Ljevica u cijelom svijetu slavi 150 godina od izlaska prvog toma ‘Kapitala’, životnog djela Karla Marxa. A to je jedini tom ove trotomne knjige koji je izašao za njegova života, najprije na njemačkom (a onda na ruskom 1872., a i mi smo vidjeti ćemo bili ekspeditivni) 14. septembra 1867.g. Druga dva toma, iz hrpe rukopisnih varijanti, za štampu je priredio, nakon njegove smrti, Marxov suborac Friedrich Engels, ostavivši svo autorstvo u izdanjima djela Marxu. Drugi tom izašao je 1885., a treći 1894. g. Zadnjom krizom kapitalizma, koja je započela kao financijska 2008-2009. o knjizi se ponovo progovorilo u svjetskim i našim medijima, pod egidom ‘Marx se vraća‘. Knjiga se u nekim zemljama počela i ponovo više prodavati (u stvari, jedino ozbiljno u Njemačkoj, gdje je u toku i izdavanje novog kritičkog izdanja cjelokupnih djela Maxa i Engelsa). No, sve je to, barem što se tiče glavnog javnog mnijenja, ostalo kampanjskim i prigodničarskim. Poput ove obljetnice, uostalom. S druge strane u gotovo svim zemljama postoji marksistička intelektualna manjina, koja se Marxa nikada nije ni odricala, pa ga ne treba i vraćati. Treba li reći da mi, od kada imamo ‘svoje‘ države, kapitalna djela klasika marksizma ne preštampavamo, a kamo li da iznova prevodimo. Iznimka je prije nekoliko godina objavljen Prvi tom ‘Kapitala‘ u novom prijevodu u Ljubljani.
‘Kapital’ nije knjiga koja je mogla puno toga reći socijalističkim ekonomistima, jednostavno zato što je to prije svega kritika kapitalističkog načina proizvodnje. Zbog toga je on nama, danas i ovdje, važniji nego što je bio socijalističkim samoupravljačima – kaže Katarina Peović Vuković
U nas dakle ljevice više ili još gotovo da i nema, pa se događaj ne slavi. Ali to ne znači da se on ne obilježava. Izašlo je nekoliko eseja i brdo novinskih članaka, koji nas informiraju po čemu je septembar 1867. bio značajno vrijeme za našu povijest i suvremenost. Tako u članku objavljenom časopisu ‘Lider’ (autor je Vanja Figenwald), za koji se nikako ne bi moglo reći da je posebno lijevi, glavna teza autora je ona spontane ideologije naše okoline, po kojoj je Marx rekao mnogo točnih stvari o tome kako funkcionira kapitalizam. Ali da su mu rješenja koja predlaže (kao da se u dijalektici te knjige mogu mehanički odvojiti njen ‘negativan’ i ‘pozitivan’ sadržaj) u najmanju ruku puno manje uspjela. Podnaslovivši taj dio članka ‘Maglovitost komunizma’, Figenwald poentira kako je Marxovo ‘rješenje u obliku komunizma, mnogo (…) sporniji element o kojem prepiranje vjerojatno nikada neće prestati, jednako kao i različite interpretacije’. Spram vladajućeg antikomunizma u Hrvatskom saboru ovo je skoro pa zazivanje kulture dijaloga, utoliko više što članak završava ispravnom tezom da je posrijedi nezaobilazno djelo, ‘čija je izdržljivost usporediva s onom kapitalizma’, kada ne bismo znali gdje granice ‘dijaloga’ takve štampe sa svojim oponentima prestaju.
A te ‘granice’, kao i svih ovih 150 godina, jednako uvjerljivom tezom poentira zato jedan drugi članak. Onaj koji je za britanski časopis ‘Socijalistički radnik’ (Socialist Worker) prije nekoliko tjedana istim povodom napisao Joseph Choonara: ‘’Kapital’ ostaje najboljom polaznom točkom u našim pokušajima da analiziramo kapitalizam. I još bolje: da ga zbacimo.’
U ovome feljtonu pokušat ćemo kroz tri nastavka, u razgovoru s puno sugovornika, dati najprije jedan opći uvod o značaju Marxova ‘Kapitala’, od njegove pojave do danas. Zatim ćemo, u sljedećem broju, pažnju posvetiti historizaciji, povijesti prevođenja, recepcije i utjecaja knjige u nas, kroz sve društveno-političke sisteme koje je preživjela. Na kraju ćemo se posvetiti obnovi interesa baš za tu Marxovu knjigu u zadnjoj ekonomskoj, ali i političkoj krizi, koja traje od 2008. U svijetu je puno novih monografija napisano (a i one stare su sada dostupnije u angloameričkim prijevodima no u ‘zaboravljenim’ našima), a mi živimo u nadi da obnova interesa, unatoč nesklonim joj prilikama, i u nas ima šansu.
