Knjiga filozofa sa zagrebačkom adresom Borislava Mikulića "Čovjek, ali najbolji" (FF press, Zagreb, 2021.), podnaslovljena "Tri studije o antihumanizmu i jedan postskriptum", privukla me, ako na početku smijem biti toliko osoban, nadom da će mi pomoći u razrješavanju pitanja vlastitog filozofskog puta i razvoja, za koji nisam imao snage da ga osmislim drugačije, nego da mi se naprosto dogodio. Doduše, u tome nisam bio velikom iznimkom u svojoj generaciji, koja je u filozofski život ušla kada je zagrebačka grupa filozofa praxis-škole već prošla svoj zenit, a njihova univerzitetska "djeca" tek obećavala vrhunce svoje emancipacije, u većem ili manjem kontinuitetu, spram učitelja. Naime, kada se već krajem 1980-ih cijela scena u nas dobrano urušila, a u tu "prazninu" lagodno ušla moda postmoderne u filozofiji i teoriji uopće, a naročito fakticitetom samih izvanteorijskih zbivanja, tj. uništenjem zajedničke države i ratovima koji su uslijedili, mnogi od nas, koji nismo naprosto ušutjeli ili zajahali val "nacionalizacije" mišljenja, naprosto smo tražili kontekst u kojemu bismo mogli nastaviti misliti ili čak ponovno promišljati ono što nam se dogodilo i sve do danas se događa. I taj "spas" našli smo u susjednoj Sloveniji, gdje rez sa svim prijašnjim dostignućima, pa i cijelom infrastrukturom teorijskog pogona (časopisi, knjige itd.), nije izgledao tako drastičnim kao u Hrvatskoj. Ukratko, počeli smo prenositi interes za ljubljansku lacanovsko-althusserovsku školu mišljenja, koji je u nekih već i prije postojao.
U studiji "'Eichmannov sindrom' filozofije. Još jednom o Heideggerovoj 'kritici nacionalsocijalizma'" autor pregnantno pokazuje kako se ovaj centralni filozof prošlog stoljeća ni u jednoj fazi svoga mišljenja nije odrekao svoje nacionalsocijalističke prošlosti
No izvanjsko premještanje nije pratila i dovoljna unutrašnja refleksija. A to se naročito i šire od samo domaćeg konteksta odnosilo na preskakanje s jedne vrste humanističkog marksizma (koji je svoj vrhunac imao još u 1960-im godinama) na teorijski antihumanizam jednog Althussera ili poststrukturalističke filozofije uopće. Anegdotalno, ali simptomatično, to je za mene značilo da kada sam i dalje iščitavao filozofiju Gaje Petrovića, ona me nosila u ostanak vjernosti tom mišljenju, da bih čitajući Althussera dao za pravo i njegovoj poziciji. Iako su se one međusobno klele u svoju inkompatibilnost i međusobno osuđivale. Nešto intuitivno, ali ne i sistemski promišljeno, govorilo mi je da tome nije tako i da mora da postoje i poveznice između ova dva, u pojedinačnim filozofima simbolizirana, mišljenja. Uvijek odlažući taj posao, htio sam promisliti vezu između humanizma i antihumanizma i vidjeti što se iz tog sukoba dade od obje strane naučiti.
I sada napokon imamo knjigu koja o tome govori. Sukob oko humanizma i antihumanizma, koji se "razriješio" ili nadogradio u posthumanizmu, Mikulić analizira kao parcijalan, do kraja neosviješten, iako ne i lažan. On, da tako kažemo, spašava stvar humanizma, ali ne jednostavno, zauzimajući jednu stranu u sporu, već dubinski rujući što jedni duguju drugima i što samim sudionicima povijesne, ali i suvremene debate u "eri posthumanizma" ostaje sakriveno.
Knjiga se može čitati kao jedna cjelina ili možda dvije. Prvu bi logično sačinjavale tri studije o antihumanizmu, a drugu "dodatak", tj. postskriptum o "Filozofiji i posthumanizmu u doba korone", nastao izvanjskim povodom i "čekanjem" da prethodni tekstovi mogu biti objavljeni, ali koji se dobro uklopio u aktualnu degradaciju filozofskog antihumanističkog tabora ili u, kako kaže autor, "kroniku jednog debakla". Prve tri studije mogu se čitati kao cjelina, naročito otkada imaju okvir u "Prosceniju" i "Epilogu", ali funkcioniraju i kao samostalne cjeline.
