U vremenu kada nas iz sata u sat zatrpavaju vijesti o širenju koronavirusa i interventnim mjerama koje vlade država i njihova tijela, uključujući i zdravstveni sustav, poduzimaju, teško se odmaknuti od traume koja nas sve uvlači u tu problematiku. U ovome članku pokušat ćemo nešto reći o tome zašto, iako različito i u različitim stadijima prisustva zaraze, države djeluju samo vatrogasno, dok se o stvarnim, dubljim, tj. sistemskim uzrocima bolesti govori malo ili nimalo ili na rubu medijske i službene javnosti. A da bi se nešto korjenito odmah i poduzimalo, o tome nema ni govora. Najopćenitije, razlog je onaj svakog sistemskog mišljenja, a ono, dakako, prevladava i u neoliberalnom kapitalizmu, ili u njemu pogotovo, a to je da ono sebe uzima kao mjeru normalnosti, dok je svako odstupanje od tog načina proizvodnje života – nazovimo ga neoliberalnom globalizacijom – predstavljeno kao ekstremizam, čudaštvo itd. Da, situacija je izvanredna. I možda je istina da liberalizam i ljudska prava vrijede samo za lijepo vrijeme. Ali i poslije ovoga nevremena oni će se vratiti. Možda još i uz pouke. Pa iako se mi ovdje nećemo baviti socijalnim posljedicama širenja pandemije virusa COVID-19, u smislu kako su se to ovih dana bavili gotovo svi novinski kolumnisti i komentatori, tj. da ona pokazuje barem šansu za povratak pravim vrijednostima, od ‘vlastite države’, preko socijalne države i njenog zdravstvenog osiguranja za sve, sve do dozivanja socijalizma i komunizma, o kojem nam kao nužnom već vrišti i ‘priroda’, da sada o željama onih koji bi da se deklarirane izvorne liberalne vrijednosti već jednom i ostvare, tj. humanizma u gotovo svim moralističkim inačicama, za svaku materijalističku analizu nemoguće je u potpunosti razdvajati prirodne, nazovimo ih biološkima ili samo medicinskim, od društvenih uzroka pojava.

Pošto je, metaforički govoreći o ‘lukavosti prirode virusa’, u svijetu avionskog prijevoza do velikih skupina ljudi relativno lako doći, ovaj virus je izabrao ljude za svoje novo stanište. A tada je put od tržnice u Kini do velikih gradova kratak

Nije plašenje javnosti ako konstatiramo kako je ovaj virus iznimno opasan i svaka usporedba s nekim drugim pandemijama, a ponajmanje s gripom u raznim oblicima, neće nas daleko odvesti. Jer u ovom trenutku mi nemamo ni cjepiva, ni imuniteta većih grupa (‘krda’, kako to iz angloameričkog žargona ne prevode naši mediji), a bolest je, uza sve razlike među zemljama i fazama koje se mogu mjeriti tjednima, svjetsko-sistemski govoreći, tek na početku svoga ciklusa i on ne samo da neće brzo stati, već će se, nadajmo se u drugim, za nas povoljnijim uvjetima, još i ponavljati.

Individualno-psihološki promatrajući, što je omiljen pristup suvremenog individualističkog društva pa to već svi znaju, to koliko je bolest opasna i smrtonosna zavisi od toga gdje stojite s obzirom na nju. Mejnstrim govori o medicinskim fazama odgovora pojedine zemlje s obzirom na razmjere epidemije, o tome jeste li starija ili mlađa osoba, u kakvom stanju je vaš imunološki sustav, imate li kronične bolesti itd. Lijevi dio medija, tamo gdje postoji, govori o klasnoj i rodnoj strukturi izloženosti zarazi. U Italiji radnici kojima rad nije moguće digitalizirati u mjeri da bi ga obavljali od kuće nerijetko štrajkaju zbog diskriminacijske obaveze dolaženja na posao. A da će većina skrbi za oboljele u zdravstvenom sustavu, kao i za pretpostavljeno zdrave u kućnoj obiteljskoj izolaciji, pasti na žene, to je jasno.

