U ljeto 2013. godine skupina mirovnih aktivista iz Hrvatske boravila je na studijskom putovanju u Istanbulu gdje su tada u jeku otpori režimu Recepa Tayyipa Erdoğana u vidu prosvjeda zbog parka Gezi na trgu Taksim. Ramazan je, a s druge strane parka gradske vlasti organizirale su kao odgovor na prosvjednike iščekivanje iftara, večernjeg obroka koji se uzima u sumrak nakon cjelodnevnog posta. Dvije skupine odijeljene su ogradom, a aktivisti iz Hrvatske okupili su se na strani protuvladinih prosvjednika. Fotografija koju je snimio Eugen Jakovčić prikazuje Vesnu Kesić kako studiozno promatra s druge strane ograde okupljene pristaše vlasti dok čekaju prvi obrok.

- To je bila Vesna. Nju je zanimala ta režirana igra s tradicionalnim koja je bila s druge strane. Ona je u tim kontrapunktima iščitavala dubinu sukoba turskog društva - prisjeća se antiratni aktivist Jakovčić.

Vesna Kesić, koja je početkom tjedna preminula u Zagrebu u svojoj 72. godini, bila je mnogo više od onoga što će joj se pripisati u kolektivnoj memoriji, pokretnoj i društveno uvjetovanoj, kako je naširoko obrazlagala ove pojmove u rujnu u razgovoru s Jelenom Svirčić tijekom prikazivanja filma "Ono drugo selo". Završila je psihologiju i sociologiju, bila je suosnivačica prvih organiziranja feminističkog pokreta na ovim područjima, bavila se novinarstvom do devedesetih da bi potom prešla u aktivizam, a magistrirala je na njujorškoj New School for Social Research s temom konstrukcije spola i etniciteta u ratovima u bivšoj Jugoslaviji te njihovom utjecaju na motivaciju ratnog nasilja.

"Isključena sam iz vlastitog plemena, mnogo letim od zemlje do zemlje, upoznajem zanimljive ljude i ne osjećam se žrtvom nikakvih mračnijih sila do svog vlastitog karaktera i temperamenta", napisala je u Nedjeljnoj Dalmaciji 1993. godine nakon afere "Vještice iz Rija" po čemu je u široj javnosti ostala najupamćenija, premda je njezino nasljeđe puno više od toga. No "vlastiti karakter i temperament" priječili su joj kompromise, podilaženje bilo kakvim strukturama i zarobljavanje unutar očekivanih društvenih matrica. Iako tijekom života nije plela oportune mreže koje bi joj danas priskrbile velike nekrologe u mejnstrim medijima, u feminističkim, queer i drugim progresivnim, ali i marginalnim zajednicama ostat će upamćena kao pokretačica, oslonac i kritičarka koja je uvijek tjerala naprijed.

Odmah nas je prepoznala i držala nam stranu. A nama queerovcima je bilo fenomenalno i to što je bila brza i jaka na jeziku. I u svojim sedamdesetima imala je snage pokrenuti nagradu "Nada Dimić" – kaže Zvonimir Dobrović

- Odmah nas je prepoznala i držala nam stranu. A to je nama, tada klincima, bila velika stvar. Jer Vesna Kesić je prepoznavala te impulse, voljela je nove inicijative. A nama queerovcima je bilo fenomenalno i to što je bila brza i jaka na jeziku. Bila je svoja i nije se dala. Voljela se šaliti na svoj račun, ali nije ni nama ostajala dužna - kaže za Novosti Zvonimir Dobrović referirajući se na činjenicu da je bila jedna od prvih koja je prepoznala festival Queer Zagreb u njegovim počecima.

Neuhvatljiva u brzini misli i golemog analitičkog uma, Vesna Kesić uvijek je bila na strani slabijih. Njezine višestruke identitete i područja djelovanja teško je obuhvatiti jednim tekstom.

