Premda dvije laste ne čine trend, kako kaže nepostojeća sociološka deviza, neporecivo je da je o izborima za Euroviziju na liniji Srbija-Hrvatska u protekle dvije godine natprosječno zanimljivo razgovarati. Istina, ne radi se toliko o općem podizanju prosjeka zanimljivosti koliko o interesantnim ekscesima koji su, izdvajajući se iz prevladavajućeg festivala tlake, proizveli neobičnu količinu javne pažnje, analize i komentara. Godine 2022. to je bila Konstrakta s pjesmom "In corpore sano", koja je u koncepcijskom, muzičkom i izvedbenom smislu napravila poveći iskorak za regionalni muzički mejnstrim. Prošlu je pak godinu uvelike okupirala "Mama ŠČ!" Leta 3, pjesma koja ispod svoje ekscentrične površine krije bitno bezvezniju srednjostrujašku supstancu, ali je dovoljno iščašena da uzburka Dorinu otužnu baru. S njome je pritom dobro razmrdala i najširu javnost, koja je u njoj najčešće prepoznavala – podjednako površno – ili neku vrstu subverzivnosti ili vulgarnu provokaciju.
Što god tko mislio o tim dvjema (uostalom, vrlo različitim) pjesmama, neporecivo je da one predstavljaju odmak od uobičajene redaljke baladnih torti i plastičnog EDM-a, koji osobito dominiraju hrvatskom inačicom izbora pjesme za Euroviziju. Ukratko, Konstraktin odjek u regiji, a potom i uspjeh Leta 3 u Hrvatskoj, pokazali su da stvari nisu nužno zarobljene u okvir koji definiraju autorsko-producentski feudalci te da dovoljno intrigantan otklon, osobito ako rezonira s kombinacijom milenijalskog hipsterluka i liberalne građanštine, ima solidne šanse za uspjeh.
Nešto se dakle otvorilo, optimističniji pratitelji našeg pop-estradnog establišmenta bi pomislili, života možda ima onkraj Ante Pecotića, Branimira Mihaljevića i ostalih. Uostalom, hrvatski je mejnstrim pop generacijski uglavnom na umoru – publika je, osobito najmlađa, drugdje; u Srbiji, trapu i trap-cajkama, na Breskvici, Priji, Senidi i ostaloj ekipi, krštena Desingeričinom patikom (on u jednom videoobraćanju poručuje: "Nikad neću prestati, bajo, da šijem ljude patikom u glavu!") i s pravom nezainteresirana za ono što joj nude naše okoštale muzičke strukture. Zoomeri i Gen Alpha su, ukratko, odavno tu, sada su ključna demografija za industriju, a naši producentski vladari u najboljem slučaju djeluju kao Steve Buscemi u sceni iz serije "30 Rock", ovjekovječenoj u "How do you do, fellow kids?" memu; u najgorem, naprosto nemaju čime da im se obrate.
"Ramonda" je zanatski suvisla suvremena balada, daleko ispred onoga što se u istom žanru moglo čuti primjerice na Dori. Međutim, govorimo li o slojevima značenja, ona ostaje na području nacionalne mitologije pozivajući se na narativ Prvog svjetskog rata
Sve to činilo je ovogodišnje izbore za hrvatske i srpske predstavnice na Euroviziji relativno zanimljivima u samom startu – kao strogo gejtkipane manifestacije, dobar su indikator mjere u kojoj se muzički establišment (ne) prilagođava društveno-političko-ekonomsko-generacijskim mijenama. U slučaju Dore, vlastiti je raskorak s kulturnom stvarnošću eksplodirao organizatorima u lice na najzabavniji mogući način. Kao što sada svi već znaju, kada je krajem prošle godine objavljen popis od 24 pjesme koje su prošle na Doru, među njima se odlukom HRT-ovog žirija nije našla stanovita "Rim Tim Tagi Dim" izvođača pod uvjerljivo najzumerskijim imenom koje je to natjecanje vidjelo i relativnog autsajdera u industriji – Baby Lasagne (pravo ime Marko Purišić). Ta je pjesma prvo slučajno ipak upala u završni dio natjecanja zbog Zsa Zsinog povlačenja, da bi potom apsolutno pomela konkurenciju po broju glasova žirija i osobito po glasovima publike, od koje je u usporedbi s drugoplasiranim Vinkom Ćemerašem dobila doslovno deset puta više bodova.
U usporedbi s čemerom našim slušanja većine ostatka programa – od Peco-kiča "Voljene žene" u izvedbi Damira Kedže, preko EDM more "Tamburitza Lullaby" Alena Đurasa, pa do milijuntog žmikanja Mumford & Sons gruva s bas bubnjem na dobu, koje dugujemo Vatri, "Rim Tim Tagi Dim" je u najmanju ruku u dosluhu sa senzibilitetom neke nove publike. To ne znači nužno da je pjesma posebno dobra. U produkcijskom i muzičkom smislu, radi se u najvećoj mjeri o relativno tipičnom proizvodu producentske štancaone – osnovni element pjesme, nabrijani rif na kojem se temelji i naslovna vokalna fraza, naprosto je kupljeni sample, a tekst je nezgrapan i ritmički gotovo pa komično banalno interpretiran. Ni aranžmanski pjesma ne odskače od matrice koja dominira eurovizijskim trominutnim formatom, s jednako reduciranom, odnosno nepostojećom dinamikom.
