The Smile: Wall of Eyes (XL Recordings)
Debitantski album The Smile "A Light for Attracting Attention", prvi zajednički album Thoma Yorkea i Jonnyja Greenwooda izvan Radioheada, nagovijestio je spontanost netipičnu za članove benda poznatog po dugim i iscrpljujućim studijskim procesima. Upotpunjeni Tomom Skinnerom, sjajnim britanskim jazz bubnjarom mlađe generacije, Yorke i Greenwood su u formi power trija pronašli slobodu koja im je očigledno nedostajala u radu pod imenom legendarnog benda. "Wall of Eyes", njihov drugi album, donosi još opušteniji zvuk, aranžmane očigledno rođene u živim improvizacijama i ponajviše eksperimentiranje sa strukturom kakvo su rijetko izvodili s matičnim bendom.
Najavni singl, osmominutna "Bending Hectic", poigrava se dinamičkim ekstremima prelazeći iz minimalističkog ambijentalnog aranžmana u netipično glasni rock dio usavršeni još na "Just" ili "Paranoid Android". "Read the Room" pak posjeduje izlomljeni gitarski rif kakvog se ne bi postidjeli ni King Crimson. Nije to jedina zvukovna asocijacija na prog i art rock sedamdesetih; pored slojevitih, suptilnih gudačkih aranžmana, prisutan je i duh melankolično-ambivalentnih poetskih figura kao što su Robert Wyatt, Scott Walker ili Peter Hammill. Sve navedeno čini "Wall of Eyes" vrlo britanskim albumom, podijeljenim između pastoralne, varljivo mirne atmosfere i naleta čiste nepatvorene anksioznosti.
Glass Beach: Plastic Death (Run for Cover)
Glass Beach su nominalno emo bend, no već su svoj hvaljeni prvijenac "First Glass Beach Album" pretrpali mješavinom žanrova koja dobrano nadilazi tu definiciju. "Plastic Death" je u press materijalima i ranim kritikama vjerojatno mudro označen kao prog rock, no krajnji rezultat bliže je There Might Be Giants i The Wrens nego Dream Theater ili Yes. Drugim riječima, Glass Beach su indie bend koji voli puno dijelova i sviranja. Album se ne oslanja toliko na pjesme koliko na atmosferu definiranu slatkastim, luckastim tonom isprekidanim naletima svega, od jazz fusion ritam sekcije do death metal rifova.
Ponekad takva eklektičnost i kompozicijska ambicioznost rezultira potpuno kaotičnim dijelovima koji prijete međusobnim sudaranjem, no puno češće djeluje nepretenciozno i šarmantno. U eri precizno balansirane glazbe za raspoloženje veseli čuti bend koji se toliko poigrava stilovima i žanrovima, pa čak i ako je to na momente iritantno. S druge strane, iako njihova glazba ne djeluje prijateljski prema streaming formatima poput playlista, Glass Beach su u mnogo drugih aspekata "internetski" bend. Članovi su se upoznali online, a njihov hektični stil jednako vjerno odražava užurbani dopaminski osjećaj skrolanja kao i 100gecs, JPEGMAFIA, Death Grips i drugi glazbenici poznati po napetom i intenzivnom odnosu s online kulturom.
Mary Halvorson: Cloudward (Nonesuch)
Mary Halvorson već desetak godina slovi kao jedno od najznačajnijih gitarističkih imena u jazzu. Novi album snimljen uz pratnju seksteta Amaryllis zorno prikazuje svu raskoš njenog talenta. Halvorson se ne libi izaći izvan stilskih okvira, no istodobno se otkriva kao marljivi proučavatelj i štovatelj tradicije. "Cloudward" obiluje mekanim organskim zvukom unutar kojeg dominira vibrafon sjajne Patricie Brennan, ali i vješto postavljenim mikrotenzijama koje potkopavaju spokojnu atmosferu.
U najboljim trenucima takav pristup rezultira nelinearnom, neuhvatljivom glazbom koja podjednako može poslužiti i kao soundtrack nekog neo noir filma, ali i atrakcija u nekom rock klubu. Halvorson je nesumnjivo svestrana i izrazito maštovita gitaristica, no ovdje do izražaja najviše dolazi osobina koja inače ne krasi gitariste u bilo kojem žanru – skromnost i nesebičnost. Premda je njeno ime na omotu albuma i radi se o njenim kompozicijama, "Cloudward" je potpuno fokusiran na širu sliku i ostale instrumentaliste, pa čak i kad upotrijebi pun raspon svoje impresivne pirotehnike kao u iznimnoj "Desiderata".
