Sonic Youth: Live in Brooklyn 2011 (Silver Current)
"Live in Brooklyn 2011" snimka je posljednjeg američkog nastupa Sonic Youth. Slušajući taj materijal s desetak godina odmaka nemoguće je ne primijetiti prazninu koju je raspad ovog jedinstvenog benda ostavio na nezavisnoj gitarskoj sceni. Tijekom tridesetak godina postojanja Sonic Youth su predstavljali funkcionalni suvremeni ekvivalent Velvet Undergroundu ili Grateful Deadu. Vječito na rubu između undergrounda i mainstreama, utjecajni daleko više nego popularni, predstavljali su definiciju kultnog benda. Njihove štoseve s alternativnim štimovima i prepariranim gitarama pokupili su brojni mlađi bendovi, no unatoč neskrivenom utjecaju na gitarsku glazbu od osamdesetih do danas, Sonic Youth ostaju jedinstvena pojava. Većina zastupljenog materijala datira iz osamdesetih, no ni u jednom trenu Sonic Youth ne zvuče kao veterani koji prežvakavaju bolju prošlost. Naprotiv, Thurston Moore, Kim Gordon i Lee Ranaldo posjeduju vječito mladenačke glasove koji s lakoćom antidatiraju pjesme u bilo koji trenutak njihove karijere. Lišen bilo kakvog "Greatest Hits" aspekta, koncert predstavlja bend koji je pred raspadom, ali je istodobno nošen entuzijazmom i energijom gladnih, mladenačkih verzija samih sebe. Vjerojatno nije postojao primjerenije nazvan bend u povijesti popularne glazbe, a nastup takvog intenziteta samo potvrđuje da je odluka o gašenju, a ne postupnom blijeđenju, bila itekako ispravna.
Nick Cave & Warren Ellis: Australian Carnage – Live At The Sydney Opera House (Goliath)
Novi koncertni album Nicka Cavea i Warrena Ellisa potvrđuje da je njihova dugogodišnja suradnja još uvijek daleko od kreativne slijepe ulice. Album je snimljen u sidnejskoj Operi na prošlogodišnjoj australskoj turneji i uglavnom se sastoji od materijala s njihovog zajedničkog albuma iz 2021. "Carnage" i "Ghosteen" s Bad Seedsima iz 2019. Zvuk i tematika tih albuma, kao i sve veća popularnost "Red Hand Files", bloga na kojem Cave odgovara na pitanja fanova dajući mišljenja i savjete, doveli su i do posprdnih komentara o njemu kao new age guruu. Ipak, ovaj album pokazuje da iako nove pjesme ne pokušavaju uhvatiti nekadašnji agresiju, pa čak ni pripovjedačku preciznost, itekako posjeduju zaraznu energiju. "Hand of God" s "Carnage" je tako pretvorena u gospelom obojenu himnu koja biblijski naboj ranijih pjesama pacificira grčevitim optimizmom kakav odaje autora koji se nikad nije prestao boriti sam sa sobom, samo je proširio sredstva utjehe. Cijeli nastup prožet je humorom, upadicama Cavea i Ellisa i općenito opuštenom atmosferom koja je barem načelno u suprotnosti s melankoličnom, introspektivnom prirodom materijala. Album još jednom potvrđuje Cavea kao vrhunskog frontmana čak i kada se repertoar sastoji od niza novijih pjesama uglavnom lišenih klasičnih refrena. Dokaz je to da je itekako moguće spojiti autorsku evoluciju i osjećaj za interakciju s publikom, samo što treba odbaciti kalkulacije oko jednog i drugog što u emotivno najotvorenijoj fazi karijere Cave itekako radi.
Self-Defense Family: Law of Karma: Fake Shit Wins But Not Tonight (Landland Colportage)
Self-Defense Family labavi je kolektiv okupljen oko frontmana Patricka Kindlona, u novije vrijeme puno poznatijeg po post hardcore bendu Drug Church. Budući da članovi SDF-a uglavnom dolaze s hardcore scene i preferiraju razne "kratke" formate poput EP-jeva i singlova, "Law of Karma: Fake Shit Wins But Not Tonight" odlična je prilika za upoznavanje s opusom tog osebujnog benda na jednom mjestu. Pjesme su često centrirane oko repetitivnih gitarskih figura koje podjednako vuku iz slow core, folk i indie rock tradicija. Preko njih Kindlon izražajnim sprechgesangom deklamira dijarističke, evokativne tekstove naizmjence pune svakodnevnih opservacija, crnog humora, melankolije i cinizma. Počevši od formata izdanja, izbora aranžmana, strukture pjesama pa do specifične boje glasa, jasno je da Self-Defense Family ciljaju na vrlo specifičnu atmosferu za namjerno uzak krug publike. No to ne sprečava Kindlona da se neprekidno šali s publikom o tome kao neki stand-up komičar koji neprekidno komentira vlastitu rutinu nazivajući svoj bend "površno jadnim". U jednom trenu uspoređuje svoje pjesme s nepoznatim tipom koji na autobusnoj stanici prepričava dogodovštine iz Las Vegasa, dok njegov ton unutar rečenice oscilira između zabavnog i mračnog. Self-Defense Family namjerno portretiraju tamnije dijelove života, no za razliku od stotina bendova koji čine isto nikad ne glamuriziraju svoju tematiku, preferirajući dokumentarističku sirovost umjesto holivudske romantike.