* * *
Danas kada obilježavamo 150 godina od objavljivanja prvog sveska Marxova ‘Kapitala’ valja se zapitati što nama ta knjiga znači, no i obrnuto – postoji li nešto u našoj socioekonomskoj stvarnosti što bi demantiralo osnovna polazišta ove knjige? O tome Katarina Peović Vuković, docentica Filozofskog fakulteta u Rijeci, kaže: ‘Za drugu polovicu 20. stoljeća može se reći da predstavlja Marxovo doba, jer je tada svaki četvrti od deset stanovnika na Zemlji živio pod vladom koja se smatrala marksističkom, uključujući i našu. Jugoslavenski socijalizam, uza sve specifičnosti i faze kroz koje je prolazio, u svojem temelju imao je marksističku misao i ovu temeljnu Knjigu. No ‘Kapital’ nije knjiga koja je mogla puno toga reći socijalističkim ekonomistima, jednostavno zato što je to prije svega kritika kapitalističkog načina proizvodnje. Marx je uopće malo konkretnih savjeta dao o socijalističkoj ekonomiji i privredi, jer i nije imao na umu analizu alternativne političke ekonomije. Zbog toga je ‘Kapital’ nama, danas i ovdje, kada restauriramo kapitalizam, važniji nego što je to bio socijalističkim samoupravljačima.’
Teoretičar i član Centra za radničke studije Stipe Ćurković podsjeća nas da je ‘sto pedeset godina (prvog toma) ‘Kapitala’ u velikoj mjeri povijest pseudorecepcije. To je jedan od upadljivih paradoksa karijere ključne knjige Marxova opusa. Uspjeh ‘marksizma’ u njegovim različitim historijski relevantnim političkim inkarnacijama – od socijaldemokracije II. Internacionale do marksizma-lenjinizma – išao je ruku pod ruku s operacijom zamjene ‘Kapitala’ popularnije pisanim knjigama njegovih povlaštenih tumača: od Engelsa preko Kautskog do službenih partijskih teoretičara realsocijalističkih država koje su se Marxovim imenom legitimirale.’ Marxova deklarirana ambicija bila je da u ‘Kapitalu’ pruži znanstveno rigoroznu analizu i kritiku kapitalističkog načina proizvodnje, koja će ujedno imati nedvosmislene političke učinke, i to ne samo kao, kako kaže, ‘najstrašniji projektil koji je ikad bačen na glavu buržoazije’ (MED 38, str. 498).
U svojoj političkoj upotrebi ‘Kapital’ je primarno fungirao kao kanonski tekst, a to znači i kao teorijski izvor legitimacije, a ne kao predmet otvorene teorijske ili znanstvene rasprave – govori Stipe Ćurković
‘U pogovoru drugom izdanju prvog toma ‘Kapitala’, pisanom početkom 1873.’, kaže Ćurković, ‘ustvrdio je da je ‘najbolja nagrada’ za njegov rad ‘razumevanje na koje je Kapital brzo naišao u širokim krugovima nemačke radničke klase’ (MED 21, str. 19). Isticanje tog ranog recepcijskog uspjeha može se čitati i kao nastavak polemike s mogućim prigovorima o zahtjevnom, a mjestimice i vrlo teško prohodnom karakteru prvog toma. Još u predgovoru prvog izdanja Marx tu kritiku pokušava otkloniti, tvrdeći da se njegovoj ‘knjizi neće moći predbaciti da je teško razumljiva’, ali taj sud odmah revidira ustupkom – ‘izuzev odeljka o obliku vrednosti’ (MED 21, str. 14).’ A Marx kritizira temelje političke ekonomije počevši baš od njene najapstraktnije kategorije – vrijednosti. ‘U prvom svesku ‘Kapitala’ se daje, a u trećem uokviruje, Marxova radna teorija vrijednosti, a kroz analizu robne forme’, kaže Peović Vuković. ‘Ono što je buržoaskim ekonomistima (Ricardu i Smithu) bilo samorazumljivo, da roba poprima oblik (razmjenske) vrijednosti, Marx postavlja u središte istraživanja. Vrijednost robi nije inherentna, ona je stvar društvenih odnosa. Značenje roba stječe najmanje putem njezine uporabne vrijednosti, a najviše putem mreže društvenih odnosa.’
