Kao suosnivačica i, uz Luku Tralića Shota, predvodnica benda Elemental, Mirela Priselac Remi jedna je od glazbenica koje su ponajviše obilježile našu muzičku scenu od ranih dvijehiljaditih do danas. Uz izvođački i autorski rad, Remi se u tom periodu također prometnula u angažiranu javnu ličnost, djelujući i u okviru strukovnih organizacija kao njihova istaknuta članica. S Elementalom se ovih dana priprema za proslavu 25 godina karijere, koje će obilježiti koncertom na Šalati 3. lipnja. Tim smo povodom s Remi porazgovarali o počecima benda, promjenama i položaju glazbene scene, važnosti jugoslavenske regije i drugim temama.
Elemental se formirao koncem devedesetih, kada je hip-hop bio jedna od supkulturnih enklava u tadašnjoj zagušljivoj društvenoj atmosferi. Opišite nam početke te scene, što vam je hip-hop predstavljao u tom trenutku i kako dolazi do pokretanja Elementala?
Bila sam dijelom hip hop scene koja je nastajala 1996. i 1997., makar bismo mogli reći da sam se "kasno" priključila, s obzirom na to da su neki rap bendovi već i tada postojali – na primjer, Young Lords čijim je članom bio Shot. U tom nastanku scene, sve je bilo poprilično naivno, nevino, neiskvareno i bez agende. Zapravo, čini mi se da je taj dio "bez agende" Elemental zadržao do dana današnjeg. Kao i te 1996., bitno nam je da se stvara, ali bez računa – vjerujem da to i publika osjeti, što je možda jedan od razloga dugovječnosti Elementala. Što se tiče negdašnje rap scene, ona je bila mala, supkulturna enklava u kojoj je više onih koji rap stvaraju nego onih koji ga slušaju. No bilo je zanimljivo, vibrantno, šareno. I bilo je lijepo odrastati s takvom scenom i muzikom. Ako bih birala neki period za te formativne pubertetske, adolescentske godine onda bih opet izabrala taj dio nastanka reperske supkulturne muzičke scene.
Mi smo i dalje alternativa, ali onaj nešto vidljiviji dio alternativne scene. Naš proboj u mainstream dogodio se 2004. s pjesmom "Romantika" koja nam je dala vidljivost, a koju nismo nešto previše tražili. Uvijek govorim da se nama "Romantika" dogodila i mi zapravo logistički nismo bili spremni za takvu vrstu popularnosti
Kad sam se upoznala sa Shotom i sama sam pisala tekstove za rap. Pokazala sam mu ih i počeli smo zajedno snimati. On je snimao doma u Podolju, tamo gdje je živio s roditeljima. Imao je mali studio jer je njegov tata bio kazališni redatelj pa je doma imao profesionalnu miksetu i dosta audio opreme koja nam je omogućavala snimanje, kao i kompjuter na kojem su se radili instrumentali. Poslije škole sam dolazila kod Shota pa bismo pisali tekstove, snimali pjesme. Bilo je vrlo zaigrano, srednjoškolski i opet bez nekog prevelikog plana. Cijela rap scena u to vrijeme bila je dosta mala i svi smo se znali međusobno, a kad smo skužili da Ink (Gordan Radočaj, op. a.) dijeli isti muzički ukus, taj neki jazzy mellow hip-hop, brzo smo se upoznali i napravili pjesmu "Milijunski", o Zagrebu. Motiv Zagreba zapravo se provlači kroz sve albume Elementala i ostaje nam kao neka inspiracija od prvog do ovog posljednjeg albuma. Nakon pjesme "Milijunski" odlučili smo 1998. oformiti bend.
Prelazak u novo tisućljeće donosi društvene i glazbene promjene, uključujući i proboj rapa i hip-hopa u naš mainstream. Što se za vas mijenja u širem kontekstu u kojem djelujete i kako se bend transformira u tadašnjim okolnostima?
Što se tiče promjene početkom tisućljeća, hip-hop se probio u mainstream najviše zahvaljujući Tram 11 i njihovoj pjesmi "Hrvatski velikani" koja je supkulturni muzički žanr probila na radio i televiziju. Suvereno je vladala tadašnjim Hit Depoom. To je, naravno, doprinijelo vidljivosti cjelokupnog žanra i mi smo nekako, kako smo bili dio te scene, samo uskočili u taj vlak. Ili možda bolje reći, taj nas je vlak samo povezao sa sobom. Elemental je 2000. izbacio svoj prvi album koji se zvao "Moj, njegov i njen svijet" koji smo izdali za diskografsku kuću Kondorcomm. Naša transformacija u punokrvni bend dogodila se tek četiri godine kasnije s albumom "Male stvari", našim trećim albumom. Onaj drugi album "Tempo velegrada – Demiurg", i dalje je bio zapravo bio stvaran na kompjutoru kod Shota doma i više orijentiran ka rapperskoj publici i rapperskom miljeu nego što je bio orijentiran prema mainstream radiju.
