Sredinom 1980-ih poklonici alternativnog rocka u Jugoslaviji Lydiju Lunch znali su primarno po suradnji s Nickom Caveom i The Birthday Party. Cave je tada bio alfa i omega, a Lunch više-manje poimana kao netko tko se u jednom trenutku našao u njegovoj orbiti, bez većeg samostalnog značaja. U dokumentarnom filmu "Lydia Lunch: Rat nikad nije gotov", prikazanom u Dokukinu, naslovna protagonistica Caveu je posvetila svega par rečenica, zaključivši da nisu kliknuli, da je on nimalo nije razumio ni kao osobu ni kao umjetnicu, ali da se odlično razumjela s drugim kreativno ključnim članom Birthday Partyja, Rolandom Howardom. Na internetu se može naći i njezina izjava da je Cave jedan od najboljih tekstopisaca u povijesti rocka, ali i da je, valjda za razliku od nje, ovca u vučjoj koži. Zlobnici bi mogli dodati – to se i vidi po razvoju njegove karijere i opusa. No ključno za razumijevanje Lydije Lunch jest kad kaže da joj se nije svidjelo okruženje Cavea i njegove ekipe jer je sve bilo puno droge, a nju su zanimali prirodni stimulansi i pojašnjava da pritom misli na seks. A seks za nju nije samo razmjena užitka, nego i sredstvo za iskazivanje moći.

Pri početku filma pripovijeda o epizodi iz života kad je imala 13 godina: neki muškarac nagovorio ju je da uđe u njegov auto, odvezao je na osamljeno mjesto i tamo je, prislonivši joj sačmaricu na čelo, natjerao da liže gume njegova vozila. Lunch kaže da se tu nije radilo o seksu nego o moći, i da je tada osjetila vlastitu moć jer je muškarac bio fasciniran ljepotom prizora njezina lizanja njegovih guma. Kasnije u filmu saznajemo da ju je seksualno zlostavljao vlastiti otac, no ni ta trauma nije ju slomila. Umjesto autodestrukcije razvila je snažnu osobnost; kako metaforički, a možda i doslovno, kaže – nož nikad nije okrenula prema sebi nego ga je okretala prema drugima. Postala je i promiskuitetna, jer je željela mnoštvom drugih muškaraca isprati očev okus sa svojega tijela. O njezinom tretiranju seksa kao moći svjedoči poznati alter-rock bubnjar Jim Sclavunos, ispripovijedavši da je Lunch njegov ulazak u njezin kultni no wave bend Teenage Jesus and the Jerks uvjetovala seksualnim odnosom s njom, na što je Sclavunos, tada djevac pristao, a njezin basist Tim Dahl priča kako je sadistički tretirala jednog drugog muzičara sve dok je ovaj nije počeo preklinjati da prestane. U oba slučaja Lunch je svojim partnerima naposljetku iskazala nježnost, ali tek je retoričko pitanje kako bi se na takve slučajeve gledalo da je na njezinom mjestu bio muškarac, a na mjestu njezinih partnera žene.

Ta svjedočanstva bitno ne remete njezin imidž snažne žene koja neustrašivo ustaje protiv patrijarhata, prisvajajući istu moć koju su prethodno osvojili muškarci. Nesumnjivo, Lydia Lunch dojmljiva je osoba, štoviše impresivnija je danas, sa šezdesetak godina, kad govori u kameru autorice filma, svoje dugogodišnje prijateljice s njujorške underground scene Beth B, nego što je bila u mladim danima, koji su predstavljeni (raritetnim) arhivskim snimkama. Zanimljiva ekspresivna lica, artikulacijski vješta, osebujna i nesuzdržana, vrlo je zanimljiva protagonistica, a osim o njoj osobno, štošta doznajemo i o muzičkom i filmskom no wave pokretu s kraja 1970-ih (bila je utjecajni član oba segmenta), pa implicitno i to da The Birthday Party nisu bili ni prvi ni jedini, a možda ni najdivljiji koji su u to doba afirmirali kakofonično-nihilistički noise rock. Jezgra benda (Cave – Harvey) bila je spremna na pomak prema tradicionalnijim ishodištima i komercijalizaciji, na što Lydia Lunch nije pristala nikad, što je samo po sebi ne čini umjetnički autentičnijom, štoviše svjedoči o stanovitoj ograničenosti, međutim takva radikalnost zaslužuje respekt zbog dosljednosti.