S Margaretom Ferek Petrić, umjetničkom voditeljicom Muzičkog biennala u Zagrebu (MBZ), razgovarali smo u vrtu Hrvatskog društva skladatelja uoči novog izdanja tog festivala.

Ovogodišnji MBZ je 31. po redu, ali s obzirom na to da se manifestacija održava u dvogodišnjem ritmu, slavite i šezdesetu godišnjicu postojanja. Podnaslov ovogodišnjeg izdanja je "(Re)konstrukcija". Na što se pojam rekonstrukcije odnosi?

Ovogodišnje izdanje Biennala je kontinuirana rekonstrukcija. Od trenutka kada se pojavila pandemija, a tu kod nas u Zagrebu i potres, od kojega se još uvijek osjećaju posljedice i u segmentu kulture, na zgradama i mogućnosti korištenja prostora, odlučila sam se za taj podnaslov "(Re)konstrukcija – Continuum". Kontinuum zato što sam se, zajedno s timom, odlučila za četiri bloka. Biennale dolazi u javnost u jednoj formi u kojoj se nikada prije nije dogodio. Ako nešto u jednom bloku ne uspije, imamo šanse rekonstruirati u drugom bloku. Na taj način se kontinuum odvija sve do rujna.

 

Izvan ladica

MBZ je impozantna manifestacija za ovaj grad kada se promatra u dugom trajanju. Bio je to svjetski događaj i moja generacija je odrasla uz njega. Ako već ne od početka, a ono 1970-ih i 1980-ih godina.

Kada je MBZ počeo, to je bio veliki bum na ovom području. On je uspio dovesti istaknute ličnosti, sve one ljude, važne kompozitore druge polovice dvadesetog stoljeća o kojima smo mi klinci učili na povijesti glazbe. Mislim da je vrhunac nekako bio u 1970-ima i 1980-ima. U glavi mi je ostao i nastup britanske rock skupine Gang of Four jer je otvorio neke nove svjetove publici suvremene glazbe. Mislim da je danas bitno da se MBZ otvori još više u sve smjerove suvremene glazbe.

Kada je MBZ počeo, to je bio veliki bum na ovom području. U glavi mi je ostao nastup britanske rock skupine Gang of Four jer je otvorio neke nove svjetove publici suvremene glazbe

Ne poštujete podjelu na tzv. visoku i nisku umjetnost, odnosno na tzv. ozbiljnu modernu, suvremenu i avangardnu muziku, jazz, rock itd.?

Ja ne volim podjele. Naravno, one postoje i ne bih ih nikada nijekala u nekom muzikološkom smislu, ali ne volim stavljati umjetnike u ladice jer se ni oni sami najčešće ne stavljaju u njih. U međuvremenu ima toliko raznovrsnih projekata, ljudi koji rade u više konteksta i miješaju u svojem kreativnom djelovanju različite smjerove suvremene glazbe. Naravno da svi percipiramo razliku između tradicionalnog koncerta klasičnog ansambla i projekta eksperimentalnijeg karaktera, koji onda donosi i multimediju, elektroniku, ponekad i samoizgrađene instrumente itd., no svi ti ljudi su na sličnom području djelovanja i upravo je uloga festivala preispitati na koji način i u kojim prostorima na najbolji način prelazi naviknute granice slušanja.

U čemu će se ogledati hommage začetnicima MBZ-a, od Milka Kelemena nadalje?

U ovom izdanju odat ćemo počast Milku Kelemenu na nekoliko načina. Jako mi je žao što ga nisam nikada upoznala, to sam propustila i to ne mogu nadoknaditi. No važno je bilo uklopiti njegovu ličnost, njegovu otvorenost svijetu upravo u ovo izdanje. Jedna od točaka jest i izložba u Etnografskom muzeju posvećena ne njegovim notama, ne njegovoj glazbi, nego upravo njegovom susretu sa svijetom. On je poklonio slike sa svojih putovanja diljem svijeta Zavičajnom muzeju u Slatini i predstavit ćemo ga publici kao putnika, strastvenog tragača za nedostižnim i nedokučivim, kako je jednom samog sebe opisao. Nekoliko djela je, naravno, uklopljeno u program MBZ-a da podcrtamo i njegovu skladateljsku važnost. Gledala sam i tko su mu bili učenici i tako otkrila jednu uspješnu i zanimljivu njemačku kompozitoricu, Adrianu Hölszky, koju sam takoreći umjesto njega predstavila unutar orguljaškog koncerta, na taj način predstavljajući nit njegovog djelovanja na novije generacije.