Angažman u udrugama
Otad pa do danas Elemental se etablirao kao jedan od naših najpopularnijih bendova. Kako iz današnje perspektive gledate na taj put od undergrounda do "alternativnog mainstreama", što su bile najveće borbe u tom plivanju našim glazbenim sustavom – kreativne, političke, osobne, drugarske?
Hvala vam što ste istaknuli tu nomenklaturu "alternativnog mainstreama" jer je to nomenklatura koju pokušavam "probiti" već godinama, objašnjavajući svima koji Elemental trpaju u pop da smo miljama daleko od radijskog popa. To što naše pjesme imaju pjevne refrene i što su uhu ugodne ne znači da radimo pop. Pin-pointali ste savršeno točno mjesto na kojem se nalazi Elemental. Mi smo i dalje alternativa, ali onaj nešto vidljiviji dio alternativne scene. Naš proboj u mainstream dogodio se 2004. s pjesmom "Romantika" koja nam je dala vidljivost, a koju nismo nešto previše tražili. Uvijek govorim da se nama "Romantika" dogodila i mi zapravo logistički nismo bili spremni za takvu vrstu popularnosti. Sjećam se, nakon što je "Romantika" zaigrala na top ljestvicama i nakon što su svi najednom otkrili Elemental, imala sam mali milijun intervjua i jednostavno nisam znala što bih sa sobom, a još manje što bih rekla svim tim medijima... Budući da mi je duša na jeziku, govorila sam što mi je na pameti, a onda su zaredali senzacionalistički naslovi. I sve mi je to jako, jako išlo na živce. Najveći izazov benda bio je ove ljudske prirode. Svaka veća grupa ima svoju dinamiku, i nama je trebalo vremena da nađemo onu pravu. U prvih par godina, promijenilo se dosta članova benda, ljudi su dolazili i odlazili, a onda smo napokon kliknuli u ovoj sedmeročlanoj postavi u kojoj smo danas.
Elemental je bend koji svira od Vardara do Triglava i gdjegod smo došli, nigdje nismo naišli na negativnu reakciju jer je poruka koju šaljemo s pozornice podržavajuća. Na našu pozitivnu vibru, publika odgovara istom, i to je možda jedna od najvećih pobjeda u ovih 25 godina
U zadnjih 25 godina koliko djelujete glazbena se industrija radikalno promijenila. Te ste procese ispratili kao jedna od naših najvažnijih glazbenica, ali i kao istaknuta članica strukovnih organizacija poput HGU-a i HUZIP-a. Što su trenutačno glavni izazovi preživljavanja glazbenica i glazbenika?
Uključila sam se u rad muzičkih udruga prvenstveno zato što sam osjećala da treba postojati netko tko će se zauzeti i za nas umjetnike. Osjetila sam da kroz muzičke udruge mogu najviše postići za boljitak naše struke. Muzičari na Balkanu uvijek su u nezavidnoj situaciji, jer nam uvijek kažu, "dobro, radiš muziku, a čime se zaista baviš?" Da ne spominjem nužno virenje u novčanik... Ako si osoba koja želi živjeti od svog muzičkog talenta, takve te stvari povrijede. I zato sam uključena u rad muzičkih udruga i sindikata. Što se tiče trenutnih problema s kojima se muzičari susreću, to je naplata digitalnih izvođačkih prava na platformama tipa Deezer, Spotify, YouTube itd. Pregovori i dogovori s diskografima i zakonodavcima su u punom jeku, nadam se s pozitivnim ishodom za nas izvođače. Digitalna izvođačka prava možda i ne bi bila tako gorući problem da nije bilo pandemije koja je bacila svjetlo na mizerne naknade koje izvođači dobivaju od korištenja njihove muzike na internetu.
Slažete li se da je prelazak distribucije na digitalne platforme naglasio raskorak između realnog života glazbe "na terenu" i onoga što se vrti na glavnini naših radiopostaja?
Postoji ogromna diskrepancija između onoga što radio pušta, dakle ono što se čuje na tom mainstream starijem mediju, i onoga što se klika na novim medijima, na internetu, na YouTubeu, na digitalnim platformama. Možda to možemo objasniti kroz generacijski jaz slušatelja – radio slušaju starije generacije, internetskim platformama služe se mlađi. Starije generacije žele prokušano i poznato, mlađi ljudi žele novi i svježi zvuk. Približavanje mlađih generacija tim starijim medijima može biti moguće jedino kroz intervencije radijskih i TV urednika koji će otvoriti prostor za mlađe izvođače. Bez tog prozorčića, jaz će postajati sve veći.
