Ivana Srbljan, mezzosopranistica, a od 2020. godine i prvakinja Opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, rođena je i odrasla u radničkoj obitelji, na zagrebačkoj Trešnjevki. Nakon što je diplomirala glazbenu teoriju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na istoj je Akademiji upisala pjevanje, u 28. godini života. U međuvremenu je, da bi financirala vlastito školovanje i osamostalila se, pjevala u muškim i ženskim klapama, rock-bendovima i Zboru HRT-a, pomažući roditeljima koji su u olovnim devedesetima izgubili posao u zagrebačkom TEŽ-u. Umjesto da okrivljuje druge, pouzdala se radije u vlastite darove, postupno i ustrajno realizirajući svoje potencijale. Upoznala sam je prije nekoliko godina kao dirigenticu hora Preobraženjskog hrama u Zagrebu, ne sluteći da pred sobom imam Bizetovu Carmen, i to u nekoliko nagrađivanih i visoko ocijenjenih izvedbi. Toliko o njezinoj skromnosti i mojoj glazbenoj neobrazovanosti.
Vaši obiteljski i glazbeni korijeni vezani su uz pjevački zbor, hor Sabornog hrama u Preobraženskoj ulici u Zagrebu. Upravo vas je otac Milivoj, zajedno sa sestrom Snježanom i bratom Aleksandrom, upisao u taj hor u kojem je i sam pjevao više od trideset godina.
Nisam osoba koja voli živjeti u prošlosti, ali rado se prisjećam svojih početaka i tatinih odluka koje su me na neki način dovele tu gdje sam sada. Imao je divan glas i kraće se vrijeme školovao na odjelu solo pjevanja u Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski do odlaska u vojsku. Volio je glazbu, pjevanje i sve troje nas je usmjerio u tom smjeru. Odmalena sam pokazivala talent za glazbu i stalno sam kreirala neke predstave za svoje ukućane. U vrlo ranoj fazi odrastanja iskusili smo rat i čini mi se kako je puno kreativnih poriva bilo potisnuto zbog novih okolnosti u kojima smo se našli. Vjerujem kako su se mnogi našli u sličnoj situaciji, a sama činjenica da su oba roditelja ostala bez posla bitno je promijenila uvjete odrastanja, ali i mentalni sklop nas djece. S druge strane, želim nadići ratne okolnosti u kojima smo se svi skupa našli i u kojima smo odrastali, bez obzira na naše etničke korijene i identitete, jer sam itekako svjesna mehanizama, situacija i ljudske prirode s kojima smo se susretali i morali nositi. Tata nas je doveo u crkvu na Cvjetnom upravo u tim najranjivijim godinama. Svoje glazbene temelje postavila sam u istoj školi koju je i on pohađao. Zahvalna sam na znanju i trudu svim profesorima, a posebno profesorici klavira Penki Kanev Manojlović koja mi je dala čvrste temelje i razvila ljubav prema glazbi.
S dolaskom nove uprave 2014. u riječki HNK na čelu s Frljićem pojavila se šansa da se zaposlim u Operi, na čemu sam izuzetno zahvalna. Zašto to nije HNK u Zagrebu? Ne znam. Ako su potrebni neki posebni uvjeti, ja bih ih voljela znati
Često ističete i potporu profesorice pjevanja Vlatke Oršanić...
Profesorica Oršanić je doista bila i ostala moja velika podrška. Odavno me začarala svojom karizmom i energijom kojom zrači na sceni. Puno sam naučila od nje i bila mi je velika čast i zadovoljstvo dijeliti scenu sa svojom mentoricom na izvedbama suvremenog djela Zorana Juranića "Opera po Kamovu" u riječkom HNK-u. Veselim se i budućim prilikama zajedničkog muziciranja.
Školski sustav je zastario
Reproduktivni umjetnici često se stavljaju u drugi red u odnosu na autore, kompozitore. Kao da jedni ugrožavaju druge?
