Kako mladi Gustav Krklec doživljava Beograd? O tome 23-godišnji književnik piše u Jutarnjem listu, u reportaži "Dojmovi Zagorca u Beogradu". Potužio se da ga je, kad je prvi put pisao o Beogradu "cenzura križala crvenom olovkom jer je onda na hotelu 'Moskva' visjela slika kaizera Karla, okrunjena vijencima lovora i crno-žutim zastavama". Sada te crvene olovke više nema, pa može mnogo slobodnije pisati o jugoslavenskoj prijestolnici, kako kaže. "Uistinu, lijepo je pospanim okom pogledati crni Dunav koji teče iz Crne šume u Crno more… Slika je, dobri druzi, upravo rođena za impresionistu i čini se da čeka i svoje trubadure. I kao što se – s divnom radošću – sjećam prve slike, tako se – 'suprotnim osjećajima' – sjećam sada prvih utisaka. Neću da ih nižem i nabrajam nekim redom, nego u kratko. Prvi grijeh prijestolnice: kaldrma; drugi grijeh: skupoća; treći grijeh: korupcija; četvrti grijeh: nestašica stanova; peti grijeh: strančarstvo; šesti grijeh: površnost; sedmi grijeh: lijepe nožice. Evo sedam glavnih grijeha, od kojih je posljednji svakako najopasniji…" A onda: "Jugoslavenska prijestolnica i prva dimenzija: u uredima, naročito ministarskim, sjedi se skrštenih ruku i od časa do časa, dok ne dođe koji odličniji gost, pije crna kava. Druga dimenzija: u trgovinama dinar trijumfira, jer su cijene ogromne, upravo fantastične. Treća dimenzija: par njih sa Parnasa ostadoše burgijaši i sanjaju o nebeskim teatrima, o vasionskim samovarima i gromobranima. Eto, to bi ukratko bilo nekoliko poteza fizionomije Jugoslavenske Prijestolnice. U detalje se nikako ne smijem upuštati, jer bi bilo opasno. Onaj isti gospodin zvani Crvena Olovka, odmah bi stupio u akciju i umjesto članka, izašli bi bijeli stupci kao da je po njima pao bijeli božićni snijeg."

Jedan pak drugi pisac, mnogo manje poznat, neki Lazar Dodoš, bavi se – "diskretnim mjestima u Zagrebu", pa piše novinama. "Ovih dana nalazio sam se u zgradi jednog poznatog zagrebačkog poduzeća, gdje sam bio prisiljen da zavirim na jedno vrlo diskretno mjesto, što će reći - zahod. Na vratima sam našao veliki proglas pisan strojem i proviđen štambiljem poduzeća i potpisima. Proglas glasi: 'U zadnje vrijeme opaža se sve više žalosna činjenica da namještenici i ostala publika, koja ovamo zalazi, ne zna održavati potrebnu čistoću na ovom mjestu… Ukoliko pojedinci budu i dalje vrijeđali naše estetske i etičke osjećaje o čistoći ovoga mjesta, osjećaje priznate u cijelom civilizovanom svijetu, bit ćemo prisiljeni da se organizujemo i svi kao jedan ustanemo protiv takvih nesavjesnih pojedinaca…' Mnogo vike nizašto ili, kako bi Francuzi kazali, oko jednog smrdljivog omleta", kaže na kraju rečeni Lazar!