Novosti

Kultura

Potraga za plavom krvi

Izložba ‘Veličanstveni Vranyczanyjevi: umjetnički, povijesni i politički okvir života jedne plemićke obitelji’, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb: Izložba je kunsthistoričarski nonšalantni prilog identitetskoj ‘borbi’, briga za autohtonost nacionalnoga kroz lijepe slike, doživljaje i navade našega plemstva

Fusqxw4tx0bdrahh8eofjy3b8sj

Plemenitaška obitelj navodno je zadužila Hrvatsku na različite načine (foto Marko Lukunić/PIXSELL)

Izložba ‘Veličanstveni Vranyczanyjevi’ u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt nedvojbeno ima otvorene pretenzije, što sugerira komično pretenciozan naziv, posuđen od filmskog klasika ‘Veličanstveni Ambersonovi’ Orsona Wellesa iz 1942. godine. Nevažno je sjećate li se filma, ali spleen bogate elite u javno-privatnim problemima sigurno pamtite, a na tu glamuroznu patetiku igra pozivnica za zagrebačku izložbu.

Ideologiju čitave izložbene stvari na otvorenju je, bez akademskog ustručavanja, odredio ravnatelj MUO-a Miroslav Gašparović: ‘I mnogo ranije nego što je skovana sintagma društveno odgovornog ponašanja, članovi obitelji Vranyczany su upravo tako i djelovali.’ Nemojmo, znači, pretjerivati sa socijalnim kategorijama mimo historijskih kapaciteta plavokrvnog standarda. Vrijeme je da se (do)sjetimo historijskih matrica tih zanemarenih, povišću pritrujenih, nepokrenutih pokretača društvenih promjena. Shvatimo konačno, noblesse oblige je kurentan oblik nacionalnog društveno-odgovornog korektiva kako na historijskom i/ili povijesnom, tako i na suvremenom horizontu. Nastavlja, u to ime, ravnatelj MUO-a, predstavljajući doista raskošan katalog: ‘Ova knjiga i izložba nisu samo zahvala za ono što je učinjeno, za povijesni doprinos Vranyczanyjevih hrvatskoj kulturi i umjetnosti, već i želja, poticaj da se uloge i ostalih značajnih hrvatskih obitelji na pravi, stručan način valoriziraju i ujedno se time uspostavi i paradigma ponašanja onima koji danas u Hrvatskoj imaju ulogu sličnu njihovoj.’

A tko danas u Hrvatskoj ima ulogu sličnu onoj plemenitaške loze Vranyczanyjevih? Jesu li to uzdanice Tuđmanovih turbobogatih ‘200 obitelji’ ili su to ipak naši ‘veličanstveni Todorići’? Na koje šljivarsko plemstvo podsjeća muzejski ravnatelj, na koje to glembajeve? Pitanje je s punim pravom otvoreno, da tretira vašu maštu jednakom dozom idiotizma koja je potrebna da ucijepi plavokrvni kinderštube u klasnosocijalni jad suvremene Hrvatske. Naravno, ne treba se srditi, riječ je samo o jednoj ‘liepoj izložbi’ koja ipak sugerira prepoznatljivu senzaciju. Onu suvremene kulturne kontrarevolucije u našoj domovini. Riječ je samo o kunsthistoričarskom nonšalantnom prilogu identitetskoj ‘borbi’, o brizi za autohtonost nacionalnoga kroz lijepe slike, doživljaje i navade našega plemstva. Riječ je, ukratko, o kičastom eskapizmu kao instrumentu povijesnog revizionizma vladajuće desnice. Ili je, preciznije, riječ o prilagodbi suvremene građanske kulture i pripadne historiografije i kunsthistorije realitetu većega plana, odnosno kursu vladajuće desnice.

Naravno, ‘Veličanstveni Vranyczanyjevi’ su, kao dokazi pravih povijesnih protagonista, nevin izložbeni materijal, intaktan na višak kontekstualnih reperkusija kojima, nažalost, baratamo. Zato je zanimljivo vidjeti kako su konkretni likovi Vranyczanyjevih zapravo ‘prošli’ u ovoj muzealnoj interpretaciji ili inscenaciji. Što posjetitelj/ica, nevin/a od svakog historijskog znanja može naučiti i shvatiti o ovoj plemenitaškoj obitelji koja je ‘zadužila’ Hrvatsku na različite načine?

