Izdavačka kuća Durieux upustila se u ambiciozan projekt i izdala monografski zbornik posvećen Friedrichu Engelsu, a povodom 200 godina od njegova rođenja (rođen je 28. studenoga 1820.). Najprije da kažemo u kakvom kontekstu je objavljena ova knjiga naslovljena "200 godina Friedricha Engelsa" (uredili Maroje Višić i Miroslav Artić, Durieux, Zagreb 2020.). To je situacija u kojoj u Hrvatskoj otkako je "samostalna država" riječima i brojkom nije izdano niti jedno izdanje nekog djela Marxa ili Engelsa. Doslovno. Osim "Komunističkog manifesta" u izdanju Arkzina povodom njegove 150. godišnjice. Sada imamo monografiju posvećenu Engelsu, a za razliku od onih objavljivanih u Jugoslaviji (npr. Predrag Vranicki: "Friedrich Engels: čovjek i djelo", Marksistički centar, Split 1975.), ona je plod napora čak sedamnaest autora. Ta brojnost nužno rezultira heterogenošću zbirke, njezinom osciliranju na podosta različitim teorijskim i ideološkim nivoima, što za jedan zbornik nije čudno. Ono što je "čudno" jest da takva knjiga neće izazvati širu recepciju u našem društvu, u kojemu je ne samo marksizam nego i cijela intelektualna nadgradnja gurnuta na margine. U nekoj zamislivoj boljoj situaciji ovakav bi zbornik izazvao ne samo brojne reakcije već i plodonosan sukob mišljenja, s obzirom na različite polazne pozicije autora, koje idu do međusobne teorijske i praktične isključivosti. Ali mi nismo u toj situaciji. Zato u vremenu sniženih kriterija ovo nije knjiga među knjigama, koja bi s razlogom doživjela i kritike raznih struja mišljenja na ljevici, koje ipak i danas, makar i marginalno, još uvijek postoje, već usamljeni dragulj, koji se nema u vremenu bez nadmetanja, a prepunom "konkurencije", s kime ogledati.
Da nabrajamo samo naslove sedamnaest priloga i imena njihovih autora, odnijelo bi nam suviše prostora u formatu jednog novinskog prikaza. Zato ćemo kratko reći da je zbornik, koji su uredili Maroje Višić i Miroslav Artić (jedan od njih suautor je i prije dvije godine izdanog zbornika povodom dvjestote godišnjice Marxova rođenja), podijeljen u tri dijela: "Recepcija Engelsove filozofije", "Aktualnost Engelsa danas" i "Revalorizacija porodice i države".
Kao mladić, Engels ispisuje prvi "Nacrt kritike političke ekonomije", koji razmatra interakciju politike i ekonomije, a to uvijek u kritičkoj perspektivi
Povod je dakle obljetnica rođenja. No monografski zbornik nije koncipiran puko prigodničarski ili, kako kaže jedan od recenzenata, slovenski teoretičar Lev Kreft, nakon što je opisao sadržaj knjige: "Engels knjigom nije rehabilitiran jer se to i ne smatra potrebnim, nego postaje suradnik u radoznalosti kojom se poslije 'kraja marksizma' može prići opusu koji je u dijamatu bio reduciran na poštapalice. Knjigu mogu preporučiti svima kojima je blisko promišljanje kritičkih teorija (zašto ne marksizma? op. S. P.), a posebno onima koji u sadašnjici istražuju moguće posljedice otpora (zašto ne i revolucije? op. S. P.)." Zatim Kreft govori o nedisciplinarnom i nediscipliniranom teorijskom i životnom stavu Friedricha Engelsa. On se prvi prema Marxu nije odnosio kao prema proroku, već suveren u vlastitoj teorijskoj produkciji nije ni težio nekoj ortodoksiji koja bi odvajala prave od krivih shvaćanja. Pa ipak je dugo Engels smatran "izumiteljem" marksizma, a pitanje njegove ortodoksnosti, odnosno revizionizma pratilo je taj pothvat na cijelom njegovom putu do danas. Danas možemo reći kako imamo pluralizam marksizama, no oslobađa li nas to obaveze da ipak ne tražimo neki minimalni zajednički nazivnik koji bi nekog autora ili pokret uvrstio u marksističku struju mišljenja i djelovanja?