Što se promijenilo u svijetu glazbe od vremena kada je nova glazba bila zaista nova? Danas je u svijetu puno više događaja i oni idu u svim smjerovima koji se, kao što ste rekli, i ukrštaju. No stvari kao da gube na težini, kao da svaka estetika može proći. Pa ipak, možemo li reći da je npr. naša muzička sredina otvorena za modernost i eksperiment ili je ona ipak postala i konzervativnom? Uostalom, i sami u mladosti avangardni kompozitori nerijetko su se kasnije odricali svojih djela, mijenjali estetike, dok su neki ustrajali na avangardnom putu?

Moramo razumjeti da uvijek postoje segmenti kulturnog krajolika koji su vrlo otvoreni za eksperimentiranje, za novo, za glazbu koja će možda klasičnog posjetitelja koncerata šokirati, iznervirati ili čak odbiti od posjeta Biennalu. Uvijek imamo segmente društva naklonjenije klasičnoj, staroj glazbi. Avangarda je važan dio povijesti glazbe i osim što je vrlo snažno utjecala na sve nas koji se bavimo komponiranjem i utječe još uvijek, mislim da je passé, te se svi više ne bojimo koristiti elemente raznih žanrova. Postoji, naravno, osoban pogled svakog skladatelja i skladateljice na vlastiti opus, kao i individualni put razvoja na kojem se mnogo toga treba isprobati i, dapače, od nekih djela se distancirati u retrospektivi.

Odat ćemo počast Milku Kelemenu na nekoliko načina. Jedna od točaka je izložba u Etnografskom muzeju posvećena ne njegovim notama, ne njegovoj glazbi, nego upravo njegovom susretu sa svijetom

Živimo u doba eklekticizma u kojem bi avangarda bila samo još jedan od puno ponuđenih pristupa?

Ona je samo jedan segment, pokret iz prošlog stoljeća koji je ostavio neizbrisiv trag. Eklekticizam na neki način može biti i opasan. Uvijek je stvar doziranja, kako u komponiranju tako i u programiranju. Čovjek se kreće po tankoj liniji, ako želi biti svestran i uklopiti što više žanrova, no važno je kao zvijezdu vodilju imati pronalaženje onog najboljeg i najkvalitetnijeg.

MBZ će ove godine u četiri bloka trajati duže od četiri mjeseca. U kojem smislu je pandemija promijenila pravila igre? Što je moralo ostati virtualno, a što može ići uživo uz ograničenu prisutnost publike? Već ste komentirali kako virtualno daje i neku šansu da se bude globalno prisutan, kroz mrežno povezivanje i slično?

Prvi blok, koji nam dolazi 18. travnja, većinom je onlajn. Ne možemo si još uvijek priuštiti opuštenost biennalskog muvinga. To onlajn prikazivanje za mene uvijek ima dvije strane. S jedne strane, svima nam je već dosta tog virtualnog života jer nije isto slušati koncert na kompjutoru u vlastita četiri zida i posjetiti koncert. Situacija koncerta nije svodiva samo na slušanje glazbe, to je i socijalna interakcija. U istom prostoru i vremenu si možda i s nekim s kime ćeš moći kasnije diskutirati zašto nije percipirao isto kao ti sam. Sve to čini akt koncerta. Ali onlajn ne samo strimanje, nego i snimanje muzike omogućuje – to mogu reći kao kompozitorica – da dođemo do vrhunskih snimaka. I MBZ je uposlio na više koncerata ekipu za snimanje i na taj način nam ostaje odličan materijal, od vrhunskih ansambala do dobrih kompozicija kojima se možemo predstavljati ne samo skupini ljudi koji bi došli na koncert, već možemo doseći internacionalnu publiku, od profesionalaca do ljudi koji su jednostavno zainteresirani da čuju nešto novo.

Program se sam po sebi nije toliko u srži promijenio, samo je morao biti na neki način djelomično odrezan jer neke stvari nisu išle, gosti koji su predaleko, npr. preko oceana, nisu u dosegu mogućih putovanja. Imenovanjem blokova pokušala sam im dati neku energiju. Prvi je "Furioso", tako da pokažemo da krećemo iz sve snage, punom parom u MBZ-u. Istovremeno, to je hommage Dubravku Detoniju i njegovom djelu "Dolce furioso", koje je hit našeg Cantus ansambla za suvremenu glazbu. Drugi blok je "Shifting", to je međublok koji nas vodi dalje do jednog ljetnog, snažnog bloka. On se odvija uglavnom u muzejskim prostorima, u Ateljeu Meštrović i Muzeju suvremene umjetnosti (MSU). Također imamo koncert sa Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem dirigentice. Treći blok je nazvan "Posvećenje ljeta", što je aluzija na "Posvećenje proljeća", a program će se odvijati u Močvari i u Pogonu Jedinstva. Nadam se da će upravo taj ljetni blok ispasti najsličniji onom Biennalu koji poznajemo, da ćemo moći taj intenzitet festivala zajednički proživjeti.