Ipak, pjesma je nesporno bazično zabavna, čega se ponekad dobro sjetiti kad se govori o muzici. Također, postoje razine na kojima nadrasta svoje fabričke limite. Zbog kombinacije prije svega efektne izvedbe, simpatičnog spoja Gen-Z estetike, metala i tabletića, zatim generacijski aktualnog teksta o napuštanju rodnog kraja, pa i Purišićeve vrlo nepretenciozne osobnosti, "Rim Tim Tagi Dim" na kraju ipak rezultira jednim dopadljivim i suvislim pokušajem da se ubode eurovizijski hit – što uostalom potvrđuje i njegovo aktualno vodstvo na kladionicama za grand finale u Malmöu.
Ako su se jedna takva pjesma i jedan takav izvođač probili u dosadnoj Hrvatskoj, čovjek bi očekivao da ćemo u Srbiji, kao mjestu gdje se proizvodi ogromna većina muzike za postjugoslavenske zoomere, svjedočiti još interesantnijem i ambicioznijem iskoraku. Svakako, u smislu produkcije samog događanja, Dora u usporedbi s Pesmom za Evroviziju djeluje kao malo skuplji Lidrano. Također, u PzE-ovom žiriju sjede i ljudi poput Marije Šerifović i Sajsi MC, kojima možete vjerovati da će napraviti izbor u doticaju s nekom muzičkom aktualnošću. Međutim, dok se u Hrvatskoj dogodio (uvjetno rečeno) napredan rasplet, u Srbiji smo dobili njegov antipod – zumerski konzervativizam zaglibio u nacionalističkom troplju, što je bilo jasno već iz činjenice da se kao uvjerljiva favoritkinja u iščekivanju finala nametnula Breskvica s pjesmom "Gnezdo orlovo". Ta je jedna od najvećih mladih pop zvijezdi u regiji izgleda procijenila da joj nedavni skok u rane dvijehiljadite u pjesmi "Do gole kože" nije dovoljan pa je odlučila skočiti u samo izvorište postojanja – kosovski mit, o čemu je već pisao Boris Postnikov. Sadržajnu je regresiju neizbježno pratila i muzička – "Gnezdo orlovo" beskrajno je isprazna eksploatacija "etno" zvuka, u 7/8 mjeri koju svi elementi, uključujući i vokal, ritmički najbanalnije naglašavaju.
Ipak, uza svu javnu podršku, koja se pretočila i u uvjerljivo najveći broj glasova publike, Breskvica je završila na drugom mjestu, izjednačena s bizarnom Zorjinom baladom "Lik u ogledalu" i svega bod ispred odlične Konstrakte, koja je ovog puta neprikriveno oplela po Vučiću i SNS-u svojom "Novo, bolje". Pobijedila je pak talentirana Teya Dora, kantautorica, pjevačica i nekadašnja Berkleejeva stipendistica, koju je na prvo mjesto izgurao žiri – ponajprije Šerifović i Sajsi MC, koje su joj dale po maksimalnih 12 bodova, i trubač Dejan Petrović, koji joj je dao deset. Njena "Ramonda" zanatski je suvislo postavljena suvremena balada, daleko ispred onoga što se u istom žanru moglo čuti primjerice na Dori, dobro producirana i solidno otpjevana (i bez komičnih ekscesa s monitoringom, pjevači su u prosjeku bili neuvjerljivi i u hrvatskoj i u srpskoj varijanti natjecanja), sve i ako dobar dio njenih elemenata zvuči poznato.
Međutim, govorimo li o slojevima značenja, još jednom smo na području nacionalne mitologije, samo je ovdje mjesto Kosovu ustupio drugi veliki narativ – Prvi svjetski rat. Kao što je poznato, cvijet Natalijina ("lila") ramonda, nazvana po kraljici Nataliji Obrenović, simbol je Dana primirja u Srbiji. Premda je tekst Teya Dorine pjesme naoko maglovit, konotacije njenog naslovnog motiva toliko su snažne da nema spora da je riječ tek o suvremeno upakiranom udaranju u nacionalni doboš. No nema sumnje da je Teya Dorina pjesma u usporedbi s Breskvičinim kičem neusporedivo manje agresivna i muzički naprednija.
Ovogodišnja Dora i Pesma za Evroviziju rezultirale su tako zanimljivom bilancom. Iz jednog produkcijski i stilski konzervativnog konteksta, koji je primjerice bio zatvoren za pjevačicu Stelu Rade i njenu pjesmu "Balkan pop", izbio je zafrkantski, na svoj laki način čak i kritički "Rim Tim Tagi Dim", dok je u drugom, za koji smo navikli da je u muzičkom pogledu otvoreniji, u prvi plan došao neki novi val konzervativizma. I jedno i drugo se može shvatiti kao simptomatično za promjene u društvenom, kulturnom i muzičkom kontekstu, pri čemu bi Dori trebalo poželjeti još ovakvih ekscesa, a Teyi Dori da nacionalnu mitologiju prepusti manje talentiranima od sebe. Njenim sposobnostima, kao što pokazuje "Ramonda", ona nije nimalo potrebna.