Trap briše granice
U jednom intervjuu izjavili ste da je "trap glazba za povezivanje i revitalizaciju ex-jugoslavenskog područja učinila više nego deseci projekata iz fondova EU-a". Što je trap donio glazbi u našoj regiji i što vam je u njemu interesantno?
Trap je napravio za ovo naše područje ono što bi muzika zapravo uvijek trebala raditi – izbrisati granice i povezivati. Zagrebački trap izvođači slušaju se u Beogradu, beogradski se slušaju u Zagrebu i Sarajevu. Zapravo postaje potpuno nevažno iz koje republike bivše Jugoslavije izvođači dolaze. Mladi ih slušaju s jednakom strašću i predanošću. Mislim da je trap danas napravio zaista puno više nego što su to napravile ove miroljubive inicijative s raznoraznih strana. Na neki način, to je skidanje stigme ratova koji su se ovdje dogodili i povezivanje ljudi. To je možda rock'n'roll radio prije 30 godina, ali danas je to trap – žanr koji danas najviše slušaju mladi. Moja poruka traperima s Balkana je "Samo naprijed! Radite to što radite jer radite to dobro". Što se tiče muzičke estetike trapa, ona nije moj prvi izbor. Ja imam nešto drugačiji muzički ukus, ali mi je trap sjajan i svjež, maštovit, i još mi je draži upravo zbog tog povezivanja koji radi.
Ovih dana ponovno čujemo glasove koji podozrivo govore o težnji da se naglasi povezanost jugoslavenskih država i naroda. Elemental pak već godinama živi tu povezanost nastupajući diljem regije. Zbog vam je ona važna?
Mislim da je ozdravljenje ove naše regije iznimno bitno. Moramo ozdraviti od starih bolesti i povezati se kako bismo osigurali normalnu budućnost za sadašnje i buduće generacije, ali i kako bismo osigurali da se neke grozne stvari više nikada ne ponove. Elemental, kao bend koji nosi pozitivnu poruku, na povezivanju je radio čak i od 2003. kada smo bili prvi bend iz Hrvatske koji je napravio pjesmu sa srpskim izvođačem. To je bila pjesma "Bekstvo" koju smo radili s Marčelom. Mislim da smo se višestruko dokazali kao bend koji pozitivno razmišlja, povezuje i mijenja sliku ovog našeg Balkana na kojem živimo. Nastavit ćemo i dalje to raditi jer je to naš modus operandi, koji je u međuvremenu postao i modus vivendi. Elemental je bend koji svira od Vardara do Triglava i gdjegod smo došli, nigdje nismo naišli na negativnu reakciju jer je poruka koju šaljemo s pozornice podržavajuća. Na našu pozitivnu vibru, publika odgovara istom, i to je možda jedna od najvećih pobjeda u ovih 25 godina. Nemamo mrlje u svojoj biografiji, čistog smo obraza, uvijek stajemo na stranu obespravljenih i onih koji su u manjini, onih kojima treba glas. Uvijek se trudimo biti ispravni u svojim tekstovima i zastupati taj zdravi razum koji nam možda i najviše treba u vrijeme kada politika vodi neku svoju drsku, prljavu i zakulisnu igru zbog zadržavanja fotelja.
Kontekst u kojem djelujete sve je zapaljiviji, od Covida-19 preko ekonomske krize pa do rata, a nad horizontom se nadvija i ekološka katastrofa. Osjećate li neku vrstu zadatka da se s takvim temama nastavite suočavati kao bend?
Elemental se nikad nije bojao teških tema i hvatanja ukoštac s pitanjima o kojima drugi šute. Ako bih mogla svoj odgovor sublimirati u jednu rečenicu, onda bi to bilo "Računajte na nas!" Računajte na Elemental da će se uvijek uplitati u politiku, da će progovarati o temama o kojima se drugi boje, da ćemo biti glasni, jasni, da ćemo tražiti pravdu, da ćemo zahtijevati odgovore, da ćemo osvješćivati o temama o kojima smatramo da se treba govoriti u javnom diskursu, da smo svjesni svog mikrofona koji pojačava naš glas i da smo svjesni da nekim skupinama ljudi treba omogućiti da ih se čuje i vidi. Mi smo tu da kroz svoju muziku napravimo bolji svijet i ostavimo u nasljeđe nešto pozitivno, nešto vrijedno spomena. Računajte na nas, sto deset posto.
