Takoreći sve centre moći u Hrvatskoj napao je Zoran Milanović u proteklih nekoliko tjedana, uz one koji su dobili svoje i prije toga: Ustavni sud, o Vladi da ne govorimo, banke, velike trgovce, glavne medije, PR-servise, nekretninsko-mešetarske lobije, i još poneku metu. Sve je osudio i svima je zaprijetio kako će ih dovesti u red kad se opet dohvati izvršne vlasti, a nije mu na to zatim odgovorio nitko od njih. Baš nitko, osim jednog subjekta koji uopće nije bio na predsjednikovoj listi za odstrel – Kaptola. I tek što je na uskrsni ponedjeljak Milanović sudjelovao u svečanosti paljenja tzv. Vuzmice ispred Župne crkve Ranjenog Isusa u Gradecu, među ljude je puštena riječ samog vodstva hrvatskog klera. Kasnije će predsjednik RH kazivati da to ipak nisu biskupi čije imenovanje amenuje papa Franjo, nego nekakva tamo crkvena komisija, ali nije u to uvjerio nikog, a valjda nije ni očekivao da hoće.
Da podsjetimo: Justicija et paks – komisija Hrvatske biskupske konferencije dakle – istupila je prošli tjedan s preporukama uoči izbora, kao što to čini redovno, osim što intenzitet i naboj svog iskaza prilagođava situaciji u kojoj se nalaze njezini favoriti. Uoči prošle smjene vlasti, recimo, dok HDZ-u realno nije prijetila nikakva konkurencija, ostali su na posve suzdržanoj i koncilijantnoj poziciji. U dva navrata prije toga, bacali su kletve i grozili se mukama paklenim, otprilike kazano, a ovom prigodom su zorno razgraničili tko valja i koga se želi, te zašto svi oni drugi na čelu s Milanovićem znače opasnost po hrvatski narod i katoličku pastvu.
Crkva, dabome, nije to izrekla posve eksplicitno, kao što malo kad i postupa, nego uvijeno, mada tako da ne bude zabune. Svi koji su zatim u javnom prostoru komentirali taj crkveni istup, očitali su ga jednako, uključivši mjesto gdje pravednjačko-mirotvorački komisionari implicite, ali naočigled, savjetuju Domovinski pokret i Most da naposljetku ipak stanu uz HDZ. No dobro, Milanović se nije okomio na Crkvu, da ponovimo, a sad jest ona na njega, pa je došla na red i njegova tako iznuđena reakcija, u rijetkom primjeru gdje se našeg predsjednika – s, inače, uvijek nisko spuštenim revolverima – iz nekog razloga trebalo demonstrativno ćušnuti rukavicama po faci.
A on, kao da su mu svemirci ukrali i naselili tijelo, blago se nasmiješio čim su ga novinari priupitali o tome, okrenuo drugi obraz i još pridodao malo autoironije za bolju recepciju. Milanović zanemario provokaciju – mogla je glasiti agencijska udarna vijest, samo kad se ne bi radilo o Crkvi koju on već godinama propušta kritizirati, iako nije bilo sasvim tako u njegovu premijerskom mandatu, kao što ćemo vidjeti. Uglavnom, nije ih preko medija zapitao ono što svi tamo jesu, s obzirom na okosnicu kaptolskih predizbornih smjernica – upozorenje o narušavanju "ustavnopravnog poretka", pored već uobičajene točke koja se odnosi na "vrijednosni sustav većine Hrvata". Nije ni zucnuo u pogledu onog što su ostali unisono graknuli: ta gdje ste bili dok su HDZ i partneri godinama ismijavali Ustav RH, nego se javljate sad kad ga je Milanović gurnuo do ruba pa mu žustro istražuje akcijske mogućnosti.
Hrvatski predsjednik je pritom u svom odgovoru primijenio jednu posve crkvenu taktiku izbjegavanja prepreka i skretanja pažnje okupljenih – izmotavanje. To kad on kaže da komisija JEP nije HBK, u biti nije ništa nego pokušaj da se napravi ludim, onako kako u pravilu Crkva postupa kad neki pojedinačni njezin predstavnik izvede kakvu gadost iza koje Kaptol ipak ne može jednoznačno i otvoreno stati, npr. u vezi s ustašama ili sa ženskim pravima ili s optužbama za pedofiliju. Uvijek su to onda izdvojeni slučajevi, ne česta i sistematična praksa same institucije, naime, ili koju ta institucija neformalno štiti. Tako i Milanović, izmotavajući se nakon očitoga crkvenog ataka na nj, i to problematičnog u mnogom smislu, jednostavno bira izbjeći ovaj sukob, ne stati na tu crtu obrane.
