Prije dvije godine Ana, tada u svojim kasnim dvadesetim godinama, odlučila je ispisati se iz Katoličke crkve. U to vrijeme u medijima se intenzivno problematiziralo kako ‘novca ima za crkve, a nema za bolnice’, kako je ispričala za Novosti.

- Iz političkih razloga. Ne iz vjerskih. To je bitno. Iako nisam vjernik - objasnila je zašto se odlučila na taj nesvakidašnji potez.

- U glavi sam si zamislila, što više ljudi to napravi, onda crkva neće više toliko love moći uzimati od države - prisjetila se Ana kako je došla do svoje odluke.

Potom se krenula informirati kako stvari funkcioniraju drugdje u svijetu, pročitala je kako ljudi u Njemačkoj sami odlučuju hoće li plaćati porez za crkvu.

Prema podacima udruge David, godišnje im se javi stotinjak ljudi koji žele informacije o tome kako prestati biti članom Katoličke crkve. Udruga na svojim stranicama objašnjava proceduru

- Kad naši ljudi odu u Njemačku pa vide koliko moraju dati crkvi, masovno se ispisuju. Barem sam tako pročitala - ispričala je Ana, koja ne istupa pod pravim imenom jer se ne želi opet gnjaviti s okolinom zbog svoje odluke koju je tada čvrsto odlučila provesti u djelo.

Premda je praktičnih vjernika katolika sve manje, ispisivanje iz Katoličke crkve i neizjašnjavanje katolikom ili katolkinjom prilikom popisa stanovništva u Hrvatskoj nije česta pojava. Prema podacima Davida – Udruge građana za zaštitu ljudskih prava, godišnje im se javi stotinjak ljudi koji žele informacije o tome kako prestati biti članom Katoličke crkve. Ova udruga, kao i neke druge koje se bave pitanjima sekularizma, na svojim stranicama objašnjava proceduru za to. No neovisno o tome pripada li netko nekoj vjerskoj zajednici ili ne, to pojedinca ne oslobađa financijskog tereta propisanog, kao što znamo, Vatikanskim ugovorima. Ipak, neke odredbe jednog od četiriju ugovora, i to Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima potpisanog krajem 1998. godine, otvaraju mogućnost za drugačije interpretacije. S druge strane, Katolička crkva ispis iz svojih redova smatra jednostranim činom pa ostaje otvorenim pitanje kako hrvatska država tumači volju svojih građana koji ne žele više biti dijelom ove institucije.

U trenutku kad je svoju odluku odlučila provesti u djelo Ana nije znala previše o tome. Na stranicama udruge David našla je informacije i isprintala potrebne obrasce – pismenu izjavu, odredbe iz Ustava i papinu odredbu o ispisu iz Crkve. Prema savjetima iz udruge, izjavu je otišla ovjeriti kod javnog bilježnika. Saznala je i da svećenici, kad im se dođe s tim zahtjevom, često znaju ljude odgovarati ili odugovlačiti.

- Došla sam u župu gdje sam krštena i taman je došao novi svećenik. I ja sam mu rekla da sam došla radi toga da se ispišem iz Crkve. Njegovo sljedeće pitanje je bilo udajem li se za Židova. Rekla sam da ne. On je rekao da je to jedan od čestih razloga, da su žene koje se udaju za Židove primorane mijenjati svoju vjeru radi braka. Rekla sam da nije zbog Židova, ali ako će mi to olakšati, može i ta priča - ispričala je Ana.

Kazala je kako je uslijedila rasprava, župnik joj je rekao da će joj ime prekrižiti u knjizi krštenih, ona je rekla da joj to nije dovoljno. Taj prvi put kući je otišla neobavljenog posla.

Sljedeći put vratila se sa svim papirima i obavijestila župnika kako je iste te dokumente poslala i nadležnoj biskupiji. Tad je već bio, kako je opisala, ‘nadrkan’, ‘nije mu to pasalo’. Postao je bezobrazniji i na koncu joj je rekao: ‘Dobro.’ Dodao je da će na sljedećoj misi pročitati njezino ime i reći kako je ‘otpad od Crkve’.

Svojoj obitelji ispričala je što namjerava napraviti, no nisu se previše za to zanimali.

- Kad sam došla doma i rekla materi da će on na misi pročitati moje ime, ona je dobila slom živaca. To je nije pretjerano zamaralo dok nije postalo javno. Kad je postalo javno, onda je postao problem - prisjetila se reakcije svoje obitelji.

Ana na kraju ne zna je li svećenik uistinu na misi pročitao njezino ime.

Prilikom zadnjeg susreta župnik je Ani rekao da je za Crkvu ona zauvijek krštena jer se to ne može poništiti. ‘Ja sam rekla nema veze, samo ti mene ispiši. I onda sam kasnije mislila, meni nije mrsko što sam to napravila, ali ne znam je li bilo uzaludno’, govori Ana

- Nemam pojma. Nitko od mojih ni ja ne idemo u crkvu. Tko je čuo, čuo je. Ne znam stvarno. Pretpostavljam da je - rekla je Ana koja i danas kod kuće ima ispisnicu koju je dobila od Crkve.