Za početak, od sponzora izložbe, Karlovačke pivovare, saznaje se da je barun Nikola Vranyczany osnovao tu pivovaru 1854. godine. Tri sina Nikole Vranyczany-Dobrinovića – Ljudevit, Dragan i Vladimir – naslijedila su poslije očeve smrti 1876. znatnu imovinu koju počinju ulagati u Zagrebu. Za razliku od gornjogradskog zagrebačkog plemstva, došljaci Dragan i Ljudevit mudro kupuju parcele u tada nepopularnoj, donjogradskoj Zelenoj potkovi, a Vladimir Vranyczany, uz imanje na Laduču kraj Zagreba, odlučuje graditi na uglu današnje Gajeve i Berislavićeve. Suvremeni posjetitelj/ica će zato lako saznati da su nekadašnje zagrebačke palače Vranyczanyjevih današnji Arheološki muzej, Moderna galerija i ladučki Dom za djecu. Pored tih toponima, u Zagrebu je kontesa Klotilda Buratti (rođena Vranyczany-Dobrinović) prema projektu arhitekta Kune Waidmanna 1881. dala adaptirati vlastitu palaču Dverce, da fasadni plašt odgovara neorenesansnoj modi u arhitekturi tadašnje aristokracije. U tom obliku palaču Dverce koristi i domaća suvremena politička elita. Ako je to uopće važno saznati na izložbi. Osnove genealogije Vranyczanyjevih (ne)moguće je obuhvatiti pogledom na izložbenom zidu, s bogato razvedenim rodoslovljem. Zato se temeljni podaci skupljaju izložbom polako, kronološki, uz biografske natuknice svakog (važnijeg) člana obitelji.

Barunska obitelj Vranyczany-Dobrinović i plemićka obitelj Vranyczany podrijetlo vuku dakle od starogradskih Vranjicana iz grčko-dalmatinske loze staroga bosanskog roda Dobrinović. Početkom 19. stoljeća obje su obitelji sudjelovale u ustanku protiv napoleonske Francuske u Dalmaciji, ali su nakon njegova sloma morale ostaviti svu imovinu i nastaniti se u Banskoj Hrvatskoj. Poslovni uzlet počinje nakon Napoleonovog poraza, kad je obitelj nagrađena naslovima austrijskog i hrvatsko-ugarskog plemstva, a nastavlja se ambicioznom ‘politikom obrazovanja’ sljedećih generacija na prestižnim sveučilištima u Europi. Vranyczanyji su pripadnost eliti srednjeeuropske aristokracije potvrđivali fantastičnim poslovnim uspjesima trgovačkog biznisa na moru i na kopnu (trgovačka flota jedrenjaka, zatim i parobroda, korištena je u ‘poslovnom trokutu’ Senja, Rijeke i Karlovca), kupovanjem vlastelinstava na riječkom, karlovačkom i zagorskom području, gdje su podizali vrlo promišljenu arhitekturu, ali i uključivanjem vlastitih obrazovanih pripadnika u sve aktualnosti kulturnog, društvenog i političkog života uže i šire zajednice. S kapitalizmom uspjeha ide i kapitalizam poslovno-političkog pada, pa s Prvim svjetskim ratom počinje urušavanje trgovačko-gospodarskog carstva obitelji; propašću Austro-Ugarske gube kapital uložen u tzv. ratne dionice, a globalna kriza 1933. uništila je Ambroza Vranyczanyja, oca Janka Vranyzcany-Dobrinovića, kojega šira javnost poznaje kao lobista priznanja samostalnosti Hrvatske 1990-ih u eurobirokratskim krugovima. Komunističke vlasti nacionaliziraju obiteljske nekretnine, Janka hapse kao pripadnika domobranskih snaga, a ‘jedan načelnik Ozne’ pušta ga ‘na nagovor svoje ljubavnice koja je poznavala Jankovu prijateljicu’ i ‘sugerira’ mu brzi bijeg iz zemlje.

Tu smo anegdotu saznali iz televizijskog portreta (HTV, 2013.) koji se na izložbi emitira kao jedini, uz glazbu Lisinskog i Liszta, ‘multimedijalni’ dodatak. Vranyczanyjevi nemaju fabulativni kapacitet Ambersonovih, to nisu Buddenbrookovi nego, izgleda, uredni domaći plemenitaši. Svejedno, nitko od kustosa/povjesničara predvođenih Marinom Bagarić nije ni pokušao iznijeti ideju eventualne narativizacije njihovih sudbina, ni ponuditi ulaz u kritičko čitanje tih biografija. Dvostoljetna povijest Vranyczanyjevih, obitelji praktičnih katolika i domoljuba, filantropa koji su prakticirali umjetničko mecenatstvo i bili (povremeno) društveno odgovorni u lokalnoj zajednici, politički aktivni (ali) u okvirima građanskog digniteta, za posjetitelje izložbe svodi se na statistiku, jednolični salonski popis ‘lica’ i pripadne vrijedne imovine.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više