Jedan od onih koji se već godinama bavi odnosom pandemijskih zaraznih bolesti, i to ne samo gripe, i našim načinom odnošenja spram prirode, prvenstveno preko proizvodnje hrane, je i američki biolog Rob Wallace, autor još prije nekoliko godina izašle knjige ‘Velike farme proizvode veliku influencu’ (‘Big Farms Make Big Flu’). Sada je on tražen autoritet za govor o virusu COVID-19, u onih medija kojima je stalo da propituju i korijene fenomena. Po ovome autoru, a njegove odgovore u intervjuu danom novinaru Yaaaku Pabstu slijedit ćemo u ovom napisu, pojava virusa poput COVID-19 nije nikakav izolirani incident. To je samo najnovija u nizu ne dugo ‘novih’ i opasnih zaraza, koje neće prestati sa svojim pojavljivanjem sve dok čovječanstvo ne promijeni svoj odnos ne samo spram ove ili one divlje ili domaće životinje (sada se govori o šišmišima, pa cibetkama u uzgoju kao prijenosnicima) i njihovih staništa, već spram cijelog načina proizvodnje hrane u svijetu. Odmaknemo li se od ekološkog pristupa uništavanja biološke raznolikosti, kao često prezentiranog samo ‘estetskog’ problema, vidimo da je naš svijet, planeta, već postao igralištem jednog načina proizvodnje hrane, podređene profitima velikih korporativnih igrača. I to u omjerima da oni prostorno zauzimaju sve veće površine zemaljske kugle, a u vremenu izazivaju sve one poznate fenomene, od deforestacije svjetskih prašuma do uništenja malih seljačkih posjeda ili njihovog pretvaranja u podizvođače hrane biljnog i životinjskog porijekla, koje im velike korporacije nameću u zadatak. Manje biološke cjeline imale su i svoje manje borbe između zdravlja i obolijevanja, najprije u izvanljudskoj prirodi, ako tako možemo reći, a onda i povezano s time, među ljudima. U sklopu teze o industrijalizaciji proizvodnje hrane, a sve u svrhu profita, što podrazumijeva i globalnu mobilnost, jasno je da najizloženijima novim mutiranim virusima koji, od biljki preko životinja do ljudi, traže nove udomitelje, postaju vrlo brzo ljudi u najgušće naseljenim područjima, onima svjetskih metropola, ma koliko izgledalo da neke epidemije počinju na svjetskim periferijama, pa se pripisuju njihovoj ‘nerazvijenosti’. Uostalom, zaraza virusom COVID-19 krenula je iz velikog grada Wuhana, u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu Kini.

Virusi, zatvoreni u kutijice svojih lokalnih prirodnih i društvenih kultura, velikim zadiranjem u njih, njihovim uključivanjem u globalno trgovanje hranom, izašli su iz lokalnog konteksta i mutiraju. A pošto je, metaforički govoreći o ‘lukavosti prirode virusa’, u svijetu avionskog prijevoza do velikih skupina ljudi relativno lako doći, ovaj virus je izabrao ljude za svoje novo stanište. A tada je put od tržnice u Kini do velikih zapadnih (ali i istočnih) gradova kratak. Ovdje nećemo razvijati priču o tome da virusima nije u interesu ubiti svoje domaćine, već im se mutacijom prilagoditi itd., a ljudima je u interesu, ako im oni izazivaju i nesmrtonosne teškoće, da ih se riješe tako da ih ubiju. Cijepljenjem i na druge načine.

Ako se ništa ni nakon ove zaraze ne bude mijenjalo, agrobiznis fokusiran na profit proizvodit će nove i nove viruse, koji bi mogli biti različito smrtonosni za čovječanstvo, no to će spadati u posao s uračunatim rizikom