Da li se nekoga uzdiže ili omalovažava, o tome odlučuju mnogi faktori. Prije ili kasnije, vrijeme pokaže pravu vrijednost. Svjedočila sam primjerima izuzetne brutalnosti, bahatosti i pohlepe, ali i primjerima pretjerane skromnosti i nesvjesnosti vlastite vrijednosti. Ni jedno ni drugo nije primjer koji bih slijedila. Razne životne okolnosti tek su lekcije kroz koje imamo priliku rasti. Ali rasti možemo samo ako osvijestimo svoju unutarnju snagu i djelujemo iz nje. Takav čovjek ne ugrožava druge jer se ne osjeća ugroženo.
Koje su životne lekcije za vas bile odlučujuće da pređete iz teorije u praksu?
Kada sam upisala studij teorije glazbe, shvatila sam kako ne mogu bez praktičnog djelovanja, bez izvođenja glazbe, muziciranja, te da me sama teorija ne zadovoljava. Teorija se bavila raščlanjivanjem i analizom umjetničkih djela koja su često nadahnuta božanskim. Nalazila sam se u poziciji zadivljenog promatrača, a to me nije zadovoljavalo. Željela sam uroniti u taj svijet čarolije, kupati se u svim tim suzvučjima i utažiti duševnu glad. Postoje razlike između ta dva svijeta, no oni zapravo surađuju i doprinose izvedbi nekog novog glazbenog djela. Jedni bez drugih ne možemo. Bez autora nemamo sadržaj s kojim radimo. Autori su izuzetno važni. Mislim da bi trebalo još više poticati stvaralaštvo naših skladatelja, njegovati tradiciju vokalne lirike i skladanja solo pjesama. Skladateljima su važni kvalitetni tekstovi, a bojim se da ne postoji dovoljno suradnje između suvremenih pjesnika i suvremene klasične glazbe.
Kao i mnogi mladi glazbenici i vi ste se prvo okušali u rock-bendu, a puno kasnije došla je na red opera, za mnoge zastarjeli, prevladani glazbeni žanr u 21. stoljeću. Prosjek godina operne publike prilično je visok...
Mišljenja sam kako je školski sustav zastario i kako imamo premalu satnicu koja je posvećena umjetničkim predmetima. Dok sam predavala u gimnaziji, taj jedan sat nije bio dovoljan ni za suhoparno, faktografsko iznošenje podataka. A oduševljenje djece koja prisustvuju pravom koncertu klasične glazbe je neopisivo. Tek tada mogu osjetiti zvuk koji proizvode akustični instrumenti, vibracije koje se šire koncertnom dvoranom. Mislim da je obrazovanje odgovornost društva.
Kako ste vi zavoljeli operu?
Opera je vrlo kompleksan oblik glazbenog i umjetničkog djela. Traži puno rada na sebi i znanja i od slušatelja i od izvođača. Možda su mnogi zastrašeni tom spoznajom. No bez obzira na znanje, predznanje ili neznanje slušatelja/gledatelja, kada je nešto kvalitetno i kada je napravljeno sa srcem, ne postoji publika koja to ne prepozna. Iskreno, ne znam kako sam zavoljela operu. To nije bila ljubav na prvi pogled, ali se desila spontano i neplanirano. Nas dvije se često svađamo i vodimo žučljive rasprave, ali se sve više i više volimo. Sa svakim novim izazovom rastemo i razvijamo se i čini mi se kako jedna drugu činimo sretnom.
Ivana Srbljan kao Ana iz "Opere po Kamovu" (Foto: Dražen Šokčević)
Što opera može pružiti suvremenom čovjeku?
Opera pruža apsolutnu autentičnost akustične izvedbe gledatelju koji želi iskusiti multidimenzionalnu umjetnost na sceni. Suvremeno doba donijelo je puno pozitivnih stvari samim time što su operne izvedbe i snimke dostupne na internetu, a time je olakšano slušanje, upoznavanje i učenje o svemu. Sve informacije doslovno imamo na dlanu. Stvar je osobnog izbora, ali i prioriteta i angažmana društva u kojem živimo. A dolaskom u kazalište možemo sebi pružiti nekoliko neophodnih sati mira i odmaka od svakodnevne buke, užurbanosti i tema koje vas okružuju.
