Čemu dugujemo moralnu paniku u crkvenim redovima i među desnicom u Hrvatskoj nakon navodne parodije "Posljednje večere", koja je bila dio otvorenja Olimpijskih igara na kojem su sudjelovali transrodni model i goli pjevač u ulozi starogrčkog boga Dioniza?

Ta parodija je dosta složena i doista sadrži problematične momente. Iako ni nastup transrodnih ljudi, kao ni umjetničke obrade biblijskih motiva ne mogu biti problematični, u ovoj kombinaciji, i to još s Dionizom, postavlja se pitanje o odnosu Zapada prema samom sebi. Francuska je često imala ključnu ulogu u propitivanju vlastitih temelja zapadne civilizacije kao jedne od ključnih vrijednosti zapadne kulture. Odnos Dioniza i Krista nešto je što se tiče samih izvora kulture. Dionizijski kult je u početku bio kult koji je kroz žrtvene obrede i ekstazu provodio destrukciju, obnovu kulturnog poretka, upravo kroz poništenje i obnovu svih razlika, uključujući spolnu. Kasnije je svoju sublimaciju i refleksiju doživio u grčkoj tragediji.

Napadaju li đavli Crkvu, kako je to sugerirao sisački biskup Vlado Košić nazvavši performans bogohuljenjem i poniženjem?

Žalosno je, ali nipošto neočekivano, da predstavnici Crkve i samozvani zaštitnici kršćanstva ne znaju ponuditi bolji odgovor i ne pokušavaju razumjeti te objasniti ključne, nipošto nevine momente u ovom spoju dionizijskih i kršćanskih motiva i to u kontekstu queer predstave. Kao i obično, u prvom redu štite vlastite pozicije, vlastiti prestiž i autoritet na nemušt način, dok samu srž evanđeoske poruke ni ne pokušavaju prenijeti. Glupo i destruktivno je napadati nekoga na religijskoj osnovi samo da bi ga se napadalo, ali nije identitet ovdje vrijednost koja se napada, ovdje se postavlja pitanje o odnosu Zapada prema samome sebi – prema temeljima vlastite etike koja je dovela do ljudskih prava i tek nedostatnom nastojanju na suzbijanju nasilja te prema pitanju konstruktivnog ili destruktivnog samopreispitivanja. Želimo li potpuno uništenje sistema i obnovu žrtvenog ili želimo popravljati ono što imamo, uz razvoj ljudskih prava i uključivanje isključenih, što je jedna od temeljnih evanđeoskih poruka i što, naravno, znači potpuno uključivanje LGBT osoba kao jednakovrijednih ljudskih bića.

Kako vidite ustavno sekularnu Hrvatsku u kontekstu samodopadnosti ovdašnje Crkve?

Kao što sam rekla, mislim da je u vodstvu te Crkve uglavnom sve promašeno i nekakvo pozivanje na prava i ugroženost pokazuje da ne žive poruku i istinu koja bi bila veća od ljudskog ega i želje za moći. Ono što je u pitanju puno je veće od identiteta i ljudskog narcizma, potrebe za ugledom i sličnih ljudskih slabosti. U pitanju je odnos prema temeljima etičkog i društvenog poretka i izbor između destrukcije i konstruktivnog razvoja poretka koji bi trebao težiti racionalitetu, nenasilju i uključivanju svih nepravedno isključenih, a ne posvemašnjoj destrukciji i kaosu zbog postojećih nepravdi i razumljive ljudske povrijeđenosti, pa i bijesa i ljutnje.