Landry se našao u fokusu radeći s Old Crow Medicine Show, macanima i restauratorima folk glazbe svirane prije Drugog svjetskog rata. Surađivali su s Dylanom, Docom Watsonom, putuju, sviraju kao predgrupa Merleu Haggardu, Dolly Parton, Rickyju Skaggsu. Landry je u njihovoj akademiji izbrusio osjećaj za zvuk koji možemo čuti na njegovom trećem solo albumu. Prva dva imala su urbaniji štih, no ovdje su pale sve (ili skoro sve) maske: album ‘Gill Landry’ ogoljeni je komad intimističkog folka, ovdje Landry zvuči kao da je napokon pronašao najbolji način za izražavanje vlastitih glazbenih mogućnosti. Miris asfalta i nabrijanost prvih dvaju albuma zvučali su kao ono prevladano buntovništvo bez razloga. Biti bez razloga za pobunu isto je što i biti bez mozga. Ovdje stvari više ne stoje tako. Što ne znači da je Landry snimio remek-djelo.
Album je jednostavan i uobičajen kao odlazak u trgovinu, možda i jednako krucijalan kao ovaj bitni egzistencijalni čin. Ovdje imamo na dlanu autorovu rodnu Louisianu, njezine glazbene cake, vrlo diskretno naznačene, bez forsiranja prelaska preko rijeke, što je kao navadu iskazanu na prva dva albuma Landry sretno napustio. Ako nemaš pontonske sposobnosti, okani se tekućica. No kada je u pitanju fino splavarenje, Landry je više nego talentiran, on je u stanju ovu sposobnost pretočiti u pjesmu: ‘Lost Love’ možda ne zvuči kao balada što ju je komponirao Meksikanac, nego prije kao stvar koju je svojoj bivšoj meksikanskoj dragoj napravio friško nogirani trubadur koji je jedno vrijeme živio na Jugu, kod punca i punice, te je savladao formu tugovanke, odnosno očajanke. Landry ‘ume da plače’, što nije znanje dostupno baš svima. Kod njega je to onaj ljuti, meksički plač prošaran škrgutom čeljusti, kada ni u jednom trenutku nisi siguran tko će na kraju plakati.
Sam je producirao album, snimljen je u Nashvilleu, meki svih vrsta countryja i referentnoj točki kada je odmetništvo od standardiziranog countryja u pitanju. Svi odmetnici od osnovnog stila rado su zapišavali tarabe baš tamo. Ili, u drugom slučaju, u Austinu, što je u rangu kao da pijani pucate iz pištolja u Dodge Cityju. Ovdje se radi o amalgamu nekoliko srodnih glazbenih stilova, što se već desetljećima nazivaju americana. Što je to točno, teško je reći u nekoliko riječi, no reference su tako brojne da je možda u njihovom miješanju dio šarma koji u sebi nosi cijeli ‘smjer’, pa onda i Landryjev album.
Iz ovih je pjesama lako skliznuti u film koji ste voljeli, ili birane lektire koje se događaju na američkom jugu, od Flannery O’Connor i Faulknera, pa sve do radikalnijeg, na granicu smještenog McCarthyja. Landry je Peckinpah na fino: sve je otišlo dođavola, no on je prečvrst da bi optuživao. Iako nije bezopasan, nije ni lik koji će vas gađati kamenom – on nije Steve Earle, s kojim si uvijek u potencijalnoj opasnosti, pogotovo kada pjeva stihove pune oprosta i inzistiranja na razumijevanju. Earle nikada ne zvuči nenaoružano. Za njega je Amerika zemlja vučjih čopora, kao za Benicija del Tora u filmu ‘Sicario’, dok je Landry lik za kojeg bi se jedva našlo mjesta među likovima filma, iako je od te fele. Emily Blunt je krivo nasađeni idealist, dok su svi drugi jednostavno međusobno zaraćene zvijeri. Osim, možda, korumpiranog meksičkog policajca koji ima nježan odnos sa sinom (ili sin s njim, teško je razaznati tko o kome vodi veću brigu). Landry ne bi mogao biti ni taj policajac, iako mu je najbliži.
Život na granici je opasan i tvrd, kako već rekoše pametniji, a ovaj album oprezno barata i tom činjenicom. Landry kao da misli kako je razumijevanje najrizičniji mentalni napor, razumijevanje i neoptuživanje. Čak i kada cvili, on cvili na tuđem teritoriju, on se izlaže. Ali bez oružja, bez kamenice u džepu, u kojem nema ni fige. Malo li je?