Zadnjih sedam sezona angažirani ste u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci. Je li bilo poziva za angažman u zagrebačkom HNK-u ili se za to trebaju steći neki posebni uvjeti izvan umjetničkih dosega i krugova?
S dolaskom nove uprave 2014. godine u HNK-u Ivana pl. Zajca na čelu s Oliverom Frljićem pojavila se šansa da se zaposlim u Operi i radim posao za koji sam se školovala, na čemu sam izuzetno zahvalna. Zašto to nije HNK u Zagrebu? Ne znam odgovor na to pitanje. Ako su potrebni neki posebni uvjeti, ja bih ih voljela znati.
U pet-šest različitih izvedaba, od studentskih dana (2011.), kada ste dobili Rektorovu nagradu, do danas, nosili ste naslovnu ulogu Carmen iz istoimene Bizetove opere. Kritičar Branimir Pofuk je za studentsku izvedbu u Lisinskom napisao da je to bila predstava "nabijena energijom kao jedna manja atomska centrala". No put do diplome za vas je bio popločen nevoljama, pa ste na kraju sami organizirali svoju diplomsku predstavu u Teatru &TD...
Nakon velikog uspjeha studentske Carmen nisam dobila šansu da diplomiram ni u jednom nacionalnom kazalištu u Hrvatskoj. Kada ste student opernog smjera na studiju solo pjevanja, zadatak i obaveza je da diplomirate izvedbom operne uloge u opernoj predstavi u kazalištu. A kako sam takva kakva jesam, odlučila sam ne ovisiti ni o kome i uz pomoć mog profesora, komentora i dirigenta Berislava Šipuša, u režiji Marija Kovača, s puno dobrih, dragih, plemenitih i talentiranih ljudi, diplomirala sam monooperom Francisa Poulenca "Ljudski glas" u Teatru &TD.
Možda tu leži vaša budućnost: "sama-svoja-menadžerica"?
Jako sam ponosna na taj projekt, i organizacijski i izvođački. Željela bih i dalje raditi i razvijati se u tom smjeru.
Široka publika pamti vas po izvedbi Carmen u pulskoj Areni 2019. godine. Kako različite adaptacije i izvedbe, poput one u eksperimentalnoj komornoj predstavi Carmen u sušačkom HKD-u ili na pozornici riječkog HNK-a 2020., utječu na vas kao pjevačicu i koliko se vaša Carmen mijenjala proteklih godina zahvaljujući "internim" razlozima, sazrijevanju?
Različiti autorski timovi zapravo pomažu ili odmažu u kreaciji uloge ili predstave. Sve proizlazi iz uzajamnog odnosa i atmosfere koja se stvara već na prvim probama. Po meni, svaka moja Carmen je drugačija upravo zbog tog ljudskog faktora, suodnosa među izvođačima. Ponekad, kada gledam snimku, ne mogu se prepoznati, to nisam ja, već je to neki lik koji je zavladao scenom.
Scenski umjetnici, baš kao i razvikani sportaši, moraju se ozbiljno pripremati i trenirati za nastupe. Iza "lakoće" vašeg nastupa stoji mukotrpan, dugogodišnji rad koji uključuje nekoliko različitih disciplina: pjevanje, glumu, dirigiranje, sinkroniziranje... Postaje li to s godinama lakše ili teže?
Ovo je doista težak posao jer prije svega traži jaku psihu. Nismo svi spremni u isto vrijeme. Mislim da je najveća greška kopirati nečiji put ili dozvoliti nametanje kriterija koje bi ti kao pjevač i umjetnik trebao ispuniti. Mladost donosi svoje, ali s godinama ostaju na sceni pjevači sa stabilnim tehnikama i glasovima koji su ostali zdravi i koji su vođeni pažljivo, strpljivo i mudro. Mladi pjevači često sebe forsiraju u strahu da ne ostanu bez budućih prilika ukoliko odbiju one koje im se trenutno nude. Uspjeti kao operni pjevač traži puno mudrosti, nepokolebljivosti i vjere u sebe.
