Ova otrovna navika i kultura koju mi što smo se njome kao virusom davno zarazili skraćeno sinegdohom zovemo "rokenrol", nosi u sebi dvostrukost, ambivalenciju koja je s jedne strane moćan i konstitutivan dio, ali jednako tako i velika opasnost. Ta se dvostrukost zove važnost pojavnosti – prostije, vanjski izgled, ili još drugačije tuđicama rečeno stil iliti imidž. Izgled izvođača neodvojiv je i, paradoksalno, gotovo jednako važan kao zvuk. Tako je bilo od početka. To i takvo "značenje stila" kako bi rekao Dick Hebdige, ono vanjsko prečesto je znalo ugroziti unutarnje i najvažnije, bez čega stila ne bi ni bilo – muziku samu.
Nitko kod nas, reklo bi se, na toj samosvijesti i impulsu važnosti donošenja drugačijeg vizualnog stila i izgleda, a na račun muzike, nije platio takvu cijenu kao Slađana Milošević (ono "Aleksandra" iz lične karte nije dugo vremena koristio skoro nitko). Kad se pojavila tamo kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih na nekom od televizijskih programa tadašnjeg JRT-a, s onakvim imidžom, s jarko farbanom, natapiranom kosom i jakom šminkom, kao da je direktno stigla s londonskog King's Crossa, i u trenutku kad je televizija bila tako moćna da je bilo dovoljno da te narod vidi jednom pa da te zapamti, Slađana je odmah uspjela. Makar u prvome: u tome da bude viđena i uočena, da zapanji drugačijošću, da šokira, a da ne ispadne smiješna ili ismijana od neukih.
Tako i bi: iako te prve pjesme nisu bile naročite, jednom kad si je vidio, kojoj god generaciji ili društvenoj klasi pripadao, nisi je mogao zaboraviti. Ali već tad i tako kao da je odmah na početku počela gubiti bitku koja je važnija – to da joj muzika nekako padne u drugi plan. Tim više što je u trenutku kad se za mase pojavila kao nov izvođač i zauzela to svoje jedinstveno mjesto u masmedijima, na televiziji, u novinama i listovima, Slađana već imala godine ozbiljnog muzičarskog staža. Oduvijek sam imao utisak da je svjesno ili nesvjesno skrivala svoj izuzetan i u odnosu na većinu rokenrolera dublji i ozbiljniji, formalni muzički bekgraund. Zašto je to skrivala? Da se narod ne uplaši? Da ne djeluje suviše ozbiljno? Možda je i sama bježala od nečega što većina rokera nije imala: teorijsko i izvođačko znanje i umijeće klasično školovane muzičarke koja je već s pet godina bila u muzičkoj školi na odsjeku klavira, a naučit će svirati ozbiljno i još nekoliko instrumenata.
Zašto je Slađana skrivala svoj izuzetan formalni muzički bekgraund? Da se narod ne uplaši? Da ne djeluje suviše ozbiljno? Možda je i sama bježala od nečega što većina rokera nije imala: teorijsko i izvođačko znanje i umijeće klasično školovane muzičarke
I prije relativnog uspjeha prvih singlova, muzički solidnih no tekstualno smiješnih i drago naivnih u odnosu na nadolazeću novovalnu scenu (sad se neprestano u naslovima ponavlja i prepisuje nonsens da je Slađana bila "novotalasna ikona" – nikad to nije bila) – poput singla "Sexy dama" (sic!), što ga je za nju napisao nesretni i dragi Dejan Petković – imala je iza sebe godine sviranja s najozbiljnijim muzičarima beogradske rock, jazz i klasičarske scene. Najvažnije za mnogošto u njenoj nestalnoj karijeri: po svojoj prirodi bila je muzičarka od najrjeđe sorte – ona s bezgraničnom znatiželjom ka najrazličitijim žanrovima i garagantuovskom gladi da se čuje što više muzike, u ekstremnim rasponima. Svirala je paralelno "ljuti rokenrol" i bavila se suvremenom klasikom kompozitorice Ksenije Zečević, a pamtim i intervju iz sofisticiranog i za takve detalje budnog Poleta, u kojem je govorila kako voli zastrašujuću Diamandu Galás.
Lutala je od stila do stila, od hard rocka do suvremene eksperimentalne glazbe, od blondijevskog popa do big bendova, od takozvanog alternativnog zvuka do zabavnoglazbenih festivala, od heavy metala do najdelikatnijih, nebeskih balada. Lutala je, i na tom se putu rasipala. S proplamasajima tek, koji su bili vanredni, uistinu jedinstveni. Je li lutala iz želje za uspjehom? Moguće. Prirodno je uostalom. No, izglednije je drugo: kao i mnogi muzičari visokog tehničkog znanja, ona izgleda nije mogla naći samo jedan pravac ili ideju unutar popularne muzike za koje bi se uhvatila i od njih napravila trajnost – u suprotnosti s najuspješnijim autorima čija je to glavna i temeljna karakteristika: ulovivši motiv, nešto bar što hoće reći, zajašili bi na to i nisu više puštali, dok su od vlastitog najčešće ograničenog muzičkog znanja, od svojih nedostataka, uspijevali napraviti prednost.
