Nick Cave & Warren Ellis: Carnage (Goliath Enterprises Limited, 2021.)
Najavljen kao "lijep, ali brutalan album uronjen u našu zajedničku katastrofu", "Carnage" je prvi album nenamjenske glazbe koji dugogodišnji suradnici Nick Cave i Warren Ellis potpisuju kao duo. Slično kao i kod opusa Bad Seedsa iz desetih (s mogućom iznimkom univerzalno hvaljenog "Push The Sky Away"), dio dugogodišnjih fanova ovaj će album otpisati kao dosadan ili statičan. Glazbeni jezik koji Cave i Ellis koriste s godinama je sve apstraktniji pa takve reakcije ne čude, no album je sve samo ne predvidljiv. Uvodna "Hand of God" vrlo brzo ulazi u pulsirajući, metronomski beat bliži nečemu iz opusa The Knife ili Fever Ray negoli Bad Seeds. "Old Time" i "White Elephant" sadrže pak količine sub bassa koje okreću utrobu. Ostatak pjesama bliži je očekivanom. Atmosferične klavirske balade se povremeno referiraju na aktualnu pandemiju, no puno češće donose niz nepreglednih, gustih pjesničkih slika kakve dominiraju u autorovom opusu oduvijek, no u posljednje vrijeme često imaju filmsku vizualnost i širinu. U takvom kontekstu agresivniji trenuci djeluju kao namjerno igranje dinamikom, frenetične montaže iza kojih slijede meditativni trenuci, pa je učinak i jednih i drugih udvostručen. Malo je autora koji mogu toliko iznenaditi nakon četiri desetljeća karijere, a ova neustrašivost pokazuje koliko je Cave daleko od simplificirane darkerske karikature kakvom ga se često prikazuje.
Julien Baker: Little Oblivions (Matador, 2021.)
Treći album kantautorice Julien Baker donosi definitivnu verziju zvuka koji je uspostavila drugim samostalnim albumom "Turn Out The Lights" iz 2017. kao i suradnjom s Phoebe Bridgers i Lucy Dacus na projektu Boygenius. "Little Oblivions" ima sreću da dolazi u trenutku kad je "Drivers Licence" Olivie Rodrigo najveći globalni hit u povijesti streaming servisa. Ponikla iz punk i emo undergrounda, 25-godišnja Baker na prvi pogled nema previše veze s ogromnim hitom mlade Disneyjeve zvijezde, no neke osnovne značajke milenijskog alt popa su nedvojbene u oba slučaja. Odsustvo bubnjeva koji vode do emocionalnog klimaksa pjesama, aranžmani i zvučni dizajn bliži elektronskoj, post rock i filmskoj glazbi negoli kantautorstvu samo su neke od njih. Sve to čini takvu glazbu iznimno pogodnom za kućno slušanje, a možda još više za korištenje na filmu ili televiziji. No ispod te estetske sličnosti stvari su bitno razlikuju. Spomenuti hit gorko je slatka breakup balada, a pjesme s "Little Oblivion" tekstualno su često brutalni obračuni autorice same sa sobom. Baker još jednom pjesme puni referencama na kršćanski odgoj, zloupotrebu opijata i seksualni identitet. Premda tekstovi povremeno zvuče poput dnevnika s psihoterapije, ipak nije teško pronaći snagu u njenim riječima. Svu gorčinu Baker okreće prema unutra, stvarajući dojam napretka, sazrijevanja i unutarnje borbe s kojima se ne samo lako, nego i poželjno saživjeti.
Indigo Sparke: Echo (Sacred Bones, 2021.)
Debi australske kantautorice Indigo Sparke funkcionira na sličnim tematskim, ali oprečnim glazbenim principima od onih koji dominiraju na "Little Oblivions". Sparke uz pomoć Adrianne Lenker iz Big Thief stvara šparnu, ali vrlo sugestivnu atmosferu. Oslonjena na rudimentarnu gitaru i vrlo pametnu upotrebu reverba, Sparke ovdje djeluje kao spoj Hope Sandoval iz Mazzy Star i ranog Leonarda Cohena, a njezina ekspresivna vokalna izvedba odlično prenosi mješavinu žudnje, zbunjenosti i straha koja izvire iz pjesama. Možemo pretpostaviti da će Sparke nadograđivati svoj izričaj, no neke pjesme poput sjajne "Carnival" već sad djeluju epski premda ne sadrže puno više od gitare, odličnog vokalnog aranžmana i ambijentalnih efekata. "Echo" je zbog svega navedenog često vrlo blizu teritorija mračne pozadinske glazbe, tzv. mood musica, no Sparke unatoč relativnoj zvukovnoj homogenosti uspijeva držati stvari interesantnima tijekom ekonomičnih pola sata trajanja.