Finsko iskustvo
Kao mezzosopranistica u nekoliko ste navrata pjevali muške uloge. U povijesti kazališta češći je obrnut slučaj...
Obožavam pjevati muške uloge, kao uostalom i ženske. Visoka sam pa, srećom, imam fizičke predispozicije i za muške uloge. Veseli me ta igra među spolovima i različitim energijama. To mi je fascinantno. No najviše me veseli rad s kvalitetnim redateljima koji iz mene izvuku ono najbolje.
Upravo ste u jednoj takvoj ulozi, Brangäne u Wagnerovoj operi "Tristan i Izolda", bili nominirani za Nagradu hrvatskog glumišta. Kakvo je bilo vaše iskustvo u toj operi koju mnogi smatraju "najekstremnijom operom ikad napisanom"?
O Wagneru se govori sa strahopoštovanjem. Mnogi veliki pjevači nisu se usudili pjevati Wagnera. Osjećali su kako izlaze iz svoje komforne zone. Wagnerova orkestracija je izuzetno bogata i traži glasove koji se s njom mogu nositi. U početku sam sumnjala u sebe jer sam u glavi imala sve te priče koje sam slušala cijeli život. Onda je u meni proradio unutarnji glas i rekao mi da prihvatim priliku. Poslušala sam sebe, dobila sjajne kritike, pa i nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta.
Često gostujete u Finskoj. Po čemu se njihova operna scena razlikuje od hrvatske? Pomišljate li ponekad da bi bilo najbolje spakirati se i trajno otići u inozemstvo?
Operni sustav u Finskoj je drugačiji od hrvatskog. Finci imaju samo jednu nacionalnu opernu kuću, u Helsinkiju, s tim da uopće nemaju solistički ansambl. Za plaću rade orkestar i zbor, korepetitori i ostali zaposleni. Sve ostale operne produkcije su raspoređene po manjim gradovima i radi se jedna produkcija godišnje ili svake druge godine. Mislim da opernim pjevačima nije lako preživjeti u takvim okolnostima tako da su se mnogi, u trenutnoj koronakrizi, okrenuli dodatnom školovanju, pa i traženju posla u drugim strukama. Publika je divna, željna predstava, tako da su projekti uglavnom unaprijed rasprodani. Dragocjeno mi je finsko iskustvo, svakom je pjevaču izuzetno važno da radi i da se razvija izvan matičnog kazališta. U siječnju ću debitirati u ulozi Dorabelle u Mozartovoj operi "Così fan tutte" u gradu Vaasi. Jako se veselim gostovanju, putovanju i radu u Finskoj. No kada govorimo o trajnom odlasku u inozemstvo, kao i svi, razmišljam o raznim scenarijima s obzirom na radne i životne okolnosti u kojima se nalazim. Ali biti slobodan, samostalan umjetnik u trenutnoj krizi gotovo je nemoguće.
Pa zato i dalje putujete na relaciji Zagreb – Rijeka, u prvom redu zbog stalnog angažmana u riječkom HNK-u ali, čini mi se, i zbog vođenja zbora u Preobraženjskom hramu u Zagrebu. Počeli ste dirigirati u horu kada vam je bilo tek 18 godina, a vjerni ste mu i danas bez obzira na brojne obaveze, domaće i inozemne nastupe.
Crkva mi je dala temelje i podršku u svakom smislu. Pogotovo u posljednjih sedam godina, nedjeljne liturgije su bile trenutci kada bih se viđala sa svojom familijom. Tata je nedavno preminuo nakon teške bolesti i odlazak u hram mi je kao održavanje veze s njim. Svi smo u fazi žalovanja, ali kada smo zajedno na liturgiji, onda je nekako lakše. Dajemo si podršku i dobivamo je zauzvrat.
