The War on Drugs: Live Drugs (Super High Quality, 2020.)
Ako postoji suvremeni bend kojem je živi album bio nasušno potreban, onda su to The War on Drugs. Bend okupljen oko gitarista i vokalista Adama Granduciela je na dva posljednja studijska ostvarenja "Lost in the Dream" i "A Deeper Understanding" uspostavio vlastitu raskošnu, ambicioznu i često psihodeličnu inačicu heartland rocka. Takva glazba uvijek vapi za koncertnim izvedbama i interakcijom s publikom. Sastavljen od snimki nastalih u razdoblju između 2014. i 2019., kad je bend potpuno evoluirao u svoju sadašnju šesteročlanu postavu, "Live Drugs" neskriveno je nadahnut Springsteenovim radom s E Street Bandom. Saksofon Jona Natcheza naglašava emocije Granducielovog vokala, služeći kao dodatni pripovjedač u ovim pjesmama, dok ostatak zvučne slike ocrtava široki, otvoreni stadionski rock u najboljem smislu riječi. U godini u kojoj nema koncerata, bar ne u standardnom obliku, nekako je sasvim prigodno i da je ovaj živi album zapravo snimka nepostojećeg, konstruiranog koncerta. Naime, album je sastavljen od različitih koncerata i različitih izvedbi pojedine pjesme. Za očekivati bi bilo da će ova frankenštajnska kombinatorika rezultirati raslojenošću snimaka i izvedbi, no dogodilo se upravo suprotno. "Live Drugs" je komprimirana verzija šest godina sazrijevanja i razvijanja jednog benda, bešavni zbroj komadića tog kontinuiranog procesa i podsjetnik na to koliko je, čak i kad je ovako izrezano i režirano, koncertno iskustvo doista posebna stvar.
Nick Cave: Idiot Prayer: Nick Cave Alone at Alexandra Palace (Bad Seed, 2020.)
Album "Idiot Prayer: Nick Cave Alone at Alexandra Palace" snimka je koncertnog nastupa održanog online u lipnju ove godine. Gotovo je klišej reći da nastup samostalnog izvođača u vlastitoj klavirskoj pratnji zvuči intimistički, no to je u slučaju "Idiot Prayer" istodobno točna i pogrešna tvrdnja. Intimnost izvedbe ne izlazi iz snimke jer klavir i glas u velikom praznom prostoru zvuče preplavljujuće, nego iz načina na koje su ove pjesme aranžirane. Naravno, pomaže činjenica što je i većina originalnih izvedbi izrazito bazirana no klaviru, no ovdje su još dojmljivije izvedbe onih koje to nisu poput "Palaces of Montezuma" ili "Higgs Boson Blues". Oslobođen podrške Bad Seedsa, Cave je prepušten težini vlastitog glasa i tekstova. Slušajući ovaj jednoipolsatni album sastavljen od pjesama iz raznih razdoblje karijere, postaje razvidno koliko su se neke tematske preokupacije ponavljale cijelo to vrijeme. Caveov najveći uspjeh u ovoj izvedbi nije to što zvuči poput podivljalog propovjednika, jer to je uostalom i ono što dugogodišnji slušatelji od njega i očekuju, ali isto tako ne zvuči ni kao tugom skrhani otac s recentnih studijskih albuma. Umjesto toga u ovim izvedbama svako malo, između melankoličnih akorda i stihova o boli, gubitku i biblijskim lekcijama, proviri nada. Način na koji je to postignuto nije egzaktan. Možda se radi o jasno čujnom okretanju listova papira u pauzi između pjesama, možda u povremenom komentaru ili smijehu. Ovdje Cave ne pokušava zvučati ni kao pripovjedač ni kao katalizator svojih i tuđih emocija, već samo kao čovjek koji svira u velikoj prostoriji. I to je sasvim dovoljno.
The Mountain Goats: The Jordan Lake Sessions: Volumes 1 And 2 (Merge, 2020.)
The Mountain Goats su već objavili dva albuma ove godine, "Songs for Pierre Chuvin" na početku pandemije i nedavno objavljen "Getting into Knives". Upravo izašli "The Jordan Lake Sessions" sa snimkama dvaju stream koncerata iz kolovoza zaokružuje pandemijsku godinu benda čiji je frontman, kako sam kaže, "davno napisao pjesmu ili dvije o kugi za svaki slučaj". John Darnielle jedan je od najdarovitijih i najempatičnijih indie rock autora srednje generacije. Ako postoji osoba koja je mogla lijepo glazbeno uokviriti ovu godinu, onda je to autor čiji najveći hit sadrži stihove I am going to make it through this year, if it kills me. Tijekom nastupa Darnielle više puta ističe koliko su mu nedostajale svirke s bendom i to se na snimci itekako čuje. Neke pjesme su prearanžirane, neke netipično žustre, a bend čak i u ovako neobičnom koncernom okruženju uspijeva približiti puni emocionalni raspon ovih pjesama iz nekoliko desetljeća karijere. Kao i kod studijskih verzija, fascinira lakoća s kojom Darnielle spaja osobno i univerzalno, koliko uspijeva zvučati jednostavno i prizemljeno, a da pritom pjesme ne djeluju nimalo rudimentarno. Prepune detaljiziranih pjesničkih slika i trodimenzionalnih likova, njegove pjesme djeluju kao fragmenti stvarnosti pretočeni u trominutni (široko shvaćeni) pop rock format, a to je na koncu ono što bi indie rock u svojoj osnovi i trebao biti.
