S prostora bivše Jugoslavije, i mi u Hrvatskoj i susjedi u Srbiji, kad je govora o opernoj umjetnosti – otkad svijet bilježi i pamti najznačajnije među sobom suvremenike – uvijek smo imali barem jednu osobu što je bila među najistaknutijim i najzapaženijim protagonistima na najvidljivijim pozornicama i uz bok najvećim tada umjetnicima. Među tom izdvojenom elitom što je obrala najekskluzivnije prilike bivanja među besmrtnicima, dominiraju naravno – žene... A među tom dičnom ženskom reprezentacijom, glasom posebne boje i karijerom iznimnoga sjaja ističe se hrvatska sopranistica i mecosopranistica Dunja Vejzović, koja je 20. listopada proslavila okrugli 80. rođendan.
Ovo je svakako prilika kad se moramo prisjetiti naših istinskih vedeta operne umjetnosti, ne bismo li i time osvjetlali važnost zlatne ploče uzornih odabranicâ, a na kojoj svoj zasluženi prostor ima i ime Dunje Vejzović. Hrvatska operna niska posebnih izvođačica počinje imenima sopranistica Milke Trnine i Zinke Kunc, koje spadaju u nešto starije generacije svjetskom slavom okrunjenih naših primadona. Prva je bila prva Kundri u Vagnerovom "Parsifalu" koji je napustio Bajrot, u Metropoliten Operi u Nju Jorku, i velika Toska kojoj se u Kovent Gardenu u Londonu divio sam skladatelj Đakomo Pučini, dok je druga bila jedna od naših najtraženijih umjetnica i, pripala joj je čast postavljanja kamena temeljca upravo u Nju Jorku, u prilici početka gradnje nove zgrade slavnoga Meta...
I, onda su u vremenima bliže ovim našim, svjetsku kritiku i publiku zadivile dvije naše dive rođene istog dana u istoj godini, prije točno 100 godina: Nada Putar-Gold i Biserka Cvejić (5. studenog 1923.). Obje bijahu i mecosopranistice, baš kao i dva desetljeća od njih mlađa Ruža Pospiš Baldani, također osvajačica najvećih mundijalnih opernih pozornica. Ovom kvintakordu najvećih, svakako valja pridodati i sopranisticu Ljiljanu Molnar-Talajić, čistu dušu bosansku u onom najplemenitijem smislu te riječi, koja je majčinskom ljubavlju skrbila o svojim učenicama. Nećemo zaboraviti ni Dragicu Martinis, ni Srebrenku Senu Jurinac...
A srpska dionica opernih primadona, koje su ostavile vidljivog traga u internacionalnom opernom izlogu, svakako jesu nedavno preminula Milka Stojanović i još uvijek vrlo vitalna i na pragu 91. rođendana – Radmila Bakočević.
Kad čovjek obasja sebi svijest spoznajom koliki su ne naše gore listovi, nego cvjetovi, u svjetskim razmjerima bile imenovane dive, tada možemo i nazreti stvarnu mjeru veličine naše aktualne slavljenice, Dunje Vejzović.
Svjetlo dana ugledat će i prva glasovna javljanja u vidu plača novorođene bebe artikulirat će mala Crnkovićka u Zagrebu, gdje će kao djevojka diplomirati pjevanje na Muzičkoj akademiji u klasi meštrovice Marije Borčić. I karijera ove posebne artistice svoju će inicijaciju imati u rodnom gradu. Doduše, juvenilna Dunja neće debitirati u nacionalnoj kazališnoj kući, nego u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, još kao studentica, kad će pjevati rolu Vještice u komadu "Ivica i Marica" kompozitora Englberta Humperdinka. Nakon niza nastupa u različitim vokalno-instrumentalnim djelima, jedan među najvažnijim angažmanima za trajanja toga njezinog mladenačkog doba bit će sudjelovanje u produkciji praizvedbe opere "Oluja" Stjepana Šuleka (1970.) u HNK Zagreb, pri tumačenju uloge Ariela. Redatelj joj je bio veliki Vlado Habunek.
Nedugo nakon toga odlazi na stipendiju u Štutgart, usavršavajući se na tamošnjoj Visokoj školi za glazbu i mnogo kasnije postati profesoricom nakon okončanja svoje službene pjevačke karijere. A prvi pravi angažman dobit će u jednom drugom njemačkom gradu, u Nirnbergu, u kojem će ostvariti pretpostavke za osvajanje inih opernih pozornica, s naglaskom na one u Njemačkoj.
