Fred Again: Ten Days (Atlantic)
Poznatiji pod umjetničkim imenom Fred Again, Fred Gibson se naizgled neočekivano profilirao kao jedan od vodećih elektronskih producenata i DJ-a današnjice. Odrastao u obitelji plemenitaškog podrijetla, mladi Gibson je imao sreću da ga je susjed Brian Eno već sa šesnaest godina primio u a capella grupu koja se okupljala u njegovom londonskom studiju, a suradnja se nastavila i na dva Enova albuma iz 2014. s Karlom Hydeom, vokalistom Underworlda. Potom se Gibson istaknuo kao autor i producent za brojne, uglavnom britanske pop zvijezde poput Eda Sheerana, Georgea Ezre ili Rite Ore. Pravu samostalnu karijeru počinje u najčudnijem mogućem trenutku za plesnu glazbu, pandemiji Covida-19, a njegov singl "Marea (We’ve Lost Dancing)" s "The Blessed Madonna" programatskim je naslovom i melankoličnim tonom opisao to razdoblje.
U samo dvije godine izbacio je tri albuma iz serije "Actual Life" u kojima spaja zvukove iz svakodnevnice poput memo poruka s mobitela ili raznih medijskih isječaka s izrazitim melodijskim senzibilitetom. "Ten Days" postavlja još jednom njegov neskriveno saharinski pop house unutar ambiciozne i blago psihodelične albumske strukture prepune raznolikih gostiju u rasponu od Skrillexa do legendarne country pjevačice Emmylou Harris. Na neki način, Fred Again je srednjostrujaška verzija Buriala, osobe koja povijest plesne glazbe vidi kao niz euforičnih, emotivnih i na koncu oslobađajućih reakcija. Takva sentimentalna crta njegove albume čini zanimljivima, čak i kad zakorače u nesvjesni kič.
Jon Hopkins: Ritual (Domino)
Britanski kompozitor i producent Jon Hopkins je također jedan od dugogodišnjih suradnika Briana Ena, a njegovi samostalni albumi "Immunity" i "Singularity" su među značajnijim albumima desetih kad je u pitanju most između festivalske elektronike i "glazbe za slušalice". Njegov sedmi studijski album pak gotovo potpuno spada u potonju kategoriju. Kroz četrdesetak minuta provlači se jedna kompozicija u više stavaka, a puni doživljaj zahtjeva cjelovito slušanje. Prepoznatljive stilske odrednice su i dalje slične: minimalističke ustrajne glavne melodije, pulsirajući, pažljivo osmišljeni zvučni dizajn na pola puta između filmskog soundtracka i techno seta i neprekidno poigravanje dinamikom između "napetijih" i ambijentalnih dijelova. Kao i u slučaju Fred Againa, i ovdje postoji neka saharinska, otrcana, pa čak i populistička nota, no ako ste raspoloženi za glazbu koja vas neće opteretiti dok radite druge stvari, a isto tako vas neće udariti agresivnom bezličnošću, onda ovaj album zaslužuje preporuku.
Floating Points: Cascade (Ninja Tune)
Britanski producent Sam Shepherd gradi diskografiju projekta Floating Points kao neku vrstu glazbenog slaloma. Premda uvijek obiluje sitnim varijacijama, njegova glazba se ugrubo može podijeliti u dva glavna modusa operandi, od kojih jedan ima ishodište u klupskoj glazbi, a drugi u jazzu. "Cascade" dolazi tri godine nakon univerzalno hvaljenog "Promises" s legendarnim saksofonistom Pharaohom Sandersom i predstavlja još jedan povratak na elektroničke postavke. Kroz "Cascade" Shepherd demonstrira svoje eklektično razumijevanje elektroničke glazbe. U gusto aranžiranim kompozicijama isprepliću se tragovi techna, housea, drum'n'bassa, IDM-a, dok je u raskošnim sintesajzerskim dionicama još jednom očita autorova naklonost njemačkoj kozmische školi sedamdesetih. U sedmominutnoj "Afflecks Palace", nazvanoj po tržnici u rodnom mu Manchesteru, Shepherd uspijeva postaviti centralnu tezu albuma – povijest elektroničke glazbe je povijest ljudi i njihovog odnosa s tehnologijom, ali isto tako povijest gradova i prostora u kojima su se ti odnosi razvijali.