I dok Ana nije imala prevelikih problema s okolinom zbog svog ispisivanja, osim kratke ljutnje svoje majke, Ivanova iskustva su nešto drugačija. Njegovo je ime također posuđeno jer dolazi iz jednog malog mjesta na obali, obnaša javnu funkciju i također se nije želio opet izlagati iskustvu koje je prošao.

Iz Katoličke crkve odlučio se ispisati krajem devedesetih. U to vrijeme radio je kao novinar i istraživao priče o aferi jednog biskupa koji ga je na misama prozivao kao ‘antikrista’, a potom ga i tužio. Tada je odlučio da ne želi više imati veze s takvim ljudima.

- Iščlanit ću se iz biblioteke ako je on član - ispričao je za Novosti kako je tada razmišljao.

To je još više učvrstilo njegovo protivljenje bilo kakvim dogmama, a s duge strane znanstvenu znatiželju zbog koje još otprije nije osjećao povezanost s crkvenim naukom.

- Procedura me je oduševila. Ne bi opstali toliko dugo da nisu takvi razbojnici - prisjetio se ovih dana Ivan, koji u to doba nije imao mogućnost internetskog pretraživanja i dostupne informacije na internetu.

Pitao je jednog svećenika s kojim je bio dobar da mu kaže kako se ispisati. Ovome pak nije baš bilo drago, no ipak ga je uputio u proceduru. U župi gdje živi morao je poslati pismo namjere. Zvao je župnika da ga pita broj faksa, a ovaj mu je rekao: ‘Što je? Ideš u Jehovine svjedoke?’ No broj mu je dao i Ivan je poslao pismo. Ono što nije znao jest da dok pismo putuje do biskupa koji ga treba ispisati, župnik u njegovoj župi javno obznanjuje da se on ispisao. Ivanov župnik je tijekom mise pročitao njegovo pismo namjere. Kako Ivan nije išao na misu, to nije čuo, već je samo primijetio da su ga u selu počeli čudno gledati.

- Kao da mi traže rogove na glavi - prisjetio se reakcija.

Prijateljica mu je potom otkrila što se dogodilo.

- Svi su se zgrozili. Jer se to predstavlja kao ‘pogledajte ovoga, više mu nismo dobro društvo’. I sada zamislite kako to izgleda u Kninu, Sinju, Dicmu… - rekao je Ivan.

Da je to napravio početkom devedesetih, smatra da bi ga vjerojatno progutala noć, premda je i sam bio branitelj. Prisjetio se još nekih neugodnosti i problema.

- Da sam tada radio gdje danas radim, vjerojatno bih na brzinu letio - kazao je za Novosti.

Utjecaj Katoličke crkve i njezina neformalna moć na svim razinama hrvatskog društva, koja ponajviše proizlazi iz financijske superiornosti formalizirane Vatikanskim ugovorima, uteg je kojeg se država ne može tako lako riješiti. Prema spomenutom Ugovoru o gospodarskim pitanjima, država Katoličkoj crkvi ‘mjesečno daje iz godišnjega državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa koje postoje u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Ugovora’. Prema istom dokumentu, Hrvatska biskupska konferencija svake godine do 1. prosinca treba dostaviti ‘ovlaštenome državnom uredu popis novih ili ukinutih župa kako bi se činjenično stanje moglo uskladiti’. ‘U taj popis neće ulaziti novoosnovane župe koje u gradu broje manje od 3000 vjernika, a na selu manje od 1000 vjernika’, stoji dalje u tekstu.

Od Ministarstva uprave zatražili smo podatak koji je to ‘ovlašteni državni ured’ i kako se kretao broj župa tijekom godina. Iz Ministarstva uprave preusmjerili su nas na Ministarstvo financija, odakle smo dobili odgovor kako im Hrvatska biskupska konferencija svake godine dostavlja podatak o broju župa u Republici Hrvatskoj. Prošle godine u Hrvatskoj je bilo 1549 župa. No na upit koliko ih je bilo 1998. godine, u 15 dana nisu se mogli ‘trenutno očitovati, obzirom da je radi proteka godina, dokument koji sadrži navedeni podatak arhiviran sukladno propisima o čuvanju arhivskog gradiva’. Upit smo poslali i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, no odgovor nismo dobili. Tako nismo uspjeli doznati utječe li smanjenje broja vjernika u određenim dijelovima Hrvatske na broj župa.

Zanimalo nas je, teoretski, bi li smanjenje broja vjernika zbog iseljavanja, što u dužem periodu može biti realno, ili masovnim ispisivanjem iz Crkve, što je manje izgledno, imalo reperkusije na dio financijskih davanja koji Crkva iz državnog proračuna dobiva za župe.

Sociolog religije Ivica Maštruko kaže kako formalan ispis nije moguć, a da ljudi svoje nezadovoljstvo institucijom Crkve izražavaju neodlascima na službe i priklanjanjem različitim novim pokretima kao što je to već desetljećima slučaj u Latinskoj Americi ili Africi, ali i u Europi.