- Kad sam je početkom devedesetih upoznala, ona je za mene bila veliki autoritet. Poznavala sam je po njezinim tekstovima u Slobodnoj Dalmaciji i Danasu u kojima je prkosila sveopćoj homogenizaciji i ratno-huškačkoj retorici - prisjeća se Nela Pamuković koja je s Vesnom i drugim aktivistkinjama početkom devedesetih iz Antiratne kampanje osnovala ženske grupe Centar za žene žrtve rata i Zagrebački ženski lobi.

Tadašnje aktivistkinje s jedne su strane pomagale ženama žrtvama rata, a s druge lobirale na međunarodnoj sceni. Bila su to vremena intenzivnog rada, tijekom dana organizirale su grupe podrške za žene žrtve rata, podržavale osnivanje drugih ženskih grupa i obilazile izbjegličke kampove, a istovremeno se o svemu educirale. Bile su kolektiv koji se sastojao od lokalnih žena i izbjeglica, različitih etniciteta u doba etničkog čišćenja svuda oko njih. Vesna je lobirala na UN-ovim konferencijama za prepoznavanje silovanja kao ratnog zločina zajedno s američkim pravnicama s kojima je ravnopravno komunicirala te se izjavama suprotstavljala nacionalističkoj politici i ratnoj propagandi Tuđmanovog režima. Rezultat tih napora je i da je silovanje na Haškom sudu prvi put priznato kao ratni zločin.

- Radile smo na više fronti odjednom, a Vesna je u našem kolektivu funkcionirala kao predlagačica novih ideja i iskoraka te jedna od glavnih organizatorica - ističe Pamuković.

"Isključena sam iz vlastitog plemena", napisala je 1993. – Vesna Kesić (Foto: Željko Hladika/24sata/PIXSELL)

Negdje u to vrijeme zajedno s još četiri novinarke i književnice postala je metom medijskog progona, poznatog kao afera "Vještice iz Rija". A tada je odustala i od novinarstva kako bi se u potpunosti posvetila feminizmu. Kasnije će kazati kako joj se "zgadilo novinarstvo u ratnim uvjetima".

- Vesna je bila neustrašiva. Prva je od nas otišla u Sarajevo odnijeti pomoć ženskim organizacijama tijekom opsade - prisjeća se Pamuković i dodaje kako su u to vrijeme surađivali i s feministkinjama iz Beograda koje su poznavale od prije rata.

U New Yorku 1993. godine Kesić je sudjelovala na feminističkom projektu o silovanju u ratu s feministkinjom i antiratnom aktivistkinjom Lepom Mlađenović, s kojom je osamdesetih na relaciji Beograd – Zagreb radila na razvijanju feminističke svijesti.

- Tada sam zapravo upoznala Vesnu Kesić, antinacionalistkinju do srži, koja svoje stavove briljantno pojašnjava, argumentuje, pogotovo onima koji se sa njom ne slažu. Nije se jednom dogodilo da na javnoj tribini ja dobijem neprijatno nacionalističko pitanje i ne znam kako da odgovorim. Tada bi sa fantastičnim saosećanjem o mojoj blokadi Vesna elegantno preuzimala razgovor i prebacivala ga u principijelnu temu. Ja bih osetila spas i toplinu njenog sestrinstva, koju osećam i dandanas kad se setim tih momenata. Da bi se shvatila veličina njene solidarnosti, ključan je kontekst. Devedesetih je javnost posmatrala nas dve kao predstavnice feministkinja iz zaraćenih strana - kaže za Novosti Mlađenović.

No Vesna nije nikad u potpunosti otišla iz novinarstva i već je tih ranih devedesetih pokazala senzibilitet za alternativu.

- Prepoznala je Arkzin još dok je izlazio kao fanzin - govori sociologinja Vesna Janković, jedna od urednica Arkzina koja će danas reći da bi on ostao na pet-šest sveščica da nije bilo Vesne Kesić.