U ovom času ne može biti jasno hoće li mu se izabrana taktika isplatiti u funkciji pragme, dok imamo priliku evocirati neke ranije primjere odnosa Milanovićeva s Crkvom, i obrnuto. Kad je bio premijer, nastojao je zadržati nekakav srednji kurs, od takvih koji su svojstveni SDP-u i s kojim se najčešće zateknu u jarku. Naglasio je tada kako njegova vlada neće dirati u tzv. Vatikanske ugovore, temeljem kojih Rimokatolička crkva u Hrvatskoj realizira svoja ekstraprava. S druge strane, morao se konfrontirati s njima oko zdravstvenoga školskog kurikula, ali i oko vanjskopolitičkog odnosa prema optuženima za ratne i druge zločine. Potonje se ticalo izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, a na to je istaknuo da su 20 godina zločince štitili primarno Crkva i HDZ.
Ostao je negdje između, nalazeći utjehu u audijenciji kod pape Franje, što kod hrvatskoga klera, posebno u to doba, nipošto nije bila omiljena pozicija. Krajem 2015., uoči izbora, izjavio je da bi papa svoj glas pouzdano dao njemu. Zauzvrat su mu poslali Zdravka Tomca u medijsko-kaznenu ekspediciju; izgledalo je to i nakaradno i žalosno, ali Milanović je na tim izborima neslavno propao, a Crkva trijumfalno potvrdila svoj utjecaj u društvu i na političkoj sceni. Otišao je potom da bi se vratio unekoliko drukčiji, razmjerno jači, s doradom na postavkama odnosa prema igračima koji su ga koštali pada, a uskoro ćemo posvjedočiti dokle ga je to dovelo.
Hrvatski predsjednik sebi danas ni slučajno neće dopustiti da se oklizne prema frontalnoj borbi s Crkvom, dok posjećuje blagdansko-ritualne manifestacije ili odlikuje Karitas za ono što je svakako općeprihvatljivo. I u pravu je Zoran Milanović kad prigodno, nakon biskupsko-konferencijske denuncijacije, ovlašno uspoređuje Rimokatoličku crkvu u Hrvatskoj sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Srbiji, pa kaže da je SPC "tamo državna agencija". No samo malo ranije, početkom ove godine, upleo se u kalkulantsku zavrzlamu s dolaskom njegova izaslanika, generala Marijana Marekovića, na jednu svečanost Hrvatske pravoslavne crkve. Mareković je tu opskurnu sljedbenicu veoma konkretne endehazijske i antisrpske podvale častio tad u društvu s – Markom Skejom.
Najslabiji pak aspekt Milanovićeve komparativne analize dviju crkava jest činjenica da samoprozvana Crkva u Hrvata svejedno uživa enormne pogodnosti. Vatikanski ugovori nesumnjivo su glavno uporište tog statusa nadomak institutu konkordata, gdje Crkva posredstvom državnog aparata garantirano ubire svoju "desetinu" iz javnog proračuna. Sklopljeni su 1996. i 1998. godine, redom: Ugovor o pravnim pitanjima, Ugovor o suradnji na području odgoja i području kulture, Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH te, posljednji, Ugovor o gospodarskim pitanjima. Ne zna se precizno s kolikom ukupnom apanažom Crkva raspolaže kad su na stvari gospodarski odgovori, ali u posljednje doba govorilo se o iznosu od milijardu kuna godišnje.
Preostala tri ugovora sadrže mnogo istinski spornih mjesta, poput jako reduciranih državnih ovlasti nad sudski gonjenim svećenicima, obaveze uvrštavanja vjeronauka u škole, javnog zapošljavanja i plaćanja kateheta u školama te kapelana u vojsci i policiji, nemogućnosti državnog utjecanja na uvelike revizionistički svjetovno-tematski sadržaj u vjeronaučnoj literaturi, upliva Crkve na javnozdravstveni sustav kod npr. pitanja dostupnosti abortusa itd. Sve to je s vremenom došlo u još izrazitiju koliziju s ustavnopravnim poretkom Republike Hrvatske nego je bilo već u startu, pa naprosto vapi za temeljitom revizijom, a posljedično i raskidom tih četiriju ugovora. No to bi značilo i direktni sukob s Vatikanom, ne samo Kaptolom, i nesumnjivo bi za sobom povuklo ogorčenost kompletne Crkve, s bezbrojnim njezinim laičkim ispostavama. Zoran Milanović, političar koji znade britko reći bobu da je bob, ali popove ne imenuje lako, ipak ne djeluje spremnim da se upusti u tako sadržajnu zaštitu Ustava RH.