Ipak, već 1878. godine Engels osjeća potrebu za pisanjem polemičkog spisa koji za cilj ima suzbiti širenje utjecaja teorija berlinskog filozofa i ekonomista Eugena Dühringa među njemačkim radništvom, nauštrb Marxova rada. ‘Ironija je’, kaže Stipe Ćurković, ‘da će upravo ‘Anti-Dühring’ (pisan uz Marxov blagoslov i djelomičnu suradnju) u širokoj recepciji zamijeniti ‘Kapital’ kao centralna lektira u političkoj i teorijskoj edukaciji radničkog pokreta i tada još mlade socijaldemokratske partije. Mnogi komentatori stoga ‘Anti-Dühring’ smatraju rodonačelnim mjestom ‘marksizma’ kao svjetonazora. Riječima jednoga od njih, mladog njemačkog teoretičara Jana Hoffa, Engelsova ‘kritika Dühringova sistema položila je historijski kamen temeljac za svjetonazor koji je i sam poprimio oblik sistema.’’ I što se onda dogodilo? ‘Prednosti te zamjene su evidentne: nasuprot Marxova kompleksnog i nedovršenog teorijskog projekta, takav ‘marksizam’ je pružao svjetonazorsku koherentnost i jasnu orijentaciju u teorijskim i političkim pitanjima, što je samo pojačano enciklopedijskim ambicijama kasnijeg Engelsovog rada i širenjem eksplanatornih ambicija ‘marksizma’ na sve moguće oblasti, uključujući primjerice biologiju u spisu ‘Dijalektika prirode’. Kasniji shematizam ‘historijskog i dijalektičkog materijalizma’ u marksizmu-lenjinizmu te je tendencije doveo do rigidnosti. Ključni nedostatak takve teorije – njen simplistički shematizam, ujedno je bila njena najveća recepcijska vrlina, u mjeri u kojoj je gubitak kompleksnosti kompenzirala epistemičkom utješnošću uvjerenja da se s ‘marksizmom’ raspolaže ključem za odgonetanje i smjera historijskog razvoja i svih fenomena unutar njega. Uvjerljivost i privlačnost takvog ‘marksizma’ nikad međutim nije bila isključivo ili primarno teorijska, nego je proizlazila iz njegove veze s političkim pokretima koji su ga, u historijski različitim varijantama, promicali.’
Recepcija ‘Kapitala’ u toj je povijesti od bitno manjeg značaja nego što bi se moglo pomisliti. Na ‘Kapital’ se, doduše, pozivalo i ‘Kapital’ se citiralo gdje je bilo prikladno, u svojoj kućnoj biblioteci od nekoliko knjiga često su ga posjedovali državni službenici i oficiri JNA, ali ga se vrlo malo doista čitalo. ‘U svojoj političkoj upotrebi, ‘Kapital’ je primarno fungirao kao kanonski tekst, a to znači i kao teorijski izvor legitimacije, a ne kao predmet otvorene teorijske ili znanstvene rasprave. Staljinovo obustavljanje izdavanja kritičkog izdanja djela Marxa i Engelsa – MEGA, kao i sudbina njihova glavnog urednika, utemeljitelja Instituta Marxa i Engelsa, Davida Rjazanova, ‘vrhunac’ je tog procesa: točka represivnog suzbijanja ozbiljne teorijsko-znanstvene recepcije ‘Kapitala’ i drugih Marxovih spisa, s ciljem očuvanja njihove političke instrumentalnosti kao izvora legitimacije. Time je jasno dano do znanja da se odgovor na pitanje o tome što to točno piše u ‘Kapitalu’ nema tražiti u samome spisu, nego kod nadležnih interpretacijskih instanci’, kaže Ćurković. Na ovu temu kanonskog vratit će se kasnije u našem feljtonu Rastko Močnik. Za Ćurkovića se paralelno s ‘poviješću pseudorecepcije ‘Kapitala’ odvijala povijest njegove kritičke recepcije, u pravilu vrlo daleko od politički djelatnih ortodoksija’. Mnogi heterodoksni marksizmi u ‘Kapitalu’ su tražili teorijske resurse za legitimaciju vlastitih pozicija, nasuprot ortodoksiji. ‘U nedostatku realnog političkog utjecaja, uspjeti u tome da se teorijski mobilizira Marxa protiv režima ili partija koji su se na njega pozivali često je postalo zamjenskom mjerom političkog uspjeha, pogotovo u periodima kada su heterodoksni marksizmi svedeni na dominantno akademski fenomen. Polazište su u različitim periodima i na različitim prostorima igrali vrlo različiti Marxovi spisi: ne samo ‘Kapital’ nego, prije svega, i tzv. rani radovi i ‘Grundrisse’.’