"Nacistička uzurpacija imovine i teritorija drugih naroda Evrope poprimila je u slučaju Roma besprimjeran, prividno paradoksalan oblik 'praznog', takoreći bezinteresnog uništavanja 'ničega' ispod pogrdnog imena...", piše Mikulić
"Proscenij" teoretičnije od moje novinarske anegdotalnosti smješta istu pojavu od koje sam sam počeo ovaj tekst u problem odnosa Althussera i humanističkog marksizma 1960-ih godina, ali uz dodatak "Heideggerove sjene", koju mi ovdje uvodno nismo spomenuli. A ona se, za autora knjige koji je doktorirao na Heideggeru, provlači kroz sve tri studije, dok joj je jedna i u cjelini eksplicite posvećena. Praveći materijalistički prijelaz iz teorijske u izvanteorijsku zbilju, Mikulić "humanističku kontroverzu" u teoriji uspoređuje s ni manje ni više nego pitanjem "racionalnosti" holokausta. Pokazuje da redukcionizam u jednoj sferi dovodi do redukcionističkog shvaćanja druge. Svođenje humanizma na mit u posthumanista zapliće ove u teškoće da shvate ne samo sami sebe, već i jedan takav fenomen kao što je bio nacizam. A sve je to duboko povezano. Nije slučajno da se i humanistički marksizam, ali i udaljavanje od njega, sve do negiranja, zbivaju u povijesnom vremenu nakon Drugog svjetskog rata i iskustva koje je on donio. Samo što su iz njega različite struje mišljenja izvele i radikalno oprečne zaključke.
Logično je da u knjizi čiji je predmet antihumanizam nema puno razglabanja, a naročito ne historicističkog, o povijesti marksizma. Iako se odnos Hegela i Marxa tematizira, pa im se još pridodaje Lukácsevo nastojanje da spasi racionalitet zapadne filozofije. Da sve ne bi bilo jednostavno, autor odnos Hegela i Marxa ne svodi na puko preokretanje apsolutnog idealizma u historijski materijalizam, već pronalazi "čudnovati humanitet" u jednog i drugog. Bilo kako bilo, antihumanizam, kao dominanta u suvremenom stanju filozofije, ima problema s paradoksom emancipacije, od kojega ne može, a ponekad i ne želi, pobjeći. A s time povezano ima problema i s holokaustom, kao "diskursom istine".
Borislav Mikulić (Foto: Jovica Drobnjak)
Mnogi su i na ljevici, najpoznatiji je slučaj Horkheimera i Adorna u "Dijalektici prosvjetiteljstva", pokušali obraniti tezu kako je "holokaust prirodni ili organski izdanak humanizma i prosvjetiteljskog racionalizma, ili, jednom riječju, 'modernosti', (što) sadrži nekoliko teorijskih pretpostavki i posljedica", kaže Mikulić, pa se upušta u razmatranje iz nekoliko pozicija. Sve one se, uz opasnost da pojednostavljujemo složenije fenomene, mogu svesti na redukcionističko shvaćanje prosvijećenosti i same ideje znanosti, po kojoj bi se i nacistička rasna teorija, ideologija germanstva, ali i pripadna politička praksa, mogle svesti na znanstvenu misao. Pervertiranu, ali u intenciji znanstvenu. No, a to ćemo još posebno vidjeti na "slučaju Heideggera", sva moć nacističkih "teorija" ide iz fakticiteta njihove političke moći, njihovog realnog zauzimanja pozicije likvidatora cijelih naroda iz posebno shvaćene ideje "njemaštva". Ukratko, te socijalne prakse nisu motivirane znanstvenim uvjerenjima nego je obrnuto, njihova je geneza, što možemo vidjeti na primjeru eugenike kao teorije, motivirana socijalno-političkim i ideološkim vjerovanjima. Riječima Mikulića: "Znanost se ovdje pojavljuje i ponaša upravo u paradoksalnom statusu kao praznovjerje na već gotovom doktrinarnom sadržaju i praksi koji ih čine izvjesnom, tj. 'znanstveno' osiguranom ideologijom." Nacionalsocijalistička znanost je subverzija samih temelja znanosti. Prevrat se sastoji u intervenciji subjekta faktičke moći, ta znanost je akt cinizma spram racionalnosti, a žrtva je teza o kontinuitetu između moderne racionalnosti i njezine subverzije u nacionalsocijalizmu.
