Deafheaven: Infinite Granite (Sargent House, 2021.)
Kalifornijski blackgaze prvaci Deafheaven navikli su od samog početka na polariziran prijem. Čak je i njihovo najslavnije ostvarenje, monumentalni "Sunbather" iz 2013., jedan od kritike najhvaljenijih albuma prošlog desetljeća, dio pravovjerne publike dočekao kao izdaju žanrovskih principa. Sam bend je navodio niz izvanžanrovskih utjecaja poput The Cranberries ili The Smiths koji su davali do znanja da im žanrovska čistoća i nije prva stvar na pameti. Ipak, sve dok su prevladavali blast beatovi i brutalni urlik frontmena Georgea Clarka, čak su i osporavatelji priznavali da se radi o metal bendu. "Infinite Granite", bendov peti album, sastojke iz originalnog recepta izvrće 20 prema 80 posto u korist nemetalskih sastojaka. Clark je zamijenio svoj zaštitni urlik slojevito posloženim, ali sramežljivim pjevušenjem, a ostatak benda se gotovo u potpunosti predao oduvijek prisutnom shoegaze utjecaju. Unatoč tome, ili baš zbog toga, ovo je jedno od najintenzivnijih ostvarenja u njihovom katalogu. Poigravanje dinamikom bilo je i ostalo zaštitni znak benda. Umjesto nekadašnjeg vriska koji se nadvija nad pastoralne instrumentalne pasaže, sad šapat prodire kroz slojeve melodičnih, ali iznimno gustih gitara, stvarajući varljivo spokojnu atmosferu ispod koje kulja nemir. Deafheaven ostaju jedan od najosobenijih i samosvojnijih gitarskih bendova posljednjih godina, a činjenica da i dalje uspješno žongliraju ogromnim brojem raznolikih utjecaja, a da ih izravno ne kopiraju, dodatno potvrđuje njihovu posebnost.
Turnstile: Glow On (Roadrunner, 2021.)
Baltimorski hardcore kvintet Turnstile je pak do sada imao više sreće od Deafheavena u tome koliko žanrovska publika prihvaća netipične utjecaje. Njihov treći album gotovo u potpunosti napušta žanr u kojem su se probili u korist eklektičnog lepršavog zvuka koji uspijeva bešavno uklopiti elektronske i pop-utjecaje u bendov melodični, ali energični hard rock. Rifovi i ritam sekcija su iznimno prisutni i snažni, a pjesme ispresijecane neočekivanim aranžmanskim rješenjima i vokalom frontmena Brendana Yatesa koji nad instrumentima lebdi lakoćom i ekscentričnošću jednog Perryja Farrella. "Glow On" je rijedak primjer ostvarenja gitarskog benda koje uspijeva organski spojiti velik broj vanjskih utjecaja, a da ništa ne djeluje isforsirano ili nakalemljeno. Album je sjajno sekvenciran i spojen u raznoliku, ali čvrstu polusatnu cjelinu u kojoj ništa, unatoč naglašenoj prijemčivosti, ne zvuči kao očiti radijski materijal. Radi se o pažljivo osmišljenom i zvukovno ambicioznom ostvarenju koje će bendu nesumnjivo priskrbiti i nešto novih poklonika, no ono isto tako očigledno nije zamišljeno kao pop-potez, već svjesno, ali nimalo kalkulirano širenje vlastitog izričaja.
Halsey: If I Can't Have Love, I Want Power (Capitol, 2021.)
Četvrti album pop-pjevačice Halsey predstavlja kretanje u suprotnom smjeru od dvaju navedenih primjera. Poznata po tri solidna, ali ni po čemu previše posebna samostalna albuma te megauspješnim singlovima s EDM zvijezdama poput The Chainsmokers i Marshmello, Halsey je ovdje napravila artistički zaokret kakav se od kritike cjenjenije pop-zvijezde poput Ariane Grande ili Beyonce nisu usudile napraviti. "If I Can't Have Love, I Want Power" je konceptualni album bez gostujućih vokalista. U cijelosti ga je producirao jedan producentski tim, i to ni manje ni više nego Trent Reznor i Atticus Ross iz Nine Inch Nails, koji posljednjih godina grade zapaženu i nagrađivanu karijeru filmskih kompozitora. Ono što prvo upada u uši jest da se neočekivani suradnici i ne pokušavaju prilagoditi jedni drugima. Halsey se i dalje drži svih zakonitosti milenijskog popa: red pjevanja, red samopouzdanog pseudorepanja, red vokalnog procesuiranja. Nine Inch Nails se pak drže svog glasnog, ali nevjerojatno atmosferičnog zvuka koji vuče utjecaje iz raznolikih elektronskih, pop i gitarskih tradicija, a da pritom uvijek zvuči prepoznatljivo. Zbog te naglašene dihotomije između dvaju posve oprečnih stilova album funkcionira neočekivano dobro. Kompromis bez kompromisa, zaokret bez zaokreta. Ono što Halsey u ambicioznom, ali i zbrkanom konceptu o prihvaćanju majčinstva propusti, to NIN popune dinamičnim i eklektičnim zvukom kakav nedostaje na većini velikih pop-ploča. Ostaje vidjeti je li ovo jednokratni izlet za sve uključene ili je u pitanju rađanje novog pop-trenda.