‘Planeta Zemlja uglavnom je u ovome trenutku Planeta Farma, kako po svojoj biomasi tako i po zemlji koju iskorištava’, kaže Rob Wallace. Cijela priča neoliberalne globalizacije, gledana sa stajališta nekada naprednih industrijaliziranih zemalja, svodi se danas ne samo na seljenje industrije na globalni Jug, već i na doslovnu krađu zemlje i resursa manje moćnih zemalja od strane onih moćnijih. U situaciji kada privreda kao industrija stagnira, očito je da borba za resurse, kao nova privreda, dobiva na značenju. I bez otvorenog vojnog kolonijalizma, novi oblik podjarmljivanja pretvara cijele zemlje u proizvođače monokultura za svjetsko tržište hrane. Rezultat je da, osim radničke eksploatacije, imamo i spomenutu ekološku neravnotežu, koja oslobađa prije nepostojeće patološke pojave. Kapitalom povodeća se agrikultura, koja nadomješta prirodnije ekološke sustave, nudi se za nosioca i proizvođača novih smrtonosnih i zaraznih fenotipova, te da smo tražili bolji sistem da širimo svijetom smrtonosne bolesti, teško da bismo ga mogli izumiti. Genetske monokulture proizvode gužvu u imunološkim sustavima životinja koje se njima moraju, a ne uspijevaju prilagoditi, a sav taj lanac brzo, preko hrane, dolazi do prenapučenih gradova. Ako se ništa i nakon ove zaraze u tome ne bude mijenjalo, agrobiznis fokusiran na profit proizvodit će nove i nove viruse, koji bi mogli biti različito smrtonosni za čovječanstvo, no to će spadati u posao s uračunatim rizikom. Da parafraziramo slavnu izreku političkog ekonomista Adama Smitha: sada vidimo da nevidljiva ruka tržišta ne samo da ne rješava stvar i po sebi automatski sve dovodi u nekakvu ravnotežu. Ona uz to, što svatko tko hoće znati zna, i krade. A sada vidimo da i ubija. Cinik bi rekao: na samo još jedan novi način, putem virusa COVID-19.

Ne promijeni li se, zdravorazumski rezonirajući, nakon ove pandemije, a umski shvaćajući, bez da to čekamo, dakle – odmah, jedan način proizvodnje i distribucije hrane, multinacionalne korporacije samo će cijenu svoga biznisa prebaciti na druge. I to redom, od najnemoćnijih prema moćnijima: na biljke, na životinje, na ljude koji proizvode i konzumiraju njihovu hranu, na lokalni okoliš i vlasti i njihovu jurisdikciju. Drugim riječima, da ima pravde, globalni agrobiznis bi se urušio ‘sam od sebe’ kada bi morao obeštetiti sve živo i neživo što oko sebe uništava.

I tu dolazimo, da ne bismo suviše ušli u neki navodno samodostatni svijet fetišiziranog dijela proizvodnje – onog hrane – koji se zavjerio protiv čovječanstva, do politike. Izbjegnemo li namjerno ovdje ponašanje ‘suverenih zemalja’, uključivo i naddržavu EU, kao ono navodno prvo i najvažnije, pogledajmo što radi Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). Ona je s razlogom proglasila pandemiju. No to je samo dio onoga što Rob Wallace naziva ‘pandemijskim teatrom’. To je slika internacionalnih organizacija koje umiru ili su već umrle od nečinjenja, pred našim očima. Prije svih Ujedinjeni narodi (UN).

Bit će još prilike za analize kako su pojedine države iskoristile izvanredno stanje, koje su same uvele, za ‘doktrinu šoka’, kako je naziva Naomi Klein, i progurale razne prljave biznise, u trenucima kada je pažnja javnosti usmjerena na pandemiju. O razumnosti borbe protiv pandemije ‘u ‘našoj’ jednoj zemlji’, zatvaranjem granica, zabranama dolaska stranaca i sl., još će se čuti kao o radikalno desnim racionalizacijama puno kompleksnijih problema.

Da bi se suzbili novi naleti izbijanja opasnog virusa, morali bismo radikalno promijeniti postojeći način proizvodnje hrane. Poljoprivredu treba podruštvoviti, predati je javnom sektoru pod snažnom društvenom kontrolom. A divljinu vratiti divljini. Ovo zvuči poput dozivanja trauma iz prošlosti povijesnih socijalizama. No utoliko su ti pokušaji, sa svojim uspjesima i neuspjesima, još poučniji za budućnost. Javno i besplatno zdravstveno osiguranje za sve, onda je s time povezani drugi korak. ‘Trebamo zahtijevati prehrambeni sistem koji je socijaliziran, na način da se današnje patogene opasnosti ni ne mogu pojaviti. To će zahtijevati reintegraciju proizvodnje hrane u potrebe najprije seoskog stanovništva. Agroekološke prakse i zaštita okoline i farmera moraju postati dijelom uzgoja hrane’, govori američki biolog Rob Wallace. No i on zastaje pri dijeljenju savjeta o tome kako odvojiti ekologiju od ekonomije.