toga i danas, ali stvarno rijetko. Nogomet više nije samo muški sport. Porasla su ulaganja, a time i kvaliteta i interes za ženskim nogometom. U Osijeku trenutačno oko 150 curica aktivno trenira nogomet, to je lijepa brojka za jedan grad. Prije plaća nogometašica nije bila ni tjedni džeparac, a kamoli mjesečni.

A što me još drži u nogometu? Pa gledajte, obitelj mi je cijela igrala nogomet, to je počelo iz ljubavi, traje iz ljubavi, i vjerojatno će i završiti u ljubavi. Zvuči ofucano i otrcano, ali ja to i dalje radim s guštom. Drži me i zajedništvo, naša klapa kad igramo. Mislim da još mogu dosta dati igrački i dobro se osjećam, a kad završim igračku karijeru htjela bih se usmjeriti ka trenerskim vodama.

Iako je ovo završilo kako je završilo – odlaskom iz kluba u kojem ste stasali i koji ste radom gradili – da možete, biste li sad išta mijenjali ili biste ostali pri odluci o štrajku?

Ne bih ništa mijenjala zato što smo napokon složne i van nogometa, složne kao što smo uvijek bile na terenu. Jedino što se možda ovo trebalo dogoditi puno ranije, a ne da smo to napravile tek u tridesetim godinama života kao igračice. Ne žalim ni za čim, sve što smo radile, radile smo otvorenog srca, za boljitak svih, a ne samo za sebe, za upravljanje klubovima koje vodi dobrobiti nas kao igračica, ali i kvaliteti i razvoju ženskog nogometa općenito, a ne uskom koristoljublju. Otvorile smo puno pitanja koja se tiču svih nogometašica u Hrvatskoj i šire, i nadam se da će ta pitanja ostati otvorena, da će se barem u tom dijelu nešto promijeniti nabolje, ako neće za nas osam osobno. Ova situacija je pokazala i da nas zapravo nije osam, nego cijela generacija igračica koje su sustavno iskorištavane i konstantno nezadovoljne ženskim nogometom.