U biblioteci ‘Rad & misao’ izdavačkih kuća Jesenski & Turk iz Zagreba i Drugo more iz Rijeke izašla je knjiga američkog sociologa Viveka Chibbera ‘Postkolonijalna teorija i sablast kapitala’ (Zagreb-Rijeka 2019.). Originalno objavljena 2013., ovo je za našu scenu još uvijek pravovremena kritika provincijalizacije tranzicijske misli, koja je zajedno s Jugoslavijom odbacila marksizam, e da bi joj se njegove sablasti sada ponovno vraćale. Iako knjiga govori o teorijskoj situaciji potekloj iz Indije, ali svojedobno i toplo primljenoj na Zapadu, ona govori i o zemljama poput naše, koje su se zagubile u bespućima tranzicijske zbiljnosti.
Postkolonijalna teorija i način na koji je primijenjena u subalternim studijima postigli su velik uspjeh u akademskim zajednicama širom svijeta. Ta misao postala je vrlo utjecajnom kao okvir za razumijevanje onoga što smo nekad zvali trećim svijetom, a danas se voli zvati globaliziranim jugom. Ona je prodrla i u ovdašnju akademsku produkciju. Ali na početku ne toliko zaslugom univerziteta, koliko civilnih inicijativa, pa i u teoriji, iz kojih su proizašli npr. ženski studiji. Knjigom Viveka Chibbera dobivamo sistematski zaokruženo djelo kritike postkolonijalne teorije, koje nudi kako znanje o njezinim najvažnijim predstavnicima i njihovim djelima, tako i produbljeno razumijevanje konteksta u kojemu je ona povijesno nastala. Svoju popularnost, prvenstveno na Zapadu, ova misao duguje svom odbacivanju univerzalizirajućih kategorija prosvjetiteljstva i ‘jake misli’, što se dobro uklopilo u postmoderno odbacivanje mnogih tekovina modernosti, a među njima, ne na zadnjem mjestu, i onih marksizma, vezanog uz institucije radničkog pokreta.
Začeti u teoriji književnosti i historiografiji, postkolonijalni studiji brzo su se, nošeni ‘kulturalnim obratom’ u teoriji, proširili i na druga znanstvena polja, poput antropologije, etnologije, ali i filozofije, sociologije i politologije. Oni su se tako pozicionirali ne samo kao pozitivna teorija, već i kao po samorazumijevanju radikalna kritika, pa i kao pokret, koji će nadomjestiti marksizam, čiju neadekvatnost da razumije nove okolnosti potvrđuju i neuspjesi nekada oslobodilačkih pokreta. No sve to dovelo je uglavnom samo do inflacije koncepata, kako činjenice bijega iz jednog hipostaziranog pojma u drugi – u terminima kao što su subalternost, hibridnost, fragmentarnost, dijaspora – naziva Chibber. Pa ipak, postkolonijalni studiji imaju po njemu neku zajedničku političku i teorijsku jezgru, a ona se sastoji prvenstveno u kritici evrocentrizma, forme nacije, kolonijalne ideologije i ekonomskog determinizma. Sužavajući svoj interes na subalterne studije, Chibber pronalazi u njima barem šest teza pomoću kojih oni odgovaraju na izazove konvencionalne pripovijesti. Po toj vladajućoj konvenciji, moderno društvo proizvod je uspona kapitalističkog ekonomskog sistema i njegovog širenja po svijetu. Kapitalizam je porijeklom iz Zapade Evrope, gdje je na život došao političkom borbom između narastajuće buržoazije i starog feudalnog poretka. U toj borbi zapadna je buržoazija uspjela pod svoju zastavu u političku koaliciju okupiti i druge društvene grupe, dočepavši se političke hegemonije u antifeudalnoj koaliciji. Došavši na vlast, ona sada može u bitnome transformirati nacionalnu ekonomiju i političke institucije.