- Kad mi je bilo svega dosta, Vesna je bila ta koja me gurala da nastavim. I to ne samo u smislu da me bodrila, već je dovela ljude poput Dejana Kršića, Borisa Rašete, Borisa Budena - govori Janković i dodaje kako je kasnije, iako više nije često pisala, pratila svaki broj.

Prepoznala je Arkzin još dok je izlazio kao fanzin. Kad mi je bilo svega dosta, gurala me da nastavim. I to ne samo u smislu da me bodrila, već je dovela ljude poput Dejana Kršića, Borisa Rašete, Borisa Budena – govori Vesna Janković

- Kad bi se broj pojavio, nazvala bi me na telefon i znala je biti oštra kritičarka. Doživljavala sam je kao svoju mentoricu - prisjeća se Janković.

Njih dvije zajedno s Biljanom Bijelić godinama kasnije napisat će knjigu u povodu obilježavanja desetogodišnjice Centra za žene žrtve rata pod nazivom "Žene obnavljaju sjećanja", temeljem kojeg je napravljen i portal, važan izvor dokumentacije za povijest feminizma ovih prostora.

- Vrijednost te knjige, kao i spomenutog portala, leži u tome da je jedan od rijetkih izvora dokumenata nakon što je nestala arhiva Ženske infoteke. I na nju upućujem mlađe istraživačice - govori Vesna Janković.

- Vesna Kesić je uvijek bila angažirana, a kasnije se, kad se prestala baviti novinarstvom, potpuno posvetila aktivizmu, sudjelovala u osnivanju udruga B.a.B.e., Centra za žene žrtve rata i djelovala u drugim civilnim udrugama - govori još jedna prozvana "vještica iz Rija", književnica Slavenka Drakulić, te dodaje, kao i mnogi drugi, kako je Vesna u tim udrugama imala veliki autoritet i uvijek je jasno izražavala svoje mišljenje.

Sudjelovala je i u različitim inicijativama te poticala druge na djelovanje. Posljednjih je godina bila vrlo aktivna i na otoku Prviću, gdje je boravila dio godine i pokrenula grupu Otok sretnih mačaka koja se brine o macama lutalicama.

U okviru Fonda za druge, koji su osnovali Zvonimir Dobrović i Bruno Isaković, Vesna Kesić je osmislila nagradu "Nada Dimić", koja se od 2017. dodjeljuje građanima i građankama zaslužnima za stvaranje boljeg društva i širenje solidarnosti.

- Vesnin iskreni interes za zajednicu u kojoj živi, za promjene nabolje, za ljude koji su je okruživali, ono je što će nam posebno nedostajati. Vesna je naprosto uvijek bila prisutna, na Vesnu se uvijek moglo računati. Bilo je fascinantno i utješno istovremeno znati da ide na brojna događanja, da s jednakim žarom kao uvijek pokreće i sudjeluje u raspravama, da ima energije u svojim sedamdesetima pokretati alternativnu nagradu "Nada Dimić", biti joj i mama i tata i brinuti se o svim detaljima - kaže Dobrović.

Documenta i njezin rad na suočavanju s prošlošću bili su joj, ističe Jakovčić, jako važni.

- Znam da je htjela puno više participirati u njezinom radu. Na kraju se sve svelo na jednu studiju u slučaju sela Španovice, na temelju koje je nastao sjajan scenarij za dokumentarni film "Ono drugo selo" redatelja Jadrana Bobana. Upravo taj film ocrtava Vesnino ključno sagledavanje procesa suočavanja s prošlošću, a to je prije svega izgradnja dijaloga među akterima svih strana rata, gotovo filigransko sagledavanje prošlosti kroz najsitnije, na prvi pogled nevažne detalje. U tom filmu nikad realizirani direktni dijalog Srbina i Hrvata za nju je bio ključ suočavanja s prošlošću u ovoj zemlji - govori Jakovčić.