Što se u vašem Savjetovalištu za radnike promijenilo nastupom pandemije koronavirusa?
Ponajviše se je promijenio način rada. Naime, kancelarija je bila zatvorena pa je naš rad preusmjeren na mejlove, telefone i društvene mreže. U to vrijeme primili smo veliki broj pitanja o radnim uslovima, (nezakonitim) reakcijama poslodavaca i o uslovima na granicama. Ponajviše se vidjelo da se poslodavci na brzinu žele riješiti radnika, i to na različite načine kao što su retroaktivna odjava socijalnog osiguranja i tzv. ‘sporazumnim dogovorom’ o raskidu radnog odnosa, koji poslodavci znaju protumačiti radnicima tako da im kažu da navodno imaju prava na zavodu za zapošljavanje, a istina je da na osnovu njega imaju pravo prijave na zavod, ali ne i na naknadu. Još uvijek imamo dosta pitanja o tzv. kriznom dodatku koji primaju radnici koji rade i nakon 13. marta, kada je proglašena pandemija. Dosta poslodavaca, naime, ima tisuću i jedan ‘argument’ da ne isplati taj dodatak, a idu tako daleko da ga ne žele isplatiti ni onim radnicima koji su zaposleni u slovenskoj firmi, a koji su za vrijeme pandemije upućeni van Slovenije. Drugi poslodavci otvoreno prijete svojim radnicima da se moraju pod svaku cijenu pojaviti na radnom mjestu i da ih naprosto ne zanima što su u karanteni.
Radnici u prekarnim radnim odnosima pojačano su izloženi otkazima?
Na osnovu današnje situacije možemo da kažemo da iz radničke perspektive postoje jasne paralele s financijskom krizom iz 2008. Kao i u vrijeme krize prije 12 godina, i sada se dijele otkazi radnicima migrantima, koji su tada uveliko radili u najvećim građevinarskim poduzećima (SCT, Vegrad), a danas rade u ugostiteljstvu, autoprijevozništvu itd. Radnici migranti, koji su usred poštenog rada dobili otkaz, i danas imaju velike poteškoće da uopće ostanu u Sloveniji. Prije 12 godina je u socijalnom sporazumu između Slovenije i Bosne i Hercegovine te Makedonije stajalo da radnik mora imati stalno prebivalište u Sloveniji kako bi stekao pravno na novčanu naknadu sa zavoda za zapošljavanje, čim ih se diskriminiralo u odnosu na ‘domaće’ radnike. Zbog toga je jako veliki broj njih bio prinuđen da veoma brzo napusti Sloveniju. Danas velikih problema imaju radnici iz BiH koji su dobili otkaze jer na osnovu Sporazuma o zapošljavanju koji su potpisale dvije zemlje prvu godinu moraju biti zaposleni kod istog poslodavca. I što se desi ako, primjerice, dobiju otkaz nakon nekoliko mjeseci rada u Sloveniji? Ne samo da nemaju pravo na novčanu naknadu na slovenskom zavodu za zapošljavanje, već u postupak zapošljavanja moraju ponovno krenuti iz BiH, odnosno ‘od nule’. Danas se, baš kao i tada, vidi uveliko kontradiktorna slika, koja je, nažalost, logična iz perspektive kapitala. Radnicima migrantima tako se poručuje: jako vas trebamo kada nam je potrebno popuniti tržište rada, a onda vas više ne trebamo. Tako se radne migracije vrte u krugu (sistemske) eksploatacije.
Što je s radnicima koji rade u tranzitu, a sada su na čekanju?
U Savjetovalištu smo primili dosta pitanja radnika koji su iz Slovenije upućeni u Njemačku, Belgiju, itd. Oni gotovo ne dobivaju nikakve informacije od poslodavaca i u zadnje vrijeme se nažalost desilo da su se mnogi od njih našli negdje na pola puta između Slovenije i Srbije. Naime, poslodavac im je dao otkaz, a oni su se našli na granici sa Srbijom koja je u to vrijeme bila zatvorena. Zbog toga je doslovno na desetke radnika ostalo pred vratima srpske ambasade u Ljubljani, koja je onda u saradnji sa Ministarstvom spoljnih poslova organizirala konvoje radnika do Srbije. Ostaje pitanje koliko je takvih radnika bilo prevareno od strane slovenskih poslodavac koji su ih upućivali u spomenute zemlje. Dosta pitanja imaju i radnici koji su stavljeni na čekanje jer im nije jasno što to znači, koliku će naknadu dobiti, trebaju li potpisati ikakav ugovor, a bilo je i slučajeva u kojima je poslodavac rekao da naprosto neće platiti radnike koji su na čekanju. Od takvog poslodavca je to nažalost i za očekivati, jer na radnike gledaju isključivo iz perspektive ‘efektivnog rada’. Imali smo i slučajeve da su poslodavci formalno slali radnike na čekanje iako su oni cijelo vreme radili.
Druga priča su radnici u autoprijevozništvu, sektoru u kojem radi veliki broj migranata. Koliko taj sektor doslovce ovisi o takvim radnicima najbolje se vidi u vrijeme koronavirusa, kada za njih vrijede posebna uputstva priliko prelaska granice – za njih ne vrijedi pravilo obavezne 14-dnevne karantene, pod uvjetom da u Sloveniju ulaze na graničnim prijelazima Macelj, Bregana ili Rupa, nego ih slovenski zdravstveni radnici tamo testiraju i potom im je omogućen ulazak u zemlju. To se dogodilo na inicijativu Ministarstva za infrastrukturu i Ministarstva gospodarstva. U korespondenciji djelatnika tih ministarstva istaknuto je da se ‘za profesionalne vozače i ostale radnike koji su ključni za ekonomiju i isporuku robe mora na drugačiji način regulirati dolazak u Republiku Sloveniju’. To znači da se i u vrijeme koronakrize ponavlja ista priča oko migrantskih radnika – kad vas trebamo, trebamo vas hitno, kad vas ne trebamo, snađite se.
Migranti su ‘nestali’ s horizonta, a žive u uvjetima u kojima su uz ostalo više izloženi i zarazi?
Uopće ne bih rekao da su migranti ‘nestali’ s horizonta. Dovoljno je da se pogleda sektor građevine, gdje je također zaposlen velik broj migranta. Tamo vlada business as usual, odnosno kapital mora da kruži, inače… U argumentaciji je bilo rečeno da je bolje da radnici ostanu na svježem zraku, vani, na gradilištu, nego da u zatvorenom smještaju budu izloženi koronavirusu. I evo, opet smo kod iste priče – na migrantske radnike se gleda kao na potrošnu robu koja uzdržava kapital. A njihovi životni uslovi, uslovi izvan radnog mjesta su od sekundarnog ili nikakvog značenja za sistem koji ih je postavio na mjesto na kojem se sada nalaze.