‘U svakom slučaju ostaje jasno da je sakramentalna veza pripadnosti tijelu Kristovom, što Crkva jest na osnovu krštenja, ontološka veza (ono što jest) koja traje i ne gasi se aktom ili činjenicom otpada’, stoji u papinoj odredbi o istupu iz Crkve iz 2006. godine. Ostaje tako nejasno i je li pred hrvatskim zakonima volja građana važnija od crkvenih tumačenja i što onda u konačnici njihovo ispisivanje za državnu statistiku znači.

Prilikom zadnjeg susreta župnik je Ani rekao kako to što je ispisana za Crkvu ipak znači da je ona zauvijek krštena jer se to s njihove strane ne može poništiti.

- Ja sam rekla nema veze, samo ti mene ispiši. I onda sam kasnije mislila, meni nije mrsko što sam ja to napravila, ali ne znam je li bilo uzaludno - završila je Ana svoju priču.

Ipak, iz udruge David i udruge Protagora tvrde da im dolaze ljudi koji se žele ispisati.

- Koliko je meni poznato, jako malo ljudi je došlo do kraja s postupkom jer ih opstruiraju. Znam jako malo ljudi koji su se uspjeli ispisati - kazao je odvjetnik Alan Sorić iz Protagore koji navodi kako su najčešći problemi ti da se ljudima ne žele dati informacije ili im se ne želi zaprimiti dokumentacija.

U telefonskom razgovoru za Novosti kazao je i kako bi u teoriji masovan odlazak iz Crkve značio automatski promjenu u Vatikanskim ugovorima koja se tiče broja župa.

- Je li realno očekivati da u Hrvatskoj dođe do nekog masovnog ispisa bez obzira na držanje Crkve? Ja mislim da nije - rekao je Sorić i pojasnio na vlastitom primjeru.

- Nije mi nikad palo na pamet otići tamo s nekim se prepirati i potpisivati neke izjave kad ja ne sudjelujem. Nisam jer se ne smatram, niti sam se ikad smatrao, članom. Vode li me u nekim svojim knjigama ili su me odavno prekrižili, svejedno mi je. A što se tiče financija, svejedno mi je. Ionako nemam utjecaja na to koliko poreza plaćam i na što se taj novac troši. Kad bi se financiranje vjerskih zajednica vezalo uz crkveni porez, onda bi situacija bila bitno drugačija - izjavio je Sorić.

I Maštruko smatra da bi situacija bila drugačija kad Hrvatska ne bi bila vezana Vatikanskim ugovorima i kad bi se plaćao dobrovoljni crkveni porez na način kako je to uređeno u nekim drugim zemljama.

- Prema mom mišljenju, talijanski model je najbolji - kazao je Maštruko, objasnivši kako u Italiji sami građani određuju za koju vjersku zajednicu ili neku drugu organizaciju žele plaćati dio poreza koji se za to izdvaja.

Inače, prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj je broj katolika blago pao sa 87,97 posto, koliko ih je bilo 2001., na 86,28, a porastao je broj ateista i agnostika. Godine 2001. bilo je 1547 agnostika, a 2011. čak 32.518.

Katolička teologinja i povjesničarka Anna-Maria Gruenfelder ističe kako se ispisivanje iz Crkve uglavnom događa u onim zemljama gdje pripadnost nekoj vjerskoj zajednici povlači za sobom financijske obaveze, što u Hrvatskoj nije slučaj. Smatra da su se okolnosti u današnjoj Hrvatskoj promijenile i da su promjene Vatikanskih ugovora nužne, no pitanje je kako ih provesti. Prilikom sklapanja ugovora 1998. radila je u diplomaciji i imala uvid u tijek pregovora.

- Stekla sam dojam da su hrvatski pregovarači djelovali s velikom, prevelikom dozom zahvalnosti prema Svetoj Stolici zato što je ona kao prva država priznala Republiku Hrvatsku, pa su bili spremni na ustupke kakve bi u trezvenijoj pregovaračkoj klimi možda ublažili. U tadašnjoj situaciji oni su uspješnim sklapanjem državnih ugovora sa stranom državom htjeli ‘zaraditi’ podršku međunarodne zajednice kroz diplomatske odnose sa zemljama demokršćanskog poretka. Uz to, treba napomenuti da pregovarači u ime Republike Hrvatske naprosto nisu bili dorasli kudikamo iskusnijoj i ‘makijavelistički’ lukavijoj vatikanskoj diplomaciji - kazala je Gruenfelder dodajući kako danas jednostrano otkazivanje ugovora nije moguće.

- U slučaju da su se preduvjeti i okvirne okolnosti pod kojima je sklopljen određeni ugovor bitno promijenili, a u Hrvatskoj se to može svakako utvrditi, onda se pristojno traže novi pregovori s drugom ugovornom stranom, radi ‘modificiranja određenih ugovornih odredbi’. Jasno, druga strana ne mora pristati. Kao što se nedavno čulo iz intervjua s predstavnikom Sv. Stolice tijekom njegova posjeta, vatikanska strana modifikaciju ugovora s RH ne smatra baš žurnim i nužnim pitanjem - kazala je za Novosti Gruenfelder.