Njena rasutost i nemogućnost pomirenja suviše različitih stilova razlog je Slađanine prve tragičnosti: bila je medijska i stilska "ikona", prepoznatljiva "svima". Ali koliko je bila prepoznata njena muzika? A glas, boja, stil pjevanja? Ono što pjevača distingvira. Obratimo pažnju na te snimke, što s vremenom samo dobivaju na značaju i ljepoti: gotovo u svakoj Slađanin glas je tako miksan, s mnogo reverba i eha, da zvuči kao da se hoće sakriti, i u onim osrednjim i u najboljim pjesmama. Ako taj dio sebe sakrivaš, ili dozvoljavaš da te sakriju, i to na najotvorenijem prostoru, što poručuješ zapravo?
Nešto je tu naravno moralo biti i do ličnosti. Veliki talenti najčešće su najveći vlastiti neprijatelji. Kod Slađane se to pokazalo više puta. Umjetnički i privatno. Ako ostanemo na najvažnijem, na muzici, vidjet ćemo da nijedno od tih nekoliko vrhunskih djela ne sliči prethodnome – ne po liniji karijernog oportuniteta, nego u mijenjanju po nekim drugačijim nužnostima, gdje se u isti čas instinktivna volja za promjenom kao rezultat muzičkog razmišljanja pokušava složiti s uslovljavanjima koja su vanjska, i ne uvijek najljepša ili slobodna. Biranje suradnika i partnera nekim su muzičarima jedan od ključeva, u dobrom i u lošem.
Najbolje stvari Slađana je pisala, snimala i izvodila uvijek kad bi sretno birala suradnike. Ili oni nju. To bi se pravilo svaki put pokazalo u šokantnoj mjeri i rasponu, makar za one koji su znali prepoznati: album "Neutral Design" iz 1983. imao je i hit za srednju struju i alternative radove, vrhunski zvuk i produkciju, izvedbu i naravno dizajn. Zagrebački Start, koji je, ako išta, znao prepoznati ono od čega je sam bio sačinjen – stil – prepoznao je momenat savršeno: prateći tekst Saše Žikića i intervju sa Slađanom, koju je kao nikada fotografirala Goranka Matić (tko drugi uostalom?), spada i danas u one savršene, antologijske "editorijale". Pa onda iznenađenje s kraja osamdesetih: Slađana bez modnih kerefeka svira violinu u uvodu džezerskim harmonijama oblikovane pjesme čuvenog Darka Kraljića, s njenog tamnog bisera, albuma "Slađana & Darko", vjerojatno prve "neokrunerske" ploče kod nas (možda i posljednje?).
I trenutak, onaj najtrajniji, što se pojavio, u strašnoj simetriji, baš u proljeće prije ravno četrdeset godina: "Negde izvan planeta", popularno prozvana i "Princeza", pjesma koju je za Evroviziju u duetu otpjevala s Dadom Topićem, čovjekom koji je kod nas izmislio soul pjevanje. Nema slične ta melodiozna grand balada Sanje Ilića, iz moćnoga, sunčanoga dura što počinje glisandom, kao da zvijezda-repatica dobija svoje note, svoj zvuk, zvuk što je tren i vječnost, i Slađanin eterični glas, feminin, senzualan glas, malo zamagljen studijskim efektom, visoko impostiran, kome mnogo kasnije odgovara muški glas, u kontramelodiji ("moj svet si ti..."), i pridružuje se, da bi njen snoviti vokal "pokupio" Dadin čarobni bariton, kao taman planinski studenac. Kad se u refrenu, u forte dijelu spoje, sljube u jedno, bilo u oktavi, bilo u harmonijama, dobili smo tu vrstu uznesenja, opčaranosti, kakvu su imali samo holivudski filmovi u svojem univerzalnom zavođenju planeta ili arije iz najljepših brodvejskih mjuzikala. Sad smo imali svoju verziju, muziku koja je u jednoj jedinoj gesti čarobnim štapićem izvela naš rođeni oblik snovitosti, zvuka na koji reagiraju zanesena čula i uzdižu čovjeka iznad zemlje.
Taj tren, kao ni jedna čarolija, nije mogao potrajati. Ni izvođači njeni, kao kažnjeni zbog ljepote. Posljednjih trideset i više godina Slađana nije imala prave karijere. Tamo gdje rokenrola odavno nema, a riječ imidž je postala uvreda, nije ju ni mogla imati.