Studija "'Eichmannov sindrom' filozofije. Još jednom o Heideggerovoj 'kritici nacionalsocijalizma'" pregnantno pokazuje kako se ovaj centralni filozof prošlog stoljeća ni u jednoj fazi svoga mišljenja nije odrekao svoje nacionalsocijalističke prošlosti, pa je s njom i umro, što su naknadno samo zacementirale "Crne bilježnice" objelodanjene 2013. godine. Cijela Heideggerova strategija varanja istinom, uključivo sa slavnim poslijeratnim "Pismom o humanizmu", to u dubljoj analizi dokazuje. Nije se tu radilo ni o kakvom "susretu planetarno određene tehnike i novovjekovnog čovjeka", već o "nutarnjoj istini i veličini pokreta". Autor minucioznom analizom tekstova iz različitih razdoblja Heideggerova rada dokazuje primjere autofalsifikacije, od sitnih preinaka u tekstovima do konstante velike vjernosti projektu "novog Polisa". Radi se o, naročito nakon sloma fašizma, ali i prije njega, konstantnom retuširanju svog apologetskog govora. Iza privida kritike tehnike kriju se potpuno slaganje sa zloglasnim pokretom Ahnenerbe ("Nasljeđe predaka") i specifični antisemitizam koji je Heidegger zastupao. To je isključenje Židova iz povijesti autentičnog bitka njemaštva i iz akademskog života filozofije. Ništa ne mijenja na ovom pitanju razlikovanje "filozofskog" od "primitivnog" antisemitizma. "Vođen nesmiljenim nagonom", on dijeli praktične vrijednosne odluke Nürnberških zakona iz 1935., sazdanih od nacističkih ideologema časti, veličine, čistoće, moći. Njegovo antižidovstvo, ma kako bilo izrečeno kao metafizičko, a ne rasno pitanje (pitanje "o vrsti ljudstvenosti koja, posve nevezana, može preuzeti obeskorijenje svakog bića iz bitka kao svjetskopovijesnu 'zadaću'"), njegova je, kaže Mikulić, "kabala".
Treća studija "Čovjek, ali najbolji", po kojoj je i knjiga dobila ime, podnaslovljena je "Romi u žrvnju radne, jezične i biološke teorije rase". Počevši s tematiziranjem nomadizma u novijoj posthumanističkoj filozofiji, u kojoj Romi tako upadljivo nedostaju, Mikulić se bavi i "dostojnošću" teme Roma u povijesti evropske, ali i ne samo evropske, filozofije. Romi su stisnuti između čekića "europeizacije" i nakovnja "indijanizacije", oni su žrtve, najviše pod nacizmom, zbog njegove specifičnosti, paradoksa nearijskog arijstva. Od toga da pojam arijski pripada u Evropi samo i isključivo Romima, do projekta njemstva kao jedine arijske rase, sadržan je sav krug tragike i fizičke likvidacije Roma u povijesnom nacizmu. Oni su bili izvrgnuti posebno infamnim oblicima dehumanizacije u Trećem Reichu, od zasebnih koncentracionih logora (najprije u Austriji), preko izolacije u logorima unutar logora, do medicinskih eksperimenata vršenih nad njima. Najradikalniji oblik obeščovječenja sadržan je u prešutnom isključenju Roma iz pojma arijskog i deprivaciji etničkog arijskog identiteta kroz spominjani projekt Ahnenerbe. "Pored fizičkog, ekonomskog i moralnog uništenja Židova, Slavena i drugih 'ne-arijaca'", piše Mikulić, "nacistička uzurpacija imovine i teritorija drugih naroda Evrope poprimila je u slučaju Roma besprimjeran, prividno paradoksalan oblik 'praznog', takoreći bezinteresnog uništavanja 'ničega' ispod pogrdnog imena, uklanjanje puke 'bezvrijednosti' koja više ne zahtijeva nikakvo opravdanje."
Ovdje moramo stati sa samo naznačivanjem prebogatog sadržaja ove knjige. Mikulić je erudit, ali ne od školničke vrste. Njemu opća mjesta povijesti filozofije i drugih znanosti služe "samo" zato da bi pokazao da ona nisu uopće ili su samo donekle dobro shvaćena. On skače u svome pisanju od Tukidida preko cijele povijesti filozofije do današnjih književnih, kazališnih ili filmskih djela. To knjigu čini "teškom" za čitanje, ali ne zbog nejasnosti ili zatajivanja argumentacije. Upravo obrnuto, ona traži veliku koncentraciju jer je gusto isprepletena od argumentirane kritike. Istina je i da ona traži barem djelomično obaviještenog čitaoca, da je zahtjevna u smislu od kojega su u vremenu posthumanističkog diskurzivnog "populizma" autori uglavnom odustali. Ali trud će se svakome onome tko se upusti u ovo štivo višestruko isplatiti.