Impresionirat će sve one koji je budu gledali i slušali u nizu uloga koje se fahovski ne mogu smjestiti u jednu specijalističku ladicu – ni po rasponu glasa, ni po stilskoj odrednici – s obzirom na to da će Dunja Vejzović s podjednakom savršenošću istumačiti i naslovnu junakinju u Bizeovoj "Karmen" i Abigaelu u Verdijevom "Nabuku", i uloge Marije u "Wozzecku" Albana Berga i Dalile u kapolavoru "Samson i Dalila" Kamija Sen-Sansa, i Rosinu u Rosinijevom "Seviljskom brijaču" i Adalđizu u "Normi" Vinčenca Belinija, ali i one raritetne kao što su opere "Tereza" Žila Masnea ili "Trojanci" Hektora Berlioza. Đuzepe Verdi mogao je samo poželjeti da mu ta vrsna tumačiteljica pjevajući oživi ono što je on u svojim kajdankama bio namijenio dubljem ženskom glasu, komponirajući svoja remek-djela "Trubadur" (Acučena), "Don Karlo" (Eboli) i "Aidu" (Amneris). Veliki maestro prerano je umro da bi te užitke doživio, ali je svekoliki auditorij sveudilj ipak mogao u tome višekratno guštati. Pa i dandanas se, primjerice, u Splitu osjeća energija koju je Dunja Vejzović ostavila i kao princeza Eboli u kazališnoj zgradi i kao okrutna Amneris na Peristilu. Ne jednom, i sam sam imao priliku čuti govoriti vremešnije kazališne posjetitelje kako im još uvijek iza bubnjića negdje u srednjem uhu odzvanjaju briljantni glasi interpretacija ove mirakuložaste muzičke čudotvorke.
Ama, moglo bi se do zadnje stranice naših novina navoditi taksonomiju kazališnih kuća u kojima je časna Dunja Vejzović nastupala, velikana s kojima je surađivala, djela koja je otpjevala. No, dva su ipak imena koja, svako na svoj način, omeđuju njezin artizanski habitus: skladatelj Rihard Vagner i dirigent Herbert fon Karajan. Jednoga je spoznala duhovno, sasvim proniknuvši u njegov genij, drugoga je poznavala osobno. Reknem li da je maestro Karajan odabrao baš Dunju za projekt snimanja Vagnerovih opera "Loengrin", "Parsifal" i "Ukleti Holandez", za najuglednije diskografske kuće Dojče Gramofon i EMI, rekao sam sve, i prekoviše od toga.
Pa kao što je onodobna dobro upućena glazbena kritika pisala kako je predšasnica gospođe Vejzović, gore imenovana Milka Trnina, bila onakva pjevačka interpretatorica kakvu je sam Vagner zamišljao ispisujući svoje partiture, jednakim se atribucijama može pristupiti i istumačenjima njegovih glazbenih drama iz grla neponovljive Dunje. I izvedbe "Tanhojzera" i "Valkire" bivale su unekoliko autentičnijima, ako je u njima sudjelovala i Dunja Vejzović. Znali su to i Klaudio Abado i Karlos Klajber i Lorin Mazel...
U riječkom HNK Ivan pl. Zajc nedavno je pjevala Groficu u "Pikovoj dami" P. I. Čajkovskog, u 80. godini, baš kao što je u istoj dobi pokojni nestor basovskog faha, Tomislav Neralić, prije 20-ak godina boravak na pozornici bio zaključio na daskama zagrebačkog HNK-a, oprostivši se od publike ulogom Ivana Hovanskog u operi "Hovanščina" M. P. Musorgskog.
Nemamo dovoljno mjesta da istaknemo važnost koju je Dunja Vejzović podarila vokalnoj formi lida, ali se mora evidentirati i njezina dirigentska avantura, koju je nedavno demonstrirala u Dubrovniku.
Osim po čuvenju iz opće kulture i glazbene znatiželje, moj je prvi susret s Dunjom Vejzović bio prije 30-ak godina kad sam negdje kupio lijepo opremljenu kutiju s tri kasete – da to je bilo prije ere kompakt-diskova, a nekmoli JuTjuba – na kojima je bila snimka Vagnerove opere "Ukleti Holandez", pod Karajanovim ravnanjem. Sjećam se, bilo mi je gotovo nestvarno da netko "od naših" snima opere s velikim Karajanom, možda i najvećim, pa da mi još to tada i dođe u ruku. Impresivan vokal, voluminozan glas kao obli čelični rukohvat i nadasve impresivna interpretacija protagonistkinje Zente, ostavili su me bez daha. Bilo je sasvim svejedno jesu li visine ili dubine, dijapazon glasa bio je izjednačen i niveliran, a rasponi od pijana do fortisima gradacija od lirskih do dramskih momenata, e, sve je to bilo čarobno, sasvim metafizički i gotovo nestvarno.
Neka nama naše Dunje još – na mnogaja ljeta: sretan vam rođendan, primadono Vejzović!
