Dave: We're All Alone in This Together (Neighbourhood, 2021.)
Mladi britanski reper nigerijskog podrijetla postao je otočka senzacija debitantskim albumom "Psychodrama" iz 2019. koji je osvojio nagrade Mercury i Brit Award za album godine i usput došao do platinaste naklade. Za razliku od većine generacijskih kolega s obiju strana Atlantika, Dave se ne boji netipičnih struktura pjesama i ambicioznog pripovijedanja. Razinom ambicije i širinom glazbe Dave podsjeća na Kendricka Lamara; obojica su tzv. conscious reperi koji neprekidno žongliraju na rubu moraliziranja, a da ga nikad ne prijeđu. Istodobno prigrljuju klasično hip-hop hvalisanje i materijalizam, ali pritom ne ispadaju licemjeri. "We're All Alone in This Together" uspijeva pomiriti niz tematskih i stilskih razlika upravo zato što Dave prihvaća i svoje podrijetlo i svoje životne okolnosti sa svim njihovim manama i posljedicama. Na svaku brutalnu ispovijest, poput gotovo desetominutne "Heart aAttack", "Three Rivers" ili naslovne pjesme dolaze puno lakše stvari poput "Clash" s Stormzyjem ili "System" s WizKidomy. Time Dave istodobno pokazuje tematsku raznolikost, ali i jasnu zvukovnu pripadnost tamošnjoj rap sceni kroz uspješno inkorporiranje drill i afrobeats utjecaja u svoj filmičan stil zasnovan na sporijim beatovima, klaviru i orkestralnim ukrasima. Album u svojih skoro sat vremena trajanja zahtjeva puno pažnje od slušatelja, no istodobno ga i nagrađuje brojnim igrama riječi, detaljima i dinamičnim instrumentalima.
Billie Eilish: Happier Than Ever (Darkroom/Interscope, 2021.)
Drugi album gen Z pop senzacije Billie Eilish bavi se vrlo sličnim tematskim preokupacijama kao i Dave, ponajviše naglom slavom i pritiskom očekivanja koja ona potiče. "Happier Than Ever" svjestan je zaokret u odnosu na megauspješni prvijenac i gotovo će sigurno izazvati oprečne reakcije publike i kritike. Unatoč naslovu, album je mračniji od goth pop debija "When We All Fall Asleep, Where Do We Go?" koji je namjerno koristio oštre digitalne teksture u kontrapunktu s pop senzibilitetom kao nadahnutu taktiku za hvatanje pažnje slušatelja. Instrumentalno gledano, Eilish i producent, njen brat Finneas O’Connell, pjesme su orijentirali prema poluakustičnom downtempo izričaju, ističući u prvom redu snagu i sugestivnost Billinog vokala. Recentni singl "NDA" i ranije objavljena "Therefore I Am" podsjećaju na lepršavije aspekte prethodnika, no većina materijala se fokusira na introspekciju orijentiranu oko tema emocionalnog i fizičkog zlostavljanja, tretiranja ženske seksualnosti u medijima i sličnih tema koje ne bi trebale mučiti adolescentsku pop zvijezdu. Album nije bez mana; sama atmosfera se nedovoljno mijenja kroz šesnaest pjesama, a nekadašnja ekstremna dinamika je žrtvovana u korist upečatljive, ali ipak donekle pravocrtne emotivnosti. S druge strane, iznenadni "stadionski" kraj naslovne pjesme pokazuje izniman kreativni potencijal autorskog dvojica te dodatno naglašava činjenicu da je s nepunih dvadeset godina Billie Eilish najzanimljivija pop zvijezda današnjice.
Tyler, The Creator: Call Me If You Get Lost (Columbia, 2021.)
"Call me if You Get Lost" šesti je album Tylera, The Creatora i prvi koji se, barem donekle, čini kao svjestan i namjeran pogled unatrag. Proslavivši se kao neformalni vođa adolescentskog hip-hop kolektiva Odd Future na prijelazu nultih i desetih, Tyler se tijekom desetljeća razvio u jednog od najosebujnijih i najsnažnijih autorskih glasova hip-hopa. Poznat po eklektičnom, gustom jazzy produkcijskom stilu, tijekom vremena od horrorcore repera pod utjecajem Eminema izrastao je u Grammyjem nagrađenog autora koji ruši žanrovske barijere. "Call Me If You Get Lost" povratak je repanju nakon "Flower Boy" i "Igor", dva hvaljena albuma bliža RnB-ju i soulu. Album je zamišljen kao posveta mixtape eri iz druge polovice nultih, a sve je formalizirano gostovanjem DJ-a Drame koji svojim upadicama kroz cijeli album stvara osjećaj nekog od ostvarenja iz svoje kultne serije Gangsta Grillz. Niz manje ili više konvencionalnih hip-hop pjesama isprekidan je s dvjema podužim stvarima koje u sebi sadrže tragove psihodelije, bossa nove, reggaea, ali i sugestivnog minucioznog pripovijedanja. Takvim postupcima Tyler pokazuje da čak i kad želi sam sebe staviti u kakav-takav žanrovski kalup, i dalje djeluje neukrotivo. Netko manje spretan i talentiran izgubio bi se u tim labirintima glazbenih utjecaja i naizgled međusobno posvađanih narativa, ali Tyler još jednom potvrđuje da je izabrao prikladan nadimak te treći put zaredom stvara neočekivano privlačan ljetni album.