Zato za autore ovog zbornika, koji se za razliku od predmeta svoga bavljenja, a uzmimo da je to lik i djelo Engelsa samog, možemo reći da su puno discipliniraniji od potonjeg, "samoukog" mislioca, koji je studirao toliko filozofskih pravaca, ekonomskih nauka i političkih pokreta a da nije vidio univerziteta. Ovo je više, uz prisutne iznimke, knjiga o marksizmu negoli jedna marksistička knjiga. Autori su beziznimno univerzitetski radnici, iz Zagreba, Beograda i Novog Sada, te dvoje Nijemaca koji su pridodati valjda da bi se pojačao međunarodni kontekst projekta. Primjećujete da mi i ovdje stalno govorimo o marksizmu, jer jednog "engelsizma" nikada nije ni bilo, niti ga je sam autor, koji se u svojim pismima skromno predstavljao "drugom violinom", htio. Nije puko poigravanje pojmovima ako podsjetimo da je Marx izjavio da nije marksist, a da se Engels smatra i osnivačem marksizma, te da je tek u marksizmu-lenjinizmu ovom pokretu pokušano pridodati i drugi lik.
Uvijek je važno znati kome se u svojem pisanju obraćamo, a to ponekad i nije tako jednostavno. Zato ovaj autor zastaje pred pitanjem je li njegov zadatak da raznim generacijama ukratko predstavi lik i djelo Friedricha Engelsa, kao da se radi o nekom autoru kojega danas više i nije nužno poznavati. Ili, točnije, za čije ime su svi čuli, ali ga rijetko tko još uzima u ruke da bi ga čitao. Pokušaj da se njegov književni opus i misao prikažu "onkraj društvenih uređenja i usprkos njima", cilj "ukazivanja na trajnu i opću vrijednost autora", kako u uvodnoj riječi pišu urednici, smatramo promašenim. To je baš pokušaj da se marksizam, a s njime i Engels, proglasi nevinim za sve povijesne primjene i poretke koje je to djelo inspiriralo. A mi ćemo istaknuti nešto upravo obrnuto i mislimo bliže duhu samih ovih mislilaca: najveći uspjeh marksizma je baš u tome što je postao društveno i politički djelatan! Što nije ostao teorijom među teorijama, kojom se bave samo znanstveni radnici. Uostalom, tome ipak, usprkos izvjesnom nastojanju da se povuče u akademizam, svjedoči i ova knjiga. Drugo je pitanje jesu li svi oni koji su se pozivali ne samo na Marxa već i na Engelsa dobro razumjeli njegove intencije, uvijek ispravno tumačili njegov nauk ili barem bili dobronamjernim, ma kako oštrim, kritičarima pojedinih momenata u njemu? Odgovor na ovo pitanje je, naravno, negativan i dovoljno je samo prelistati npr. stare udžbenike tzv. političke ekonomije socijalizma ili teorije države i prava pa da se vidi kako su njihovi autori bili uglavnom deklarirani marksisti, ali su tu svoju deklaraciju "zaboravili" već nakon štreberskog uvoda u svoju nauku, da bi je dalje razvijali posvema građanski. S filozofijom stvari stoje još kompliciranije, iako u njezinu obranu možemo reći kako se ona već u socijalizmu nije smatrala u svim svojim pravcima dužnom deklarirati kao marksistička. Ili barem puno manje od pojedinačnih društvenih nauka. Druga strana istog medaljona je da su baš u domeni filozofije u nas nastale marksističke škole, podsjetimo na praksisovu, lakanizam i altiserijanizam, dakle poststrukturalizam, ali i druge, a neke i bliže vlastima, što s današnje distance ne mora uvijek biti vrijednosno negativan sud.
Tko je dakle bio Friedrich Engels? Najbolji Marxov prijatelj, a često i financijer, ali i samostalan mislilac, koji je u velikoj etapi svoga života sam sebe ograničio da bude pomagačem i popularizatorom Marxova djela. Je li ta činjenica za nas barem ambivalentna? Tko je "kriv" da je Engels ostao u Marxovoj sjeni, ako je to na neki način i on sam htio? Bi li njegova samostalna djela, mladalačka i u zreloj dobi, naišla na bolju i veću recepciju da ga se promatralo odjelito i samostalno? Bilo kako bilo, spram Engelsa jest učinjena izvjesna nepravda time što je ostao u sjeni Marxa, a toliki su propustili vidjeti kako je bio i izvornim misliocem ili suputnikom, koji u toj fatalnoj vezi s Marxom često nije bio inferioran, a ponekad je i prvi otvarao teme, koje bi Marx kasnije metodičnije ili barem drugačije razradio. Isto tako, dok su Engelsova djela nemilosrdno secirana, Marxove nekonzistentnosti ostale su većim dijelom pošteđene kritike. Naravno, osim u onih koji ga u cjelini odbacuju.
