Novi glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca Damir Zorić privukao nam je pažnju tek kad je krajem prošlog mjeseca u emisiji ‘Otvoreno’ HTV-a očitao negativnu kvalifikaciju Sandri Benčić, saborskoj zastupnici lijevo-zelene koalicije. Ukratko, zaključio je da je ona prešla na plaću iz državnog proračuna jer joj dotad nije dobro išlo ni kao šefici ni kao radnici. Zbilja – upalila se nekima lampica tek u tom času – zar je to onaj Damir Zorić, onaj isti čije se ime godinama svugdje povlačilo i koji, međutim, nije pritom bio ni šef u privatnom sektoru, ni radnik u bilo kakvom?
Jest, to je on, i već se prisutni bolje namještaju u svojim naslonjačima, ne bi li čuli priču o nekoć slavnom, zatim umalo zaboravljenom Zorić Damiru. U ono vrijeme tranzicije, reklo bi se, bez njega nam je svakodnevica bila praktično nezamisliva, a onda je nekako iščeznuo iz vidokruga, pa je red da se ovom prigodom malo prisjetimo kako je dobro njemu išlo, i kako je glatko taj prelazio sve rute.
Najprije ga pamtimo kao probitačan kadar HSLS-a, stranke koja je u osvit hrvatske liberalne demokracije ubirala pozamašne parlamentarne udjele i uvelike sudjelovala u političkom životu zemlje. Sabor je u to doba bio dvodoman, a Zorić se u nekome momentu nametnuo među svojima – uvijek je bio okretan na jeziku i laktu – i zauzeo časnu poziciju predsjednika gornjeg, Županijskog doma. No, avaj, tu su negdje započele i agonijske muke socijal-liberala, partije himeričnog imena koja će se s vremenom pokazati idealnom da joj Franjo Tuđman nalije vodu u pukotine, te iz fragmenata sačini jedan od satelita HDZ-a. Damir je Zorić u tom procesu odigrao ključnu ulogu, a čitav je projekt u povijesnim spisima ostao zabilježen kao afera ‘Lisica’, s tim da prevratnici nisu trijumfirali odmah.
Efekt njihove rabote doći će do izražaja u narednim godinama, i nitko se više ovdje neće raspadati tako spektakularno i temeljito kao HSLS, iako će se raspadati mnogi. Naš junak uto je pak napustio stranku, upisao se u HDZ, i to čim je završio rat, u rujnu 1995. godine, taman uoči izbora, riješen da svoj doprinos ponudi onima koji će znati što dalje s njim. Što se javnosti tiče, za taj se manevar vjerojatno predodredio još godinu dana ranije, medijskom izjavom: ‘Radije bih imao slobodnu, nego demokratsku Hrvatsku!’
Ne znamo je li odnos slobode i demokracije Zorić vagao i kad je potom izjavio da mu je npr. Tomislav Merčep ‘mnogo bliži nego neki članovi’ HSLS-a. U novoj stranci istaknuo se odmah izjavama poput one samokritične da ‘Hrvati izbore priliku da grade svoju državu jednom u tisuću godina’, dok on gleda ‘sa strane’, pa više neće ‘tu priliku propuštati’. Ili onom samopohvalnom o istinskom karakteru svog bijega – čak donekle požrtvovnog – u HDZ: ‘Uvjeren sam da sam napravio dobru stvar oporbi.’ Znalo se cijeniti njegov trud; Zorić biva namješten za predstojnika vladina Ureda za izbjeglice i prognanike kada je od njih valjalo isprazniti hotele.
Tek što se u to upleo i usput pokrenuo par skandala, vlada odlučuje njegove talente usmjeriti prema još unosnijem području. Damir Zorić postaje direktor Republičkog fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje radnika Hrvatske, uskoro HZMO, i ostavlja najdublji trag u prvom velikom zakidanju penzionera, zatim i drugom, dok će i za treće stići udariti temelj. Prvo, naime, umirovljenici su bili oštećeni manjim isplatama već u dvjema godinama od rata, pa je zatim trebalo nekako opravdati tu javnu pljačku, a za koju se misiju bio angažirao i Ustavni sud RH. Sklad institucionalnog nadopunjavanja svakako je porastao sa Zorićevim dolaskom u sektor, pa tako i hrvatska javnost počinje shvaćati da muljanje odozgo nipošto nije bilo rezervirano samo za međunacionalna pitanja. Tad se zahuktava nova faza rasturanja socijalnih i radničkih prava, a igra oko mirovina biva stisnuta u špekulativni prostor između određivanja njihova rasta prema kretanju troškova života ili kretanju plaća. Tuđman nakratko 1997. presijeca tu debatu predizbornim obećanjem da će mirovine porasti za 25 posto, na što Zorić u emisiji Motrišta HTV-a dodaje: ‘Kad on nešto kaže, mi to moramo provesti!’
Naravno, ovo nije ni bilo kazano zato da bi se provelo te penzioneri još jednom bivaju izigrani, dok ih Damir Zorić simultano zastrašuje izjavama kako se ne zna odakle će im uopće biti isplaćena sljedeća mjesečna crkavica. Iz same raskošne imovine fonda očito ne, premda je već bila započela rasprodaja tamo zadržanih poduzeća po atraktivnim cijenama. No što konkretno izdvojiti kao primjer tog stadija karijernog Zorićeva uspona, od tolikih zgoditaka koje ostavlja za sobom?
Valja navesti čuvenu vratolomnu trgovinu dionicama Istarske i Hrvatske poštanske banke, te desetak dubrovačkih hotela, u trokutu sa Suadom Rizvanbegovićem iz Croatia osiguranja i Miroslavom Kutlom koji će obrati skorup s transakcija iz kojih mirovinski fond izlazi vidno oštećen. Drugo, više godina trajala je misterija oko Zorićeve tadašnje prodaje Večernjeg lista po, kako će se naknadno ispostaviti, uputama i željama Tuđmanova savjetnika Ivića Pašalića. Ni veći dio vlade, naime, dugo neće znati tko se krije iza anonimnih kupaca s poslovičnom registracijom na Djevičanskim Otocima.
No činjenica da ni oni nisu to znali, najbolje svjedoči o Zorićevom izuzetnom rejtingu u vrhu tadašnje vlasti, a ovime dolazimo i do pretpostavke da je taj golemi posao bio nešto kao izlazna karta našeg uspješnog funkcionera prema mirnijim poslovnim vodama. Usput će osigurati pretpostavke za iduću preobrazbu mirovinskog sustava, onu koja će ga pogurnuti prema tzv. čileanskome modelu – drugom stupu obaveznog mirovinskog osiguranja. To je onaj mehanizam koji ovdje već godinama nazivamo daleko najvećim pojedinačnim te kontinuiranim oduzimanjem radničkog i javnog novca u Hrvatskoj 21. stoljeća.
To je dakle rečeno treće zakidanje penzionerskog naroda s kojim Zorić ima veze, iako će u trenu aktivacije drugog stupa – koji projektira HDZ, a pokreće SDP – on već biti sigurno zbrinut u diplomaciji. Njegovo blagovremeno povlačenje u takvo zaklonište, dok je HDZ nemušto iščekivao svoj prvi gubitak državne vlasti, otkriva definitivno tankoćutni Zorićev smisao za politikantsku taktiku.
Prije milenijskog obrata, bivši direktor HZMO-a već se skrasio na funkciji hrvatskog ambasadora u Bosni i Hercegovini, odakle ubrzo poduzima još jedan dijaboličan potez prema mirovinskom sustavu. Zorić iz Sarajeva šalje HZMO-u zahtjev da se obustavi daljnja isplata hrvatskih mirovina za oko tisuću korisnika iz BiH, uglavnom Bošnjaka, ali u osjetnoj mjeri i Hrvata iz Bosanske Posavine i srednje Bosne. Još jednom se tako pokazuje kako je skučen prostor etničkog u odnosu na klasno, a Zorić se u međuvremenu seli u privatni sektor, u tad upravo epohalno propulzivnu osiguravateljsku industriju koja će od njega rado preuzeti sve javno-upravno realizirane veze i utjecaje.
Novi šef HUP-a, prema tome, ogledni je primjerak transformacije od uhljebske gusjenice do privatno-poduzetničkog leptira, prvo kao predvodnik najmračnijih državnih ekonomsko-političkih praksi, zatim kao abolirani tržišni pobjednik koji se drčno producira po medijima i patronizira neistomišljenike. No sve to je i odraz prave istine o restauraciji kapitalizma koja je mogla početi samo otimanjem društvenih i državnih vrijednosti te radničkih prava, uz brutalnu političarsku egzekutivu, a koja kapitalu ostaje pri ruci i ubuduće.
Privedimo stoga ovu poučnu storiju kraju: kad vam idući put netko od poslodavačkih ideologa započne soliti pamet o prednostima slobodnog tržišta ili – s druge strane istog pronevjerenog novčića – nacionalnog ekskluziviteta, gurnite mu laka srca sliku i nepriliku Damira Zorića pod nos. Kojeg je HUP inače doveo, da bi sve bilo malo zabavnije, kao davno isluženog asistenta na kapitalistima dosta omraženom Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s etnologije i stranputice.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