‘Danas je osobito važno obraniti Marxovu radnu teoriju vrijednosti od raširenih argumenata kako je ona zastarjela, ili zbog dominacije usluga nad materijalnim proizvodima, ili zbog prijelaza s materijalne na nematerijalnu proizvodnju’, kaže Peović Vuković. ‘Razlika između materijalnih objekata i usluga samo je razlika materijalnog sadržaja. No pitanje radi li se pritom o robi ili ne isključivo je pitanje njihovog društvenog oblika: razmjenjuju li se te stvari i usluge ili se ne razmjenjuju? Drugim riječima, to je pitanje robne forme.’ Dalje podsjeća: ‘Društveni oblik određuje danas gotovo sve sfere života kao robe i iako se čini da u svojoj nematerijalnosti usluge mijenjaju svoj pojavni oblik, tomu nije tako. I start up projekt je roba jer se njegova uspješnost mjeri njegovom razmjenskom vrijednošću.’
Marx je odnose u kojima smo prinuđeni živjeti nazvao ‘ludošću’ dok je težio otkriti što se krije iza te sablasne predmetnosti ili, kako će on reći, ‘tajnog svojstva’ robe. ‘Taj ‘fetiški karakter robe’ nije se bitno promijenio, jer se društveni odnosi poput razmjene i robne proizvodnje u političkoj ekonomiji ‘naturaliziraju’ ili ‘postvaruju’, odnosno društvene se odnose kao odnose među robama shvaća kao prirodne i danas.’ A mi bismo dodali: danas više no ikada.
Iako ‘Kapital’ ukazuje na strukturnu uvjetovanost eksploatacije u kapitalizmu, a ne na neki moral – to jest knjiga koja upozorava na asimetričnost. ‘Marxovo djelo je klasna teorija’, otvara novu temu Katarina Peović Vuković, ‘no opet ne zato što jednostavno govori o klasama, već zato što upućuje na nužnost eksploatacije klasa u kapitalizmu.’
Konačno, Peović Vuković otvara, pored teorije vrijednost i klasne teorije, i treću bitnu temu ‘Kapitala’. A to je demonstracija materijalističke dijalektike. ‘Ako je kritika političke ekonomije postavila temelj za analitiku načina proizvodnje u kapitalizmu – Marxov je materijalizam širi okvir te analitike. Marx preuzima Hegelovu dijalektiku, ali je dopunjuje svojom materijalističkom interpretacijom povijesti.’ Dijalektika, dakle, izvedena u Hegela u idealističkom obliku, u Marxa kreće od ekonomskih pretpostavki gubeći svoj apstraktan, idealistički oblik. Zato je, dodajemo, Georg Lukács, nasuprot uvriježenom mišljenju, mogao ustvrditi kako je ‘Kapital’ hegelovskija pa, ako hoćemo, i filozofičnija Marxova knjiga nego što su to ‘rani radovi’. Razlog je što u njoj Marx zna što ga od Hegela doista razlikuje. ‘Marxova je namjera u ‘Kapitalu’ obuzdati apstraktno teoretsko uzdizanje mentalnih operacija nad sadržaj stvarnih, kontingentnih povijesnih odnosa. Materijalni uvjeti postojanja određuju našu svijest’, kaže Peović Vuković pa dodaje: ‘Dok Uberovi vozači koji spavaju po autima smatraju da su ‘slobodni’ jer radno vrijeme određuju sami, potrebno se vratiti analitici marksizma i metodi skiciranoj u ‘Kapitalu’, koja nudi vrijednu lekciju materijalne determiniranosti – upozorenje da je biće nesvodivo na znanje, te da su materijalni uvjeti postojanja ono što determinira to postojanje, iako se u kapitalizmu do danas pokušava dokazati suprotno. Što god mi mislili o sebi, naši su ‘identiteti’ ukorijenjeni u materijalnim životnim odnosima. Anatomija pak tih odnosa mora se tražiti (i) u političkoj ekonomiji.’
Nastavak na ovom linku.