Za Biennale je bilo karakteristično da je ušao u grad, ne samo u koncertne prostore...

Prošli MBZ sjećao se Urbanfesta. Ove godine smo također na neki način ušli u grad jer imamo u predbiennalskom programu puno instalacija na različitim mjestima. Tu su i pop-up koncerti u izlogu Francuskog instituta, kao i glazbeno-plesna akcija na otvorenom. Oba projekta su dala priliku predstavljanja na festivalu mladim ljudima – studentima. Zadnji blok u 9. mjesecu nazvala sam "Celebration". To je proslava cijelog festivala s jednom od najveličanstvenijih formi koje postoje, a to je opera. Radi se o narudžbi MBZ-a Berislavu Šipušu, u koprodukciji s HNK-om. Riječ je o jednoj od najkompleksnijih formi koje postoje, znam jer sam i sama napisala operu prije godinu i pol. Ona je zahtjevna i za proizvođenje – od financijskih do prostornih i organizacijskih uvjeta – i većinom je moguća samo unutar koprodukcija i velikih festivala. Jako je važno za hrvatsku glazbenu literaturu da se takva djela naručuju i da se radi na tome da se dalje izvode.

Možemo li onda reći da MBZ i dalje preferira interaktivne improvizacije, jazz, muzički teatar, elektro-akustičku i elektroničku glazbu?

MBZ je odgovoran da se izvode oni žanrovi i onakvi koncerti koji često nemaju mjesta u svakodnevnom odvijanju muzičkog života. Našla sam mjesta na Biennalu i za akuzmatičku glazbu i veću prisutnost skladateljica, čija je nedovoljna prisutnost širi problem našeg društva, čak i u internacionalnom kontekstu. U suradnji sa Ina GRM Institutom razvila sam program "Heroine akuzmatičke glazbe". Radi se o elektroničkoj glazbi gdje se izvor zvuka, tj. sredstvo za stvaranje zvuka ne može precizno identificirati, već je posjetilac koncentriran na sam doživljaj slušanja.

 

Prilika za mlade

Zbog epidemiološke situacije, ali i osiromašenja društva generalno, teško je dovesti poznata imena iz svijeta. Tako da je glavnina programa, koji je, naravno, internacionalan, pala na leđa domaćih izvođača?

U ovoj situaciji bilo je jasno da će domaći izvođači u ovakvom konceptu festivala morati imati važno mjesto. S druge strane, što znači dovoditi zvijezde, svjetska imena? Ja sam tip koji smatra da fenomen kulta ličnosti nema mjesta u svijetu suvremene glazbe. Ima toliko ljudi koji su odlični u tome što rade i poznati su na svjetskim pozornicama. Takve sam i dovela u ovaj program, neke od njih u suradnji s međunarodnim institucijama. Trebalo bi imati veći budžet da se napravi još veći program s više imena većeg kalibra, tzv. zvijezda. Naravno, to mi je i želja za budućnost. Tražimo kvalitetu i suradnju na dulje staze, povezivanje naših kompozitora sa stranim ansamblima i da se na taj način prošire po evropskim pozornicama.

U program su i kao autori i kao izvođači jako uključeni i studenti Muzičke akademije u Zagrebu...

Dala sam čak i narudžbe kompozicija studentima i apsolventima. Sjećam se sebe kao mlade osobe i koliko je važno skupljati iskustva. MBZ mora dati priliku mladim ljudima da stječu ta iskustva, da shvate što znači imati narudžbu, pripremiti se za koncert ili neki event unutar konteksta jednog tako velikog festivala. Realnost jednog glazbenika ili skladatelja nakon fakulteta nije jednostavna. Važno je da što prije možeš skupiti iskustva i dobar materijal za biografiju, dobiti odskočnu dasku za daljnji razvoj u karijeri. Komunikacija s mladim ljudima mi je neopisivo važna. Osim bogatog dječjeg programa pod vodstvom Nine Čalopek, MBZ nudi velik program radioničkog formata pod imenom "Knapanje", koji opisujemo kao zonu za slobodnu kreaciju i izražavanje studenata svih smjerova.

Što i kako dalje, s obzirom na to da ćete biti voditeljica programa i za dvije godine, na MBZ-u 2023.?

Cilj mi je dalje voditi tu nit komunikacije sa starom i novom publikom, daljnje otvaranje spram što više žanrova suvremene glazbe, ostati svestran. Dovesti mnogo internacionalno priznatih imena i spojiti ih u različitim projektima s hrvatskim skladateljima i izvođačima. Također mi je cilj otvoriti Zagreb kao cijeli grad, a ne samo njegov centar, tako da svi dijelovi grada zažive s Biennalom.