Stela Rade, 25-godišnja pjevačica iz Jastrebarskog, nije se uspjela plasirati na Doru svojom pjesmom "Balkan pop". Premda službenog obrazloženja nema, možemo pretpostaviti da je netko na poziciji moći ocijenio da Stelino prekomjerno korištenje balkanskih stereotipa i općih mjesta naprosto "nije hrvatska kultura" i da zarazna folk melodija "nema veze s Hrvatskom".
U vrijeme adventa i Stelu je zakačila masovna zabrana nastupa izvođača koji se bave folk muzikom. Vlast Sv. Ivana Zeline mladu pjevačicu nije pustila na binu zbog, pričalo se, harmonike. I dok urbana policija misli da diktira trendove i umišlja da muzički obrazuje naciju, Stela grabi naprijed i skuplja samo izvanredne reakcije i podršku.
Za Novosti govori o razlikama na muzičkoj sceni u Hrvatskoj i Srbiji, o specifičnostima svog posla te o načinima na koje gradi repertoar pjesama i zabavlja publiku.
Trenutno se nalazite u Kanadi na turneji. Na kakvim mjestima održavate nastupe? I općenito, kakva je publika u dijaspori u odnosu na publiku kod nas? Da li više žude za zabavom?
Bila sam i prošle godine u Kanadi, sad smo to još malo proširili na više gradova. U Torontu sam, tu nam je baza. Nastupam u barovima, klubovima i većim restoranima. Sviđa mi se raditi ovdje, i njih 30 kada dođe, kada pruže podršku i kažu da su došli baš zbog mene, to je super. Lijepo je znati da te prati netko s druge strane svijeta. A ja još uvijek ne znam ocijeniti jesu li ljudi ovdje hladniji ili topliji kad je riječ o dočeku. Njima nedostaje domovina, to se vidi. Kad im dođe netko njihov, budu baš srdačni. Mada, mislim da su malo zaboravili zabavljati se. Ovdje ljudi puno rade, čini mi se da im društveni život i izlasci jako pate. I neki od njih su dugo tu, više od 20 godina. Imam sjajnu dobrodošlicu na svim mjestima, svi pjevaju, ali nema one zabave kao da ne postoji sutra, da sve gori. Kao što je na Balkanu.
Kad ljudima kažeš kafana, prvo pomisle na tuču i bacanje pepeljara, da gosti hvataju pjevaljke. To u većini slučajeva nije tako. Gdje god da dođeš bit će svakakvih ljudi, a gdje neće u kafani. Za mene je kafana jako pozitivno mjesto
A vaš repertoar? Da li je uvijek po prilici isti ili ga prilagođavate publici i lokaciji?
Za publiku s ovih prostora je manje-više isti repertoar. Od Jinxa, Dine Dvornika, Olivera Dragojevića, do sevdaha, narodnjaka, Ane Bekute, pa do ex-yu rocka. Svi ljudi vole sve, doista. Neka mjesta su specifična, možeš primijetiti da ljudi samo čekaju da se to prelomi u narodne pjesme. Moj posao je da na licu mjesta procijenim što publika više želi čuti.
To je onaj repertoar, što se kaže, od Nirvane do Silvane, pa se ostane na Silvani. Prava zabava počinje kad krenu narodnjaci, to znamo svi mi koji izlazimo, zar ne?
To je istina, ali nakon što se izvrti jedan blok narodnjačkih pjesama, ljudi se vole vratiti na neki stari rock, recimo Prljavo kazalište. Ali ne mogu oni to tek tako, moraju biti, ja kažem, nabrijani od prije, a to učine narodnjaci. Bitan je redoslijed.
Koliko dugo nastupate, kakav je bio vaš početak?
Počela sam sa 16 godina. Imala sam kolegu Tonija, DJ-a, koji je ujedno svirao i klavir. Nagovorila sam ga da napravimo covere nekih domaćih pjesama na klaviru, snimila sam naše materijale i slala ih po cijeloj Hrvatskoj, svim kafićima i klubovima koji bi mogli biti zainteresirani. "Mi smo Stela i Toni, pogledajte naše covere, nastupamo besplatno!" Prvi honorar sam zaradila u Slavoniji, 200 kuna. U isto vrijeme sam objavljivala svoje obrade na društvenim mrežama i tako sam se spojila sa svojim prvim bendom, s dečkima iz okolice Jaske. S njima sam krenula raditi svadbe, kafiće, restorane. Kako je vrijeme prolazilo, ljudi su saznali za mene, zvali su me da radim. Kasnije sam odlučila da ću sama graditi put. Poanta je u tome da se moraš sam nametnuti, dati do znanja da postojiš i želiš nastupati.
Škola kafane
Kakva iskustva nosite iz tih prvih nekoliko godina rada? Da li je to bila želja za pjevanjem pošto-poto ili ste već tad imali neku računicu, viziju za veću karijeru? Što ste sve kao djevojka prošli u kafani?
Ja sam uvijek imala velike ambicije i zamišljala sam sebe na velikim binama. Bila sam svjesna da moram proći cijeli taj put i da možda nije dobro da mi se slava desi preko noći. Drago mi je da sam prošla i kafane i svadbe i festivale jer to gradi izvođača i umjetnika. I onda, ako ti se stvarno desi da postaneš slavan, znaš kako se trebaš nositi s tim. Kad ljudima kažeš kafana, prvo pomisle na tuču i bacanje pepeljara, da gosti hvataju pjevačice ili, kako se kaže, pjevaljke. To u većini slučajeva nije tako.
Gdje god da dođeš bit će svakakvih ljudi, a gdje neće u kafani. Za mene je kafana jako pozitivno mjesto. Prošla sam i dobro i loše, vidjela sam sve. U svemu tome je najvažniji stav, pogotovo kad gosti žele nešto prema tebi. Samim svojim stavom i ponašanjem dajem do znanja da imam integritet i da se ne mogu ponašati kako žele, da mora biti distanca. Moram to braniti jer je to moje radno mjesto. I tu mora postojati neka granica – ne smiješ biti bezobrazan, osim, naravno, u slučaju ako netko krene na tebe.
U žiži ste javnosti zbog pjesme "Balkan pop" s kojom ste se htjeli predstaviti na Dori, ali vam nisu dali neki preozbiljni ljudi koji odlučuju o tome. Prije svega, otkud "Balkan pop", otkud ideja?
Sve je počelo s onom glavnom melodijom na harmonici. Prije par mjeseci sam se zezala s harmonikom, stavila sam neku funky pozadinu i preko toga bacila istočnjačku melodiju, pa što bude. Nešto sam improvizirala i objavila to na Instagramu. Zbog toga me je zapratilo oko 30.000 ljudi iz cijelog svijeta. Ljudi iz Meksika i Brazila su mi se javljali u komentarima – šta je ovo, super zvuči! Kad je došlo do momenta da idem ciljano raditi pjesmu za Doru, ja sam se toga sjetila. Skrolam po videima i kažem sebi – želim baš ovaj đir. Imam cijelu kompilaciju videa koje sam radila s harmonikom, nazvala sam ih "Funky but make it Balkan".
I onda sam rekla, hajmo dati ljudima taj Balkan kad im se toliko sviđa! Nisam imala u glavi Doru, odmah sam to vidjela na Eurosongu, pravili smo je tako da baš bude za to natjecanje. S kolegom Filipom Tačićem sam je napravila, on je to genijalno izveo. Tekst su radile Marsela Mrnjavac i Ivana Belošević. Htjele smo staviti u tekst svakodnevne stvari s Balkana, ono što nam je svima ovdje zajedničko. Ja sam samo nabacala sam neke riječ: propuh, kava, komšije. Na prvu mi je tekst bio čudan, ali sam shvatila da je to točno ono što sam htjela reći.
Jelena Karleuša mi je rekla da je harmonika "seljački" instrument. Obitelj me je uvijek podržavala, ali među kolegama muzičarima bile su podijeljene reakcije. Kao, šta će ti to, nikad nećeš svirati kao neki muškarac. Pa zašto?
I kad već niste prošli, napravili ste takav spot kao da se nalazite na pozornici Eurosonga. Kao, napravit ću ja sama sebi takav ugođaj. Da li ste od HRT-a dobili ikakvo obrazloženje? Kako tumačite to što je ta beskrajno zabavna numera odbijena?
Stvarno mi je bila želja da napravimo spot kao da sam zbilja na Euroviziji, da pokažem kako bi to izgledalo, da vidite šta ste propustili! Inače, nisam dobila nikakvo obrazloženje. Pitala sam Aquarius, svoju diskografsku kuću, što misle zašto to nije prošlo. I oni su bili uvjereni da će proći. Isprva me je to pogodilo, ali kasnije kad sam razmislila o svemu, jasno mi je zašto to nisu pustili. Taj Balkan u nazivu, ta harmonika, taj melos... Znam da Hrvatska od toga bježi – kao, nije Hrvatska Balkan. S jedne strane razumijem njihovu perspektivu i nisam previše iznenađena, ali nadala sam se da će se vidici proširiti. Morala sam probati.
Sad je pravo vrijeme da vas pitam zašto ste se preselili u Beograd?
Odgovor je jednostavan – puno je više mogućnosti. Upoznala sam vrhunske muzičare, producente i ostale radnike u muzičkom svijetu. Tamo je središte svega. Ne kažu bezveze: ako uspiješ u Beogradu, uspio si. Na neku foru, tko se probio u Beogradu, radit će posvuda. Muzička industrija je jača, širi su vidici, ima puno opcija, nitko me neće gledati čudno kad uzmem harmoniku. Mada, ni narod u Hrvatskoj me ne gleda ružno zbog toga, svi to vole čuti. Druga stvar su mediji i politika koji predstavljaju Hrvatsku kao državu koja prirodno ima otpor prema tom zvuku.
Tako je, ljudi su puno bolji i otvoreniji od onih koji vode glavnu riječ. Da li vas je ovo obeshrabrilo?
Na početku jest, pitala sam se hoće li se stvari ikad promijeniti. Postala sam svjesna da neće svi gledati isto na mene kao izvođačicu i zato se trudim da to ne uzimam osobno. Ovo me motiviralo da nastavim dalje, baš zato što sam vidjela kako su ljudi reagirali na pjesmu. Kao, okej, nisam luda, ljudi su prepoznali ovo! Možda zvuči kao kliše, ali stvarno radim muziku zbog sebe, tako biram pjesme.
Koliko vam Instagram i TikTok pokazuju put? Da li se vodite komentarima i lajkovima?
To je super pitanje. Društvene mreže su čudo, ne možeš znati što će postati viralno i što će algoritam odlučuti. Imam puno ružnih komentara. Imam osjećaj da su ljudi zajedljivi samo da privuku pažnju. Na jednu moju pjesmu pola ljudi će me podržati i argumentirati zašto im je nešto dobro, a pola će popljuvati. Kad to gledaš, ništa ti nije jasno. Tako da se apsolutno ne vodim time što mi ljudi pišu, ne bih se htjela oslanjati na te stvari. Ali toliko zna biti i argumentiranih negativnih kritika da sam nekad znala pomisliti da li bih se uopće trebala baviti glazbom.
Harmonika je najveća ljubav
Vaš zaštitni znak je harmonika s rozim tipkama. Zašto baš taj instrument?
Moj prvi instrument je bubanj, u njega sam se zaljubila s pet godina. Bila sam okružena raznim žanrovima, moj tata je stalno slušao Gunse i AC/DC. Ali je bilo tu i narodnih pjesama i harmonike. Bila sam opčinjena zvukom koji ona može proizvesti. Neprestano sam to slušala i proučavala. Pa sam pomislila da želim znati kakav je osjećaj kada bih ja to odsvirala. Zamisli, Stela, probudiš se i uz kavu sebi sviraš harmoniku! I za 18. rođendan sam je dobila. Nakon tjedan dana sam odustala od nje, ali vrag mi nije dao mira pa sam se vratila. I dalje ne vježbam svaki dan po par sati. Više instumenata pomalo sviram, ali harmonika mi je ostala najveća ljubav. Gledam da je nosim na većinu svirki, iako nisam cijelo vrijeme na njoj. Najveći problem je što je teška – da nije, sigurno bih je stalno nosila. Prvenstveno želim da me ljudi dožive kao pjevačicu, a ovo je neki dodatni touch.
Postoji snimka s neke svadbe na kojoj harmonikaš Borko Radivojević svira ležeći na podu među svatovima. To je vještina.
To vam je vještina uzimanja love! Harmonika je stvorena da po njoj slažeš pare.
Kakve ste komentare dobivali, kako su ljudi reagirali na harmoniku?
Jelena Karleuša mi je rekla da je to "seljački" instrument. Obitelj me je uvijek podržavala, ali među kolegama muzičarima bile su podijeljene reakcije. Kao, šta će ti to, nikad nećeš svirati kao neki muškarac. Pa zašto? Kaže, nemate vi žene jake prste, ruke, ali 'ajde, ne moraš ni znati, ti kao žena samo da je uzmeš, to je već dovoljno. Ja sam htjela pokazati da i žena može svirati dobro.
A što mislite o našoj estradi? Ima li solidarnosti među estradnima radnicama?
Otkad sam počela pjevati, radila sam s puno žena. Većina njih to radi zbog novca, znaju točno na koja mjesta idu i koje pjesme pjevaju da bi uzele lovu. Mene nikad nisu gledale kao konkurenciju. Ali generalno, estradni svijet je jako okrutan, ima puno glumatanja i pretvaranja, lažnih prijateljstava, lažnog sjaja i glamura koji to nije. Važno je ne oslanjati se ni na koga, da ne ovisiš o nekom jer samo sebi možeš vjerovati. O ljudima na estradi se puno izmišlja, mnogo je lažnih vijesti koje postoje samo zbog klikova. I o sebi sam čula priče koje nisu istinite, pokušavam ne čitati ništa od toga.
Kako pamtite natjecanje u Zvedama Granda? Kako vam se čini taj šou koji je ujedno i neka vrsta rijalitija, možda i najzabavniji televizijski program?
Kroz godine su Zvezde Granda postale baš to, rijaliti. Preveliki fokus je na odjeći, komentarima i svađama u žiriju. Sama činjenica da mi pjevači imamo po dvije minute za pjesmu, a da oni raspravljaju po 15 minuta, dovoljno govori. Ne mislim ništa loše o tome, ali ja se u tom konceptu nisam pronašla. To je showbiz, mašinerija, meni nije bilo previše ugodno na tom stejdžu. Emocije koje sam proživljavala kad bih tamo kročila, nisam se osjećala prirodno. Ne bih imala problem zapjevati pred punom Arenom, ali tamo... Znala sam da će to čuti milijuni ljudi. Svaka čast onim pjevačima koji su tamo uspjeli pokazati svoj maksimum. Sramim se svojih nastupa tamo, iako mi ljudi govore da sam bila odlična.
Za kraj nam morate reći kako je došlo do suradnje s Blažom i Kljunovima.
Upoznala sam njihovog bubnjara. U Beogradu imamo probe na istom mjestu, on me je pitao da li bih htjela svirati na njihovom koncertu za 30 godina karijere. Bila mi je velika čast! To je prelijepo iskustvo. Publika je bila totalno drugačija od one na koju sam navikla. Svirala sam "Voljela me nije nijedna" od Azre i pjevala sam "Vranjanku" na kraju. Zamislite, gošća na koncertu pjeva bis! Jako je kul bilo. Takve stvari u Hrvatskoj nema šanse da se dese, stariji kolege prema nama mlađima su malo podozrivi, ne žele nam dati priliku. Možda se boje konkurencije. Zato je u Srbiji sve puno neposrednije. Sviđa mi se taj pristup i baš zato sam tamo. U Beogradu ima mjesta za sve.