Konvencionalna pripovijest nudi ovu priču o kapitalističkoj modernizaciji kao univerzalni, svugdje važeći, makar u različitim vremenima, globalni fenomen. Subalterni studiji negiraju ovu pripovijest, što po sebi ne bi bilo sporno da to ne čine, tvrdi Chibber, na krivi način. Dvije su teze o drugačijoj prirodi kolonijalnog kapitalizma za njih ključne. Prva je ona o nehegemonoj buržoaziji. Ona govori kako je buržoazija u kolonijalnim zemljama ili bila nesposobna ili naprosto nije htjela da preuzme vodeću ulogu u borbi protiv starog poretka. Tako jedan od autora, Dipesh Chakrabarty, može tvrditi da u jugoistočnoj Aziji ne postoji klasa usporediva s evropskom buržoazijom iz marksističkih metanarativa, ona koja bi željela zbrisati feudalni poredak i zamijeniti ga državnom vlašću koja će revolucionirati političku kulturu. Ukratko, buržoazija i tu može postići svoju dominaciju, ali bez hegemonije. Iz ove proizlazi druga teza, da kapital u svojim kolonijalnim pothvatima napušta ‘misiju univerzaliziranja’. Ukratko, modernizacija u kolonijama nije ona ista kao u Evropi. Pa onda i teorije, uvezene sa Zapada, ne mogu na odgovarajući način izaći na kraj sa sui generis kategorijama, koje treba Istok. U kolonijama se događa, i to je treća teza, pluralizacija moći. A to znači i da moramo na nov način ponovno promisliti odnose moći u globalnoj modernosti, neovisno od neke univerzalne historije kapitala. Zato je moguće, govori četvrta teza, da se dvije kulture, ona elita i ona naroda, razlikuju do te mjere da tvore dvije paralelne društvene formacije. One, naravno, nisu apsolutno odvojene, već lako razlikujemo domenu subalterne politike od one vladajućih klasa. Često je politika u kolonijama i postkolonijalnoj situaciji iskovana u religijskim terminima i oko vjerskih pitanja. A dominantan diskurs je onaj zajednice/etnije, a ne onaj individualnog ili klasnog interesa. Subalterna kritika u svojoj petoj točki odbija kako kolonijalnu tako i ‘antikolonijalnu’, nacionalističku teoretizaciju pokreta za neovisnost i prirode nove države moći, do koje je on doveo. Glavna je teza kako je ovdje posrijedi neuspjeh buržoazije da govori u ime nacije. Ne postoji dakle unitarna nacija koju bi se moglo politički predstavljati, pa preostaje samo pitanje koga stvarno predstavlja nastali službeni nacionalizam, koji za sebe, naravno, tvrdi da predstavlja unitarnu naciju. I tako dolazimo do glavne, šeste teze, one o evrocentrizmu klasične teorije. Taj evrocentrizam onemogućuje pravilno razumijevanje političkih pokreta i njihovih agendi, tvrdi predstavnik subalternih studija Chakrabarty. Tako npr. marksistička analiza ne može shvatiti dinamiku radničkih borbi u kolonijalnoj Indiji jer pretpostavlja da indijski radnici funkcioniraju u liberalnoj, buržoaskoj kulturi. A to bi značilo da su radnici motivirani svojim materijalnim potrebama, što je evrocentrična pretpostavka. Ovaj autor ‘utilitarni calculus’ povezuje s buržoaskom kulturom, dok je radnička svijest u Indiji navodno motivirana potpuno drugačijom psihologijom, onom pretkapitalističkom. Ta se zasniva na religiji, časti i nagradi za zajednicu. Za postkolonijalne autore je cijela marksistička teorija modernizacije upitna jer je zasnovana na ekonomiji i sociologiji te liberalnoj teoriji uopće, što je, blago rečeno, veliko pojednostavljenje.
Subalterni studiji nisu uspjeli kao eksplanatorni okvir, dokazuje Chibber, jer sistematski krivo prikazuju odnos između kapitalizma i modernosti. Razlog tome krije se i u činjenici što oni uzimaju neke od aspekata liberalne kulture zdravo za gotovo, kao realizirane karakteristike kapitalizma samog. A kada se tako postupa, onda malo nedostaje do zaključka da to što mi na Istoku imamo – ubacimo ovdje i tzv. tranzicijske zemlje – nije pravi kapitalizam. Ili je barem bastardizirana verzija istog. Tako se moglo dogoditi da je misao koja je započela sa zahtjevom za radikalnim preispitivanjem naslijeđa kolonijalizma i orijentalizma, a to je bila postkolonijalna teorija, završila u nekoj vrsti posredne apologije i promocije tih istih fenomena, dokazujući izreku kako ponekad isuviše nije dovoljno.