Uzmimo za primjer kritiku klasične, tj. britanske političke ekonomije. O tome u ovom zborniku dobro piše Alpar Lošonc. Engels istražuje engleske prilike da bi adresirao njemačku publiku. On, kao mladić, ispisuje prvi "Nacrt kritike političke ekonomije" (objavljen u "Njemačko-francuskim godišnjacima"), koji razmatra interakciju politike i ekonomije, a to uvijek u kritičkoj perspektivi. To više nije samolegitimacija kapitalizma preko ekonomske refleksije kao kod klasičara, već razrađivanje njegovih najdubljih proturječnosti. Obraćajući se internacionalnoj publici, Engels jasno ističe, kaže Lošonc, "filozofsku određenost prospektivnog ideala, to jest, komunizma". Na djelu je savez između kritike političke ekonomije i filozofije, koja jedino može da prodre u bit komunizma. Artikulacija komunizma jedini je horizont koji odgovara "apstraktnim načelima čovječanstva". Ili, riječima jednog drugog autora, Gaje Petrovića o Marxu, ali tu se može i treba odnositi i na Engelsa, slobodno prepričano: oni nisu pisali samo kritiku političke ekonomije, već kao revolucionari kritiku svijeta kojega je politička ekonomija izraz. Lošonc piše: "Tek u susretu sa filozofijom kritika političke ekonomije postaje dovoljno refleksivna, tek u suradnji sa kritikom političke ekonomije filozofija postaje svesna svojih mogućnosti na tlu kapitalizma. No na kraju tek jedino istinska revolucija, naime 'društvena revolucija' će prikupiti i diseminirati rezultate i političke i filozofske revolucije... Tek društveno izvedena revolucija koja cilja na celinu društvenih odnosa okončava rad i filozofske refleksije i napore kritike političke ekonomije." Puno je u ovom Engelsovom djelu kritike političke ekonomije koja anticipira Marxov "Kapital", ali ide i vlastitim tragovima. Uostalom, deplasirano je u cijelom ovom marksističkom pothvatu tražiti tko je bio prvi, tko je na koga utjecao, tko je i u kojemu razdoblju, ukratko, bio "vođa", a tko "sljedbenik". Uzmimo samo ovu kritiku liberalne ideologije: ona gromoglasno kritizira monopole i zalaže se za slobodno tržište, ali de facto mnogo više producira monopole od predmeta svoje kritike, merkantilizma. Kako? Argumentacija se odvija oko odnosa između konkurencije i privatnog vlasništva. No liberalna misao upetljana je u intenzivnu ideologizaciju, ideološko pretvaranje, jer prešućuje da je monopol samo druga strana konkurencije. Tu ima i ovakvih zaoštrenih iskaza: "Liberalna trgovina je legalizirana prevara." Ekonomske sile u buržoaskom društvu uvijek su posredovane kao legitimni pravni motivi...
Odlučili smo se namjerno za barem jedan teorijski iskaz, umjesto da ovdje prepričavamo Engelsovu biografiju i bibliografiju. Do tih podataka danas je, onome tko je zainteresiran, uistinu lako stići. A tko ima stara jugoslavenska izdanja, može ga i čitati. Ili se prebaciti na sada sveprisutne engleske prijevode (što dovodi do izvjesnih nesporazuma, ali to ovdje nije tema). O pogubnim posljedicama industrijalizacije i s njom povezane podjele rada možemo čitati u Engelsovoj mladalačkoj knjizi "Položaj radničke klase u Engleskoj". O genezi države, kao svojevrsnoj nadopuni "Kapitala", u zreloj knjizi "Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države". Koga zanima čitat će kako originalne tekstove Engelsa tako i kasnije, pa sve do današnjih dana, valove recepcije i vrednovanja. Za kraj ostavimo konstataciju, kao zadnju, ali ne i najmanje bitnu. Engels je gotovo cijelog života, a naročito nakon Marxove smrti, osnivanjem II. Internacionale, bio i neumorni politički agitator i organizator. On se nikada, pa ni u raspravama oko reforme ili revolucije, nije odrekao revolucionarnog impetusa marksizma. A to je nadilaženje društva proizvodnje viška vrijednosti, nadilaženje "pretpovijesti", ulaskom u pravu povijest čovječanstva. To može biti samo jedno društvo komunističke solidarnosti. Zato je i kada je bilo zastupao bilo dovodio u pitanje, kao buržoasku ideologiju, koncept ljudskih prava, na jednom uvijek inzistirao. Ljudi imaju pravo na revoluciju. Dvjesto godina nakon njegova rođenja, to je poruka iz pisma u boci koje nam stiže iz budućnosti